peti ligament
Buduća legenda
- Poruka
- 41.265
Pošto sam kupio istu ovu knjigu, upravo sam provalio da na naslovnoj stranici piše Bernard, a ne BernhardIzašli su mi na ratz više pdf-ovi i čitanje na ekranu. A i engleski, iskrenoNe sećam se kad sam zadnji put čitao nešto na srpskom
Sa negativnim kritikama ću se složiti, na previše mjesta tokom čitanja sam morao sebe da ubijedim da sam povjerovao u ono što je pisac zamislio, bez obzira što je izvedba bila prilično loša.
Već samo fatalno zaljubljivanje u prvom dijelu, ne da ga nisam osjetio, nego bukvalno ravna linija. A to je činjenica koja je trebala da iznese prvi dio.
Okupljanje kod Irene, pri čemu je isto označeno kao neki njen plan, takođe je dosta naivno, i bez neke stvarne poente na kraju, jer nakon svih godina i emocija, dva prva ljubavnika su otišli nazad svojim životima kao da ih se sve ne tiče mnogo, a prilikom dolaska je najavljivano čudo.
Ništa, ni neki specijalni dijalozi, niti bilo šta vrijedno pomena, kao da je i to htio da što prije okonča, kako bismo došli do poslednjeg dijela koji je, po meni, najbolji, što svakako i nije bio pretežak zadatak.
Tu sam najviše razmišljao o glavnom liku, o tome kako nam je hladno predstavio svoju ženu; poginula je, bila je pijana, a da ni on sam ne zna otkud to. Kao da su više bili cimeri, nego ljubavnici i partneri.
Pa onda kada se pohvali kako mu je kćerka slomila ruku, ali da ipak nije plakala, kao da je to nešto normalno.
Potpuna hladnoća, koja se ipak kasnije objašnjava činjenicom da se pokojne majke sjeća kroz samo dvije situacije, a da je sve ostalo u njegovom djetinjstvu bilo servisne prirode (odlična usluga, ništa mu nije nedostajalo u tom smislu!), ali bez ljudske topline.
I eto, tek tako, sada brine o Ireni na samrti, planira da brine i o njenoj kćerki, koja opet nekako nije dobila pozivnicu da se pridruži svima njima na ovom kraju svijeta.
I naravno, Irena opet nestaje, a naš glavni junak, koji je ipak tražio closure višedecenijske priče, sada jednostavno prihvata da je Irena ispala sa čamca i utopila se, nema potrebe ni da se cima oko potrage, sahrane i sl.
Sve u svemu... meh.
Već samo fatalno zaljubljivanje u prvom dijelu, ne da ga nisam osjetio, nego bukvalno ravna linija. A to je činjenica koja je trebala da iznese prvi dio.
Okupljanje kod Irene, pri čemu je isto označeno kao neki njen plan, takođe je dosta naivno, i bez neke stvarne poente na kraju, jer nakon svih godina i emocija, dva prva ljubavnika su otišli nazad svojim životima kao da ih se sve ne tiče mnogo, a prilikom dolaska je najavljivano čudo.
Ništa, ni neki specijalni dijalozi, niti bilo šta vrijedno pomena, kao da je i to htio da što prije okonča, kako bismo došli do poslednjeg dijela koji je, po meni, najbolji, što svakako i nije bio pretežak zadatak.
Tu sam najviše razmišljao o glavnom liku, o tome kako nam je hladno predstavio svoju ženu; poginula je, bila je pijana, a da ni on sam ne zna otkud to. Kao da su više bili cimeri, nego ljubavnici i partneri.
Pa onda kada se pohvali kako mu je kćerka slomila ruku, ali da ipak nije plakala, kao da je to nešto normalno.
Potpuna hladnoća, koja se ipak kasnije objašnjava činjenicom da se pokojne majke sjeća kroz samo dvije situacije, a da je sve ostalo u njegovom djetinjstvu bilo servisne prirode (odlična usluga, ništa mu nije nedostajalo u tom smislu!), ali bez ljudske topline.
I eto, tek tako, sada brine o Ireni na samrti, planira da brine i o njenoj kćerki, koja opet nekako nije dobila pozivnicu da se pridruži svima njima na ovom kraju svijeta.
I naravno, Irena opet nestaje, a naš glavni junak, koji je ipak tražio closure višedecenijske priče, sada jednostavno prihvata da je Irena ispala sa čamca i utopila se, nema potrebe ni da se cima oko potrage, sahrane i sl.
Sve u svemu... meh.
jer se više manje dosta vas već izjasnilo i iznelo utiske oko knjige tako da ne morate uopšte mene da čekate, ja ću knjigu dovršiti ili sad ili kasnije. I verovatno ću biti jedina kojoj se sviđa 
ali i to je za ljude
