http://fs5.****************/images/160202/p8niiksx.jpg
Izmicala mi je. – to sam osecao – u neku oblast koja vise ne zna za ime, nego samo za tamu, i mozda, nepoznate zakone tame. Ona to nije htela, i vracala se. Ali vise nije pripadala meni, a mozda nikad nije ni pripadala meni... Ko uopste kome pripada i sta znaci pripadati jedno drugom – te gradjanske reci beznadne iluzije? Ali sam uvek nanovo, kad se vracala, za jedan cas, za jedan pogled, za jednu noc, sam sebi izgledao kao knjigovodja koji ne treba da racuna, nego ne pitajuci da primi ono sto mu daje jedna lutalica, nesrecnica, osudjena na smrt. Znam da za to postoje druga imena, jeftina, povrsna i nipodastavajuca – ali ona mogu odgovarati drugim okolnostima i ljudima koji svoje egoisticne zakone smatraju zavetnim plocama Bozijim. Usamljenost trazi saputnika i ne pita ko je on. Ko to ne zna, taj nikad nije bio usamljen, nego samo sam... "
Noć u Lisabonu-
Erich Maria Remarque