Citati koji opisuju naša osećanja

Tko sam ja? Koga tražim pogledom, kome trčim, za koga idem kroz život? Za sebe? Za nekog drugog? Nekoga suđenog meni? Što će on kada odem, što ću ja kada ode on? Istina… jednom ću se pitati stvari o kojima ne brinem. Pogodit će me i neće pustit dok ne razmislim. Dok ne shvatim što je bio ovaj život, kojom rukom vođen i koja su stopala ostala utisnuta u snijegu....-Veronika Rebernisak
 
"Prijatelj je neko ko vam daje potpunu slobodu da budete svoji, a naročito slobodu da osećate. Ili da ne osećate.
Sve što osećate u bilo kom trenutku za njega je u redu.
Na to se svodi istinska ljubav: dopuštanje ličnosti da bude ono što zaista jeste."

Džim Morison
 
Poslednja izmena od moderatora:
"Nada nikad nije uzaludna, ma kako uzaludno izgledalo nadati se. Ona je proizvod naših najdubljih misli, želja i očekivanja, koja nas dalje navode da težimo njihovom ostvarenju, pa tako ponekad, bez obzira koliko se to činilo nemogućim, uspevamo. Siguran sam da nijedno umetničko delo i nijedan veliki izum ne bi postojali da im se naučnici i umetnici nisu nadali.Nada je kao Sunce. Kao vatra. Uništava mrak. Podgreva i ozaruje. Nadajte se, jer kao što virusi ne prežive u ključaloj vodi koja stoji iznad vatre, tako će i ono loše nestati jer je oterano istinskom nadom."

”Pogledi sa strane”, Slaviša Pavlović
 
Ako se odlučite da volite, srce će vam sigurno biti ranjeno, a možda i slomljeno.
Ako želite da to izbegnete, ne smete dati srce nikome. Brižljivo se bavite hobijima i malim uživanjima: izbegnite sve komplikacije.
Međutim, u toj kutiji – sigurnoj, mračnoj, nepomičnoj i hermetički zatvorenoj – vaše srce će se promeniti. Neće se slomiti, ali će postati kruto, neprobojno, nedostupno.

"The Four Loves", C. S. Lewis
 
Uticati na nekog znači predati mu sopstvenu dušu. On ne misli svoje prirodne misli, niti gori prirodnim strastima. NJegove vrline nisu stvarne za njega. Njegovi grehovi, ako grehovi postoje, pozajmljeni su. On postaje eho nečije tuđe muzike, glumac ulog koja nije napisana za njega. Cilj života je samorazvoj. Ostvariti savršeno sopstvenu prirodu – to je razlog našeg postojanja... Strah od društva, koje je osnov morala, strah od Boga, koji je tajna religije – to su dve stvari koje vladaju nama.

"Slika Dorijana Greja", Oskar Vajld
 
Ima casova koji se kao sicusne igle zabadaju u meso i zivce coveka, koji se u secanju zariju toliko ostro i duboko da ih iz nas vreme nikad ne moze izbrisati.
Bucne velike trenutke zivota covek cesce obnavlja, svakom zgodom ih oboji, preslika... zanimljivi veliki trenuci polako blede, izumiru za vinskim stolom u dimu cigara.
Samo su oni trenuci vecni, o kojima se ne moze pricati. Ovi sitni, goli trenuci, skrivaju se stidljivo u srcu i tako provode svoj samotni zivot...


"Kad dusa zamre", Zilahi
 
Nemoguće je u životu ne biti slab. Nemoguće se uvijek održati na nogama, ne proplakati, ne osjetiti samosažaljenje i muku, ne upasti u depresiju, nemoguće je ne naljutiti se, ponekad ne baciti koplje u trnje, ne doživjeti mračne trenutke, kad ti se čini da su ti svi ljudi neprijatelji i da život nema smisla.

No, ne samo da dođu takvi trenuci, nego ti smiješ biti slab. Slabost je trenutak kad te Bog zove da podigneš ruke k Njemu i vikneš: Oče bez tebe dalje ne mogu. Pad je trenutak milosti. Pokleknuo si možda ne samo na poslu, ne samo u svađi s bračnim drugom, ne samo da si izgubio najboljeg prijatelja, nego si možda pokleknuo i u teškom grijehu protiv kojega se već dugo boriš, opet si napravio grešku za koju si rekao da je nikad više nećeš učiniti.

Da, na tebi je da odlučiš ne pasti, ali nije uvijek u tvojoj moći, da zaista ne padneš. Ako je Bog dopustio da padneš, On ima neki veći cilj, veći razlog zbog kojeg je to dopustio. Na tebi je da ga upitaš zašto i kreneš u ono novo prema kojemu ti je otvorio vrata.

Padovi dokazuju da si samo čovjek. A čovjek je ograničeno biće, ovisno o Bogu. Padovi ti dokazuju da je realnost života da možeš pasti. Važno je, međutim, ne ostati ležati nego se dignuti i ići naprijed. Padovi se tako popravljaju da im se nasmiješiš, oprostiš sebi i drugima i kreneš još odlučnije naprijed.

”Povratak nade”, Tomislav Ivančić
 
"Mirišem je kao cvijet: miris čist i drag. I znam da mogu sve u životu, s njom.
Držim je na rukama i njišem je polako, polako, da je odvojim od svijeta, od straha, od ružnih sjećanja,
da ostanem samo ja, svuda oko nje, u nedogled, kao nebo, kao more, da je prelijem nježnošću što vri u meni kao vrutak.
Ne boj se, kažem. Volim te, kažem. Ko nam šta može, kažem. I osjećam se kao gospodar svijeta."

Meša Selimović -"Tvrđava"
 
Životom ne vlada volja ili namera. Život je pitanje nerava, vlakana i sporogorećih ćelija u kojima se misao krije a strast doživljava snove. Možda zamišljaš da si bezbedan i smatraš sebe jakim. Međutim, neočekivana nijansa boje u sobi ili na jutarnjem nebu, neki naročiti miris koji si nekada voleo i koji budi divna sećanja, stih iz zaboravljene pesme na koji si nekad naišao, akord iz muzičkog dela koje si prestao da sviraš – kažem ti, Dorijane, od takvih stvari zavisi naš život.

“Slika Dorijana Greja”, Oskar Vajld
 
To je ljubav. Pokusacu da se sakrijem ili pobegnem.
Rastu zidovi njene tamnice, kao u strasnom snu. Lepa maska se promenila, ali, kao i uvek, jednistvena je. Cemu moji talismani: bavljenje knjizevnoscu, nepouzdana erudicija, ucenje reci koje je koristio ostri sever da opeva svoja mora i svoje maceve, vedrina prijateljstva, galerije Biblioteke, obicne stvari, navike, mlada ljubav moje majke, ratnicke seni predaka, bezvremena noc, ukus sna?
Biti sa tobom ili ne biti sa tobom je mera moga vremena.
Vec se vrc razbija na izvoru, vec covek ustaje na cvrkut ptice, potamneli su oni koji gledaju sa prozora, ali tama nije donela spokoj.
To je, vec znam, ljubav: nemir i olaksanje kad cujem tvoj glas, cekanje i secanje, uzas zivljenja u buducnosti.
To je ljubav sa svojim mitologijama, sa svojim nepotrebnim malim vradjbinama.
Ima jedan ulicni ugao kojim se ne usudujem da prodem.
Vojske me vec opkoljavaju, horde.
(Ova soba je nestvarna; ona je nije videla.)
Ime jedne zene me odaje.
Boli me jedna zena svuda po telu.

Horhe Luis Borhes – Pretnja
 
Nežnost je postojala, način na koji su njena usta i njena koža, same od sebe, prizivale moje usne i ruke, postojala je stara prisnost, da samo ležimo jedno pored drugog i dišemo dok se napolju smrkava. Ta nežnost se uvukla sama od sebe i postojala je, bez obzira šta sam u tom trenutku mislio o njoj, o nama.
Moji dlanovi su poznavali svako udubljenje na njenom telu, svako ispupčenje, kao da su se tokom godina oblikovali medjusobno, njeno telo i moje ruke, njene ruke i moje telo. Moji dodiri su više bili kao neshvatljive, ali neosporne činjenice, nego što su bila pitanja koja su čekala odgovor. Bilo je svejedno zašto volimo, kada smo vodili ljubav.
Nisam mogao da znam koliko je mnogo, ili malo, ona znala, i ja više ni sam nisam znao šta mislim o svemu tome što se desilo i svemu što se pomerilo u meni, usput, tokom godina, moje večito, vrtoglavo ljuljanje izmedju sumnje i umirivanja, izmedju pitanja bez odgovora i uvenulih nada.
Možda je ona, kao i ja, otkrila da putevi i lica nisu ništa značili sami po sebi, putevi koji se granaju ka nepoznatom, lica koja nam dolaze u susret, sa svojim nepoznatim pogledima, gde čovek može da bude ko god hoće.
Možda je i ona morala da prizna da u početku nema nikakvog značaja kojim putem krenemo i ko ga prati, jer je našoj ljubavi svejedno koga voli, samo ako može slobodno da se kreće po tragovima koje ostavlja, kroz oči koje zadržava svojim pogledom dok hoda.
Možda je i ona razumela da nam priča ne dolazi na tanjiru, da moramo da je pričamo sami i da nam priča postaje poznata tek kad se ispriča.
Da ne možemo nikada unapred da znamo šta znači i koliko. Da priča mora da se priča dan za danom, korak po korak, bilo da je pričamo oklevajući ili odlučno, uverljivo ili sumnjičavo.
Ipak je i ona oklevala, i ona je zastala da se zapita da li je zalutala, zar nije dozvolila da bude ponesena slučajnim granama, tokom godina u rukama pogrešnog čoveka, rastrgnuta slepom željom svoje ljubavi, da stremi onome čemu je utabala put svojim strpljivim koracima.

”U oktobru”, Kristijan Grendal
 
"Onoga dana kada si me rastuzio cutanjem, rekao si mi najvaznije. Nauciti ne znaci saznati iz knjiga. To znanje je tudje iskustvo. Mudrost koju je neko drugi stekao. Ono moze da uputi coveka. Da mu objasni ponesto. Da mu bude na duhovnu korist. Ali covekovo ostaje samo ono sto oseti u srcu. Sto dozivi svakom svojom mislju i damarom. Sto mu oblikuje dusu."

Igra andjela (Ljiljana Habjanovic Djurovic)
 
"Organizacija sveta prepuštena je realistima. Pesnik i radnik uvek će biti žrtve moći i interesa. Nijednim svetom nikada neće upravljati mistična ideja jer čim ona počne da funkcioniše, odmah prestaje da bude ideal. Kada je katolička crkva postala organizovana snaga, prestala je da bude mistična! Realizam uvek pobedjuje nad poezijom, kao i nad ljudima. Interes preovladava u svemu. Svetom će uvek upravljati ljudi bez duše i pomoću moći."

“Vatra”, Anais Nin
 
''Капитулација у овом случају не значи само предају већ и одрицање, одрицање од свега па чак и од права на егзистенцију! Влада нема права да у и ме целог народа изврши ово одрицање.''

Нушић: Деветсто петнаеста II
 
Najteže je što se svaka ljubav uvek ružno svršava, utoliko ružnije ukoliko je bila božanskija, krilatija u svome početku. Nema sna, ma kako idealan bio, koji se ne završi proždrljivim drekavčićem na dojci; nema utočišta, kućice nema tako divne i tako snevane koju pijuk ne poruši. Nego, to je još razaranje materijalno; no postoji još jedno nemilosrdnije i potajnije koje se obara na stvari nevidljive: Zamislite kako se u trenutku kad se oslanjate na biće koje ste odabrali, i kad mu govorite : "Uzletimo zajedno i potražimo dno neba!" - neki se glas neumoljiv i turoban nadnosi nad vaše uho da bi vam rekao da su naše strasti lažljivice, da nam se u kratkovidosti našoj pričinjavaju lepa lica a u našem neznanju krasne duše, i da nužno dolazi dan u koji idol, pred bistrijim pogledom, postaje tek samo predmet, ne mržnje, nego prezira i čuđenja!

“Fanfarlo”, Šarl Bodler
 

Back
Top