Kad sam išao u osnovnu školu učio sam kao maternji jezik: srpskohrvatski !!!
Od 1990 i dalje u Srbije se učio taj isti jezik , ali on se zvao : srpski jezik !!!
Danas i tokom 90-tih u Hrvatskoj se uči Hrvatski jezik, inače to je onaj isti koji se zvao do 90-te godine hrvatsko-srpskim !!!
Danas se u BIH-federaciji govori Bosanskim jezikom, to je onaj isti jezik koji se do pre deceniju i po zvao srpskim jezikom!!!
Danas u Crnoj Gori se govori Crnogorskim jezikom, koliko do pre pola decenije taj jezik su zvali srpskim jezikom !!!
P.S. Šta reći, kao je moguće da preko noći jedan te isti jezik postane poliglotski tako reći, kojem govore 4 samostalne države, i svi ga zovu različito ?
A koji ste vi maternji jezik učili u školi?
Nije, u Hrvatskoj se od 70-ih nadalje jezik u školama zvao hrvatski ili srpski, no đaci su na zadaćnicama u gimnazijam i sl. pisali samo hrvatski.
Režim je i proganjao hrvatske lingviste jer nisu pristajali na taj "centaurski" naziv. tako je 1971. spaljeno 40.000 primjeraka "Hrvatskog pravopisa" Babića, Finke i Moguša, zabranjena je "Gramatika hrvatskoga jezika" Babića i Težaka, a s mukom su ipak propuštene knjige naslova "hrvatski književni jezik". Konačno, to je bio i službeni naziv jezika u SRH, na pomalo nesuvisao način:
http://hr.wikipedia.org/wiki/Hrvatski_jezik#Deklaracija_o_hrvatskom_jeziku
.........................
Godine 1974. objavljeni su ustavni amandmani, po kojima je u Hrvatskoj u službenoj upotrebi “hrvatski književni jezik, standardni oblik narodnoga jezika koji se naziva hrvatski ili srpski”. Iste godine izlazi Silić-Rosandićev udžbenik i priručnik za nastavnike pod naslovom “Fonetika i fonologija hrvatskoga književnog jezika”, koji modernim znanstvenim pristupom označava prekretnicu u nastavi materinskoga jezika i - uz brojne službene i političke otpore-afirmaciju naziva hrvatski književni jezik. U tadašnjem Institutu za jezik izraduje se “Priručna gramatika hrvatskoga književnog jezika”, ali nailazi na političku osudu, ne odobrava se kao školski udžbenik (republički sekretar za prosvjetu, kulturu i fizičku kulturu Stipe Šuvar joj je uskratio odobrenje, zapravo je zabranio)[10] i izlazi s nekolikogodišnjim zakašnjenjem 1979. godine. Konačnu kodifikaciju hrvatskoga standardnoga jezika, koja je uključila hrvatsku književnu i jezičnu baštinu koju je dogmatska Maretićeva škola zanemarivala, označila je velika znanstvena gramatika hrvatskoga književnog jezika.
Godine 1986. u izdanju JAZU i Globusa izlaze prva dva njezina dijela: “Tvorba riječi u hrvatskom književnom jeziku. Nacrt za gramatiku” Stjepana Babića i “Sintaksa hrvatskoga književnog jezika. Nacrt za gramatiku” Radoslava Katičića.
7. prosinca 1988.[11] godine Ustavni sud Jugoslavije proglasio je spomenuti ustavni amandman o jeziku iz 1974. neustavnim jer se, po njegovu mišljenju, postojećom formulacijom isključuje iz javne upotrebe jezik Srba u Hrvatskoj.
Početkom 1989. Sabor SRH pokreće postupak za promjenu spornog ustavnog članka o jeziku. Tome se prvi javno usprotivio Zavod za jezik Instituta za filologiju i folkloristiku u Zagrebu, a njegov su primjer slijedile brojne hrvatske kulturne i javne institucije. Predloženu promjenu ustavnog amandmana o jeziku Sabor nije prihvatio.