Čiji je Dubrovnik ?

  • Začetnik teme Začetnik teme Nina
  • Datum pokretanja Datum pokretanja
Лекизан:
Српска прича у време турске опасности повезивана са Марком Мрњавчевићем а склопљена од више личности, толико да су му посветили и цео циклус песама.
Kliknite za proširenje...
Većinu priča o kraljeviću Marku je Vuk zapisao po hrvatskim krajevima jer u Srbiju i Tursku nije smio.
 
Frontiersman:
Doslovce je rođen u Loznici, tada u Osmanskom carstvu. Misija ne slagati je za tebe nemoguća.
Kliknite za proširenje...
Od kuda samo izvirete, kao bebać je pisao?
Od kad je počeo otvoreno reformirati srpski jezik na osnovu hrvatskog, srpska crkva je praktično izbacila iz srpstva.
Više nije smio u Srbiju, nije ni u Tursku Bosnu. Ostalo mu je da zapisuje i kasnije posrbljava Hrvatske narodne pjesme.
Danas Srbi to smatraju srpskim od postanka svijeta. Većina srpskih tradicija datira tek od polovice 19.st.
 
Mej bregami:
Od kuda samo izvirete, kao bebać je pisao?
Kliknite za proširenje...
Ti i istina kao sjeverni i južni pol. Čovjek je bio lični pisar predsjednika vlade Srbije. Teška knedla za progudat koliko vidim.

Mej bregami:
Više nije smio u Srbiju, nije ni u Tursku Bosnu. Ostalo mu je da zapisuje i kasnije posrbljava Hrvatske narodne pjesme.
Kliknite za proširenje...
Koje su to hrvatske pjesme? Da li su to one od starca Raška (iz Stare Hercegovine) ili Filipa Višnjića (iz Semberije)? Nešto na Guglu ne prikazuju ništa hrvatsko kad se pretražuje o njima ili o Vuku. Đe su tol'ke hrvatske pjesme nestale?
 
"Obračun sa srpstvom u Dubrovniku, uz progone Srba Dubrovčana, počeo je posle atentata pripadnika pokreta "Mlade Bosne" na prestolonaslednika Austrougarske Franca Ferdinanda, u Sarajevu 1914. godine. Desila se "Kristalna noć" u Dubrovniku, pre one u Nemačkoj i posle zagrebačkog juriša na Srbe i njihovu imovinu 1902. godine. Srbi u Dubrovniku bili su u životnoj opasnosti. Hrvatski jurišnici, na čelu sa Nikšom Svilokosim, uništavali su sve što je bilo srpsko u Dubrovniku: škole, novine, društva, stanove, privredne objekte i drugo. Palili su srpske zastave i lomili srpske simbole. U prostorijama "Dušana Silnog", polomili su celokupni nameštaj.

Dva dana kasnije, 16. jula 1914, uhapšen je pesnik Ivo Vojnović, pisac drame "Smrt majke Jugovića". Oteran je u Šibenik i tamo zatvoren sa Srbinom Onisimom Popovićem. Popović je u Šibeniku obešen. Za nesreću, dve decenije kasnije, 1941, hrvatski vojnici će raščerečiti Onisimovog sina Miju. Ivo Vojnović je umro u Beogradu 1929. godine i ispraćen je u Dubrovnik, kao cenjeni srpski knez.

Jedan od poslednjih dubrovačkih gospara Luko Bonić Bono umro je 14. februara 1940. u Dubrovniku. Sah-ranjen je na Lapadu, pored braće Pucića. Srpska građanska muzika Dubrovnika odsvirala je: "Hej, trubaču s bojne Drine". Venac Srpskog kulturnog kluba iz Beograda, nosio je Srbin Dubrovčanin Rafo Marić."
 
Frontiersman:
Ti i istina kao sjeverni i južni pol. Čovjek je bio lični pisar predsjednika vlade Srbije. Teška knedla za progudat koliko vidim.


Koje su to hrvatske pjesme? Da li su to one od starca Raška (iz Stare Hercegovine) ili Filipa Višnjića (iz Semberije)? Nešto na Guglu ne prikazuju ništa hrvatsko kad se pretražuje o njima ili o Vuku. Đe su tol'ke hrvatske pjesme nestale?
Kliknite za proširenje...
Znam da neke Srbe boli istina, ali tako je kako je . Rijetki Srbi čitaju Vuka jer je to tako bolno za njih.

Kako su Srbi pisali u 19.st.

"Ne mogu naši potomci znati istinu o nama, jer je mi i ne kazujemo, nego izlažemo što nam podmiruje račun." (Milan Đ. Miličević, srpski književnik, političar, etnograf, bibliotekar Narodne biblioteke Beograd i državni savjetnik, 1871.)
 
Neno:
„Tvrdim, kao što sam tvrdio pre 50 godina, da se u Dubrovniku nije nikada govorilo, ni u njemu celom ni u jednom njegovu delu, dalmatinskim čakavsko-ikavskim govorom, nego uvek samo hercegovačko štokavskim (…), ali kome su Srbi i Hrvati dva naroda, taj će morati priznati da je Dubrovnik po jeziku uvek bio srpski.”
Kliknite za proširenje...
:hahaha:

Hercegovački štokavski su čak i kosovski doseljenici sto godina ranije nazivali hrvatskim jezikom. Jako su dobro znali što je izvorni srpski jezik, i nisu htjeli da im se tuđi hrvatski jezik nameće.

hercegovacki.jpg
 
Mej bregami:
Znam da neke Srbe boli istina, ali tako je kako je . Rijetki Srbi čitaju Vuka jer je to tako bolno za njih.

Kako su Srbi pisali u 19.st.

"Ne mogu naši potomci znati istinu o nama, jer je mi i ne kazujemo, nego izlažemo što nam podmiruje račun." (Milan Đ. Miličević, srpski književnik, političar, etnograf, bibliotekar Narodne biblioteke Beograd i državni savjetnik, 1871.)
Kliknite za proširenje...
Znači kapitulacija. Kreativnosti za lupetanja nestalo pa se prešlo na glumljene klovna.
 
Srpske plemićke porodice u Dubrovniku

I dio

1. BOŠKOVIĆ
Boškovići su srpska plemićka porodica čije je porijeklo iz Hercegovine - Orahov Do.
Danas više nema Boškovića u Orahovu Dolu. Iz ovog srpskog sela Boško-vići se sele krajem 18. vijeka u Dubrovnik radi trgovine.
U porodici se posebno ističe Ruđer Bošković (18.5.1711-13.2.1778-). Veliki je matematičar, fizičar, astronom, diplomat i pjesnik.[21] Rođen je u Dubrovniku, a umro je u Milanu. Školovanje je započeo u Collegium Ragusinum, a nastavio u Rimu u Collegium Romanum.

Već 1736. godine počeo je objavljivati rasprave obilje-žene njutnizmom s područja matematike, fizike i astrono-mije.
Iako je čitav vijek proveo u tuđini, ipak nije zane-marivao svoju srpsku narodnost. Kada ga je jednom D'Alambert nazvao Talijanom, odlučno je to odbio. On je bio i ostao Srbin, ali katoličke vjeroispovjesti. Napredovanjem nauke raste sve veća slava i zasluga ovog velikog sina srpskog na-roda.

2. ZLATARIĆ
Zlatarići su stara srpska plemićka porodica u Dubrovniku.
Oni su bili jedna od najstarijih i najznamenitijih srpskih pučkih porodica u Dubrovniku i poslije velikog potresa dobili su vlastelinstvo, dakle po-slije 1667. godine, a ne poslije 1665. kako piše Kukuljević.
U Dubrovniku su Zlatarići došli iz Srbije, gdje su već bili plemići, gdje su bili odlikovani raznim častima zbog vojničke službe. Neki smatraju da su bili vitezovi.
Zlata-rići su se najprije naselili na ostrvo Koločep (Calamatto), odakle su prešli u grad Dubrovnik. Najznačajnija ličnost u ovoj porodici je Dominiko Zlatarić. Njegovi roditelji su bili Žimun Zlatarić, Mihov sin, i Frana, kći Dominika Kladurobovića, koji su bili vrlo bogati.
Dominiko se rodio 1558. godine. Imao je brata Miha, koji je bio oficir - tribunus militium (što bi moglo biti pukovnik ili major) u vojsci Đure Zrinskoga, te Cvijetu i Nikolu, koji su bili živi poslije očeve smrti. Od sestara znalo se za Katu koja je umrla poslije 1597. godine. Dominiko je bio veoma nadaren, a učio je talijanski i latinski jezik. Još kao dijete počeo je pisati pjesme. Pošto je u učenju dobro napredovao, otac ga pošalje u Padovu na glasovitu Veliku školu (Gymnasium i archigymna-sium), kasnije univerzitet. Tu je izučavao filozofiju, pravo, a u književnosti je toliko napredovao da je bio na glasu kao govornik i pjesnik.

On je 1579. godine štampao o svom trošku talijanske pjesme svoga prijatelja Cesara Simonetija, a poklonio ih je Cvijeti Zuzorić, udatoj Pescioni. U Padovi je učio grčki jezik. Kada je završio nauke, 1579. godine dopala ga je najveća čast na toj školi: bio je imenovan za rektora Rector artistarum, te je primio svečano znakove te časti 13.8.1579. godine. Mletačka republika ga nadari redom zlatnoga viteza (eljues auratis). Dominiko se 1580. godine vratio u Dubrovnik, te se 1587. oženio sa Marom, kćerkom Pere Gomovića.
Sve do 39. godine života najveća zabava mu je bila poezija. Ne zna se godina njegove smrti. Crijević kaže da je umro početkom 17. vijeka, ali poslije Dinka Ranjine (1607), jer je ovome upisao nadgrobni natpis. Rijetko kome je uspjelo, kao Dominiku, da je veoma mlad, poslije navršene godine rektoro-vanja na Padovskom univerzitetu, dožive da mu otkriju mramo-rnu ploču na kojoj se kaže:
ILLUSTRI VIRO DOMINICO SLATARICHIO SIMEONIS. F. RAGVSINO ELjUITI AVRATO RECTORI SPLENDIPISSIMO LjUI SUO SPLENDORE, AC DIRVTM PRISTINO CANDORI RESTITVIT VNIVERSITAS, PHILOSO-PHORUM ET MEDICORUM NON IMMENOR BENEFICII POSVIT. V. KAL. AVG. M. D. 1.

Zlatarići su kasnije tj. 8.10.1756. godine dobili plemstvo od kraljice Marije Terezije. Plemstvo je dobio Pavao Zlatarić. Uveden je u Liber regius, XLVII, str. 393.

3. GUNDULIĆ
Gundulići su srpska plemićka porodica iz Dubrovnika.
Oni od davnina spadaju u najuglednije porodice dubrovačkog srpskog plemstva. Ova porodica se već od 13. vijeka sastoji od tri loze, koje su se vjekovima održavale i dalje granale, a već u 13. vijeku imala je vodeću ulogu u javnom životu Dubrovnika.
U 16. vijeku rod Gundulića se sastojao od tri glavne grane. Najznačajnija ličnost poro-dice je svakako Ivan Gundulić (Xivo Frane), pjesnik (1589-1638-). Školovao se u Dubrovniku.
Bio je 1615. i 1619. godine knez u Konavlima, od 1621. obavlja različite službe, ponajviše upravne, a 1634. postaje član Vijeća umoljenih (senator), da bi pred kraj 1638. godine bio izabran u Malo vijeće, ali je umro prije nego što je ušao u to najviše tijelo Republike.

Bez svake sumnje, najbolji tragovi srpstva u dubrovačkoj književnosti nalaze se u "OSMANU" Ive Gundulića. On je obimno zahvatao jezičke ljepote i motive iz srpske prošlosti.

Gundulićev "OSMAN" ima preko 11.000 stihova, od kojih su skoro 1.100 posvećeni Srbima, Srbiji, Bosni i Hercegovini. Cijelo VIII pjevanje ispunjeno je Gundulićevim srpstvom. U stihovima "OSMANA" zastupljeni su mnogi Nemanjići, "Nemanjići kuća cara", Sv. Sava, Miloš, Marko itd.

I za Gundulića Aleksandar Makedonski je kralj Srba. Tu su kosovski heroj Lazar, pa despot Đurađ i ostali Brankovići i njihovi velmože. Osmo pjevanje "OSMANA" je bolna epopeja, ali i apoteoza srpstva. Pjesnik ne tuguje samo za iščezlom veličinom, već je u nju upleo i sav onaj idealan život Srba kroz vesela prela i kroz njihova kola i pjesme, kroz priče o vilama, o čemu pričaju i pjevaju "raške kćeri rajske ljepote".

Gundulić posebno uzdiže svoje najbliže komšije (susjede) Bosance i Hercegovce. On zna za Varnu, Vitošu, Staru planinu, Nikopolje, Moravu, dok mu je Smederevo poseban izvor osjećaja i misli.

Hrvatima je Gundulić posvetio svega nekoliko stihova. Hrvati su pohrvatili Gundulića. Oni su pohrvaćivali sve što je srpsko. To je ponajviše vršila katolička crkva, a kasnije Ilirci i strana zabludjela inteligencija. Jedan od rijetkih poznava-laca Gundulića, Luko Zore (prof. zadarske Gimnazije), još 1869. godine skretao je pažnju javnosti na neobuzdano pohrvaćivanje svega što je srpsko: "Stara bolest kod jednog dijela naše braće da krste isključivo svojim imenom i naš grad Dubrovnik i naše sve od reda velike književnike, učenjake"...

Tako su skoro pohrvaćivali slavnog Ruđera Boškovića i Baltazara Bogišića, a danas našega velikog pjesnika Xiva Gundulića".

U istoriji srpske književnosti savršena je i utvrđena stvar da je Ivan Gundulić najveći srpski pjesnik perioda koji se naziva dubrovačko-dalma-tinski.
Možemo slobodno zaključiti da je Gundulić bio vrstan sin srpskog naroda, i da mu je pored ostalih uzvišenih zamisli pred očima lebdjela slavna srpska prošlost. Gundu-lići kao istaknuta plemićka srpska porodica su dali mnogo znamenitih ličnosti i poslije Ivana Gundulića. Dovoljno je spomenuti samo jednog, i to poslednjeg člana ove porodice, baruna Frana Gundulića, inače viteza malteškog reda i od 1889. godine do smrti načelnika Dubrovnika. Frano je neoženjen preminuo u Dubrovniku 3.7.1899. godine, a sahranjen je u groblju Sv. Mihajla (porodična grobnica) u Lapodu (župa Gruž).
Austrijska vlada mu je 1845. godine dodjelila barunsku titulu.

***
 
II dio

4. PUCIĆ
Pucići su srpska plemićka porodica iz Dubrovnika. Plemićki rod Pucić (Pozza) može se pratiti u Dubrovniku još od 13. vijeka. Među poslednjom dubrovačkom vlastelom posebno su bili poznati oni iz roda Pucić.
Pripadnici te porodice obavljali su za Dubrovačku republi-ku najviše državne funkcije, a neki su se istakli kao knjiže-vnici (na primer Vicko Pucić). Najstariji predstavnici ove porodice su braća Paskva i Petar. O pravom rodonačelniku ove porodice nije nam do danas ništa poznato (neki "Sabini"). Kao prvi predstavnik porodice javlja se Paska Čiponić 1253. godine u spisku članova Velikog vijeća, prili-kom potpisivanja ugovora o savezu između Dubrovnika i buga-rskog cara Mihajla Asena.

Jedna od najmarkantnijih ličnosti iz ove srpske porodice je Medo Pucić (12.3.1821-30.6.1882), knez i pjesnik, od oca Marka i majke Mandalijene Bundicere. Počeo se ško-lovati u Dubrovniku, a licej je završio u Mlecima. Pravo je učio u Padovi i Beču. Još u Mlecima 1841. godine upoznao se sa Kolarom, što je mnogo utjecalo na njegovo srpsko i slave-nsko osjećanje.
Često je putovao po mnogim zemljama Evrope. Njega je 1868. godine pozvalo tadašnje Namjesništvo za vaspi-tača maloljetnom knezu Milanu u Beogradu, na kojem je polo-žaju ostao do 1874. godine.
Poslednjih 10 godina je proveo u Dubrovniku baveći se poezijom, istorijskim studijama i publicistikom. Pucić je djelovao kao pjesnik, naučnik i političar. Počeo je pjevati 1840. godine. Prvi su mu stihovi bili lirski, romantičarski. Njegov se stil sve više pri-bližavao narodnom. Prvo izdato djelo mu nije izvorno: "Slovjanska antologija iz rukopisah dubrovačkih pjesnikah" (1844). Kasnije, 1849. godine, štampao je svoje elegije pod naslovom "Talijanke", zatim "Pjesme" (1862, 1879), "Cvijeta" i dr.
Pucić je pisao te stihove na italijanskom i uglavnom je prevodio stihove na taj jezik. Tako je preveo nešto iz Gundulićevog "OSMANA". Bavio se i istorijom, a posebno istorijom dubrovačke književnosti.
Tako je među ostalim napisao raspravu o Ignjatu Đorđiću i biografiju Slavnog dubrovačkog numizmatičara Anselma Banduria (1671-1742). Glavno njegovo istorijsko djelo je iz dubrovačkog arhiva - "pomenici srpski", koje je izdalo Srpsko učeno društvo, (I, 1858, II, 1862), u koje je Pucić ugradio svoj srpski nacionalizam čija osnova je bila staro dubrovačko i dalmatinsko slovinstvo.
Kao pjesnik Pucić je cijenjen kao preteča Njegoša i Branka Radičevića. Austrijsko plemstvo dodijelio je car Leopold, Matiji Puciću, i njegovim potomcima i to grofovski naslov sa pridjevom "zagorski" 1688. godine. Pucići su imali nadimak "Škatići", ali ne zna se do danas zašto.

5. RASTIĆ
Rastići (Resti, Rasti) su srpska plemićka porodica porijeklom iz Dubrovnika. Prvi pomen porodice potiče iz 13. vijeka.
Njezini predstavnici se nisu nalazili na odgovornim dužnostima. Rastići su pred kraj 13. vijeka održavali trgovačke veze sa kopnenim zaleđem, a početkom 14. vijeka idu sve do Srema. Obavljali su razne dužnosti vezane sa privrednim životom grada, kao i dužnosti iudexa minores curiae. Međutim, ipak nalazimo Simona Mathie de Rasti da vrši dva puta dužnost člana Vijeća umoljenih, a 1301. godine jedan je od "iudex et consilarii".
Rastići od kraja četrdesetih godina 14. vijeka ulaze u Malo vijeće. Krajem 14. i 15. vijeka porodica posjeduje veliki privredni ugled koji zasniva na jačanju veze sa Bosnom, Srbijom i Ugarskom. Za vrijeme epidemije kuge 1348. godine broj članova porodice Resti se prilično smanjuje. Sredinom 14. vijeka ubrajaju se Resti, sa Symeom Sclani de Resti i Vitom Volcii de Resti u onaj sloj porodica koje su redovno imale svoje predstavnike ne samo u Vijeću umoljenih nego i u Malom vijeću.
Poslije Syme Slavi de Resti čitavu jednu deceniju, porodica Rastić nije imala ni jednog reprezentativnog predstavnika. Neki članovi ove porodice (Michael i Marinus de Rasti) su u prvim decenijama 15. vijeka aktivno učestvovali u rješavanju dubrovačkih političkih pitanja. Igrali su značajnu ulogu u diplomatskim poslovima sa Bosnom, Srbijom i Ugarskom, kamo su išli kao dubrovački poslanici.

Od kraja 14. vijeka bio je svake godine po jedan Resti knez Republike. Članovi ove porodice su kasnije prešli u Hrvatsku.
Nalazimo ih u Lici u 18. vijeku. Dane Rastich, vitez (1794-1853) bio je stožerni pisar 1809. u vojsci. Iste godine postao je kadet i poručnik, a borio se u vojsci hrvatskog bana Gyulaia. Tokom 13 godina bio je učitelj matematike u vojnoj školi u Karlovcu. Postao je 1826. natporučnik i ađutant zapovjedajućeg generala u Zagrebu. Dane je 1836. godine postao major, 1845. pukovnik i zapovjednik graničarske pukovnije u Petrovaradinu. U ratu protiv Mađara sudjelovao je 1848-1849. godine i 1849. postaje član viteškog reda Marije Terezije, te general-major u armiji bana Jelačića. Poslije rata koma-ndovao je brigadom u Gospiću, a 1853. godine postao je po-dmaršal, kada je penzionisan. Plemstvo (barunstvo) je dodijeljeno 1851. godine Danijelu Rastiću. U ovoj porodici u Gospiću posebno se istakao major Dane Rastić, kojem je Franjo Josif 16.6.1882. godine dodijelio plemstvo i grb.

Rezime

U Dubrovniku je bilo mnogo srpskih plemićkih porodica koje su imale svoje grbove. U ovom radu obrađeni su samo nekoliko. Posebno su bile značajne plemićke srpske porodice Bošković, Zlatarić, Gundulić, Restić (Rastić) i Pucić. Ove srpske plemićke porodice bile su katoličke vjere. Grbovi ovih plemićkih porodica imaju sve karakteristike zapadne heraldike, ali se osijeća utjecaj i srednjoevropske. Ovim radom smo pokušali dokazati da su Srbi u Dubrovniku, kao i u Dalmaciji i Hrvatskoj, imali značajnu ulogu u svim zbivanjima, što je pored ostalog rezultiralo dobijanjem plemstva. Neki članovi srpskih plemićkih porodica postali su značajne ličnosti nauke i istorije, evropskih i svjetskih razmjera (Bošković) i dr.

Literatura:

sledeća stranica..
 
1. Dr Stjepan Antoljak, Pomoćne istorijske nauke, Kraljevo, 1971.
2. Heyer von Rosenfeld, Der Adel von Kroatien und Slavonien, Nurnberg, 1873.
3. Ivan pl. Bojničić, Der Adel von Kroatien und Slavonien, Nurnberg, 1873.
4. Dr Marko Atlagić, dr Božidar Šekularac, Pomoćne istorijske nauke, Priština, 1997.
5. Dr Marko Atlagić, Grbovi plemstva u Slavoniji i Vojvodini u novom veku, s posebnim osvrtom na grbove srpskog plemstva, Priština, 1997.

6. Miloš Ćirić, Heraldika, Beograd, 1988.
7. Bartol Zmajić, Heraldika, Zagreb, 1996. (posmrtno izdanje)
8. M. Rešetar, Popis dubrovačkih vlasteoskijeh porodica, Godišnjak Dubrovačkog učenog društva "Sveti Vlaho", knj. 1, Dubrovnik, 1929, str. 1-11.
9. D. Pavlović, O krizi vlasteoskog staleža u Dubrovniku XVII veka, Zbornik radova XVII, Institut za proučavanje književnosti SAN, knj. 2, Beograd, 1952, str. 27-28.
10. B. Krekić, Dubrovnik i Levant (1280-1410), Beograd, 1956, str. 138.

11. Dr Ilija Sindik, Dubrovnik i okolina, Srpski etnografski zbornik, knj. XXXVIII, 1926, str. 60.
12. Philippus de Diversis deljuartgiania de Lucca, Situs aedificorum politiae et laudabilum consuetudini inclitae civitatis Ragusii, Ed Brunell Zar 1882.
13. M. Medini, O postanku i razvitku kmetskih odnošaja u Dalmaciji, Zadar, 1920.
14. Hrvatski biografsko leksikon, I, II, Zagreb, 1989.
15. Jeremija D. Mitrović, Srpstvo Dubrovnika, Beograd, 1992.

16. Arhiv SANU, Rukopisne knjige, br. 38, - Republicae Ragusinae... str. 19.
17. Željko Mitrović, Ruđer Bošković, Zagreb, 1968.
18. T. K. Popović, Gdje su se rodili Boškovići, Dubrovnik, god. 5, 1896.
19. Isti, Božo Bošković, Orao, br. 19, 1893.
20. Isti, Božo i Teodor Bošković, Nedjelja, god. 3, 1910.

21. Spomenica Ruđera Boškovića, Dubrovnik, 1911.
22. Franjo Rački, Život i ocjena rada Ruđera Boškovića, Rad JAZU, br. 87-89, 1887-1888.
23. D. Veccolini, Dell vita e degli studi di R. Boscovich, Giornalearcadica di Roma, br. 92, 1842.
24. R. Stojanović, Ruđer Bošković, Kolo, god. 4, br. 3-4, 1902.
25. S. Stanojević, Narodna enciklopedija Srpsko-Hrvatsko-Slovenačka, I, Zagreb, 1928.

26. B. Petronijević, Život Ruđera Boškovića, Misao, god. 6, 1924.
27. B. Truhelka, Bošković u Parizu enciklopedista 1759-1769, Savremenik, god. 21, br. 8-9, 1928.
28. Isti, Engleska pisma Ruđera Boškovića, Misao, god. 11, br. 30, 1929.
29. L. L. Njhyte, Ruđer Josip Bošković, Almanah Bošković, 1959-1960.
30. Luko Zore, Dubrovčani su Srbi, Dubrovnik, 1903.

31. P. Budmani, Djela Dominika Zlatarića, Zagreb, 1899.
32. Mirko Tomasović, Tradicija i kontekst, Zagreb, 1988.
33. D. Pavlović, Prilozi za biografiju Dominika Zlatarića, 1959.
34. Petar Kolendić, Galicijev govor u čast Zlatariću, Šišićev zbornik, Zagreb, 1929.
35. Tadić Jorjo, Mladost Cvijete Zuzorić, Šišićev zbornik, Zagreb, 1929.

36. Irmgard Manken, Dubrovački patricijat u XIV veku, Beograd, 1960, 37. Enciklopedija Jugoslavije, IV, Zagreb, 1986.
37. Dr David Bogdanović, Život i književni rad Xiva Frana Gundulića, Dubravka, Uzorna djela hrvatske i svjetske književnosti, knj. 9, str. 9.
38. K. Milenović, Ivan Gundulić srpski pjesnik prve polovine 17. vijeka, Otaxbina, god. VII, br. 77-78, Beograd, 1888.
39. Momčilo Ivanić, O Ivanu Gunduliću kao srpskom pjesniku, Nastavnik, knj. 4, Beograd, 1893.
40. Marko Car, Ivan Gundulić, Letopis Matice srpske, knj. 350. Novi Sad, 1938.

41. Jeremija Mitrović, Sukob Srba i Hrvata prilikom otkrivanja spomenika Gunduliću 1893. u Dubrovniku, Zbornik o Srbima u Hrvatskoj, sv. 2, 1991.
42. Historijski arhiv u Dubrovniku, Matica mrtvih grada Dubrovnika, XIII, br. 38.
43. Niko Gjivanić, Podaci za biografiju pjesnika Điva Fr. Gundulića, Zadar, 1909.
44. Prof. Milan Rešetar, Numizmatika, I, Sremski Karlovci, 1924.
45. T. Smičiklas, Codex diplomaticus Criatuae Dalmatiae et Alavoniae, IV, Zagreb, 1904-1934.

46. Historijski arhiv u Dubrovniku, Testament notaria, II.
47. Isto, Diversa Cancellariae, VIII, 106/P.
48. Milan Rešetar, Popis dubrovačkijeh vlasteoskijeh porodica, Glasnik dubrovačkog učenog društva "Sveti Vlaho", knj. 1, Dubrovnik, 1929.
49. Jospi Bersa, Dubrovačke slike i prilike, 1800-1888, Zagreb, 1941.
50. Ivo Perić, Politički lik Rafa Pucića, Rad JAZU, knj. 375, Zagreb, 1978.

51. Franjo Kulišić, O Medi Puciću, Dubrovnik, 1912.
52. Kosta Milutinović, O vezama Dalmacije i Vojvodine u doba ilirskog pokreta 1835-1848, Zadar, 1986.
53. Isti, Medo Pucić i Narodni preporod u Dubrovniku, Dubrovnik, br. 3-4, 1964.
54. F. Marković, Knez Medo Pucić, Rad JAZU, br. 67, Zagreb, 1883.
55. Monumenta Ragusina, II, Zagreb, 1879-97, str. 140.

56. F. Miklošić, Monumente serbica..., Njien, 1858.

******************************************************************************
 
Neno:
1. Dr Stjepan Antoljak, Pomoćne istorijske nauke, Kraljevo, 1971.
2. Heyer von Rosenfeld, Der Adel von Kroatien und Slavonien, Nurnberg, 1873.
3. Ivan pl. Bojničić, Der Adel von Kroatien und Slavonien, Nurnberg, 1873.
4. Dr Marko Atlagić, dr Božidar Šekularac, Pomoćne istorijske nauke, Priština, 1997.
5. Dr Marko Atlagić, Grbovi plemstva u Slavoniji i Vojvodini u novom veku, s posebnim osvrtom na grbove srpskog plemstva, Priština, 1997.

6. Miloš Ćirić, Heraldika, Beograd, 1988.
7. Bartol Zmajić, Heraldika, Zagreb, 1996. (posmrtno izdanje)
8. M. Rešetar, Popis dubrovačkih vlasteoskijeh porodica, Godišnjak Dubrovačkog učenog društva "Sveti Vlaho", knj. 1, Dubrovnik, 1929, str. 1-11.
9. D. Pavlović, O krizi vlasteoskog staleža u Dubrovniku XVII veka, Zbornik radova XVII, Institut za proučavanje književnosti SAN, knj. 2, Beograd, 1952, str. 27-28.
10. B. Krekić, Dubrovnik i Levant (1280-1410), Beograd, 1956, str. 138.

11. Dr Ilija Sindik, Dubrovnik i okolina, Srpski etnografski zbornik, knj. XXXVIII, 1926, str. 60.
12. Philippus de Diversis deljuartgiania de Lucca, Situs aedificorum politiae et laudabilum consuetudini inclitae civitatis Ragusii, Ed Brunell Zar 1882.
13. M. Medini, O postanku i razvitku kmetskih odnošaja u Dalmaciji, Zadar, 1920.
14. Hrvatski biografsko leksikon, I, II, Zagreb, 1989.
15. Jeremija D. Mitrović, Srpstvo Dubrovnika, Beograd, 1992.

16. Arhiv SANU, Rukopisne knjige, br. 38, - Republicae Ragusinae... str. 19.
17. Željko Mitrović, Ruđer Bošković, Zagreb, 1968.
18. T. K. Popović, Gdje su se rodili Boškovići, Dubrovnik, god. 5, 1896.
19. Isti, Božo Bošković, Orao, br. 19, 1893.
20. Isti, Božo i Teodor Bošković, Nedjelja, god. 3, 1910.

21. Spomenica Ruđera Boškovića, Dubrovnik, 1911.
22. Franjo Rački, Život i ocjena rada Ruđera Boškovića, Rad JAZU, br. 87-89, 1887-1888.
23. D. Veccolini, Dell vita e degli studi di R. Boscovich, Giornalearcadica di Roma, br. 92, 1842.
24. R. Stojanović, Ruđer Bošković, Kolo, god. 4, br. 3-4, 1902.
25. S. Stanojević, Narodna enciklopedija Srpsko-Hrvatsko-Slovenačka, I, Zagreb, 1928.

26. B. Petronijević, Život Ruđera Boškovića, Misao, god. 6, 1924.
27. B. Truhelka, Bošković u Parizu enciklopedista 1759-1769, Savremenik, god. 21, br. 8-9, 1928.
28. Isti, Engleska pisma Ruđera Boškovića, Misao, god. 11, br. 30, 1929.
29. L. L. Njhyte, Ruđer Josip Bošković, Almanah Bošković, 1959-1960.
30. Luko Zore, Dubrovčani su Srbi, Dubrovnik, 1903.

31. P. Budmani, Djela Dominika Zlatarića, Zagreb, 1899.
32. Mirko Tomasović, Tradicija i kontekst, Zagreb, 1988.
33. D. Pavlović, Prilozi za biografiju Dominika Zlatarića, 1959.
34. Petar Kolendić, Galicijev govor u čast Zlatariću, Šišićev zbornik, Zagreb, 1929.
35. Tadić Jorjo, Mladost Cvijete Zuzorić, Šišićev zbornik, Zagreb, 1929.

36. Irmgard Manken, Dubrovački patricijat u XIV veku, Beograd, 1960, 37. Enciklopedija Jugoslavije, IV, Zagreb, 1986.
37. Dr David Bogdanović, Život i književni rad Xiva Frana Gundulića, Dubravka, Uzorna djela hrvatske i svjetske književnosti, knj. 9, str. 9.
38. K. Milenović, Ivan Gundulić srpski pjesnik prve polovine 17. vijeka, Otaxbina, god. VII, br. 77-78, Beograd, 1888.
39. Momčilo Ivanić, O Ivanu Gunduliću kao srpskom pjesniku, Nastavnik, knj. 4, Beograd, 1893.
40. Marko Car, Ivan Gundulić, Letopis Matice srpske, knj. 350. Novi Sad, 1938.

41. Jeremija Mitrović, Sukob Srba i Hrvata prilikom otkrivanja spomenika Gunduliću 1893. u Dubrovniku, Zbornik o Srbima u Hrvatskoj, sv. 2, 1991.
42. Historijski arhiv u Dubrovniku, Matica mrtvih grada Dubrovnika, XIII, br. 38.
43. Niko Gjivanić, Podaci za biografiju pjesnika Điva Fr. Gundulića, Zadar, 1909.
44. Prof. Milan Rešetar, Numizmatika, I, Sremski Karlovci, 1924.
45. T. Smičiklas, Codex diplomaticus Criatuae Dalmatiae et Alavoniae, IV, Zagreb, 1904-1934.

46. Historijski arhiv u Dubrovniku, Testament notaria, II.
47. Isto, Diversa Cancellariae, VIII, 106/P.
48. Milan Rešetar, Popis dubrovačkijeh vlasteoskijeh porodica, Glasnik dubrovačkog učenog društva "Sveti Vlaho", knj. 1, Dubrovnik, 1929.
49. Jospi Bersa, Dubrovačke slike i prilike, 1800-1888, Zagreb, 1941.
50. Ivo Perić, Politički lik Rafa Pucića, Rad JAZU, knj. 375, Zagreb, 1978.

51. Franjo Kulišić, O Medi Puciću, Dubrovnik, 1912.
52. Kosta Milutinović, O vezama Dalmacije i Vojvodine u doba ilirskog pokreta 1835-1848, Zadar, 1986.
53. Isti, Medo Pucić i Narodni preporod u Dubrovniku, Dubrovnik, br. 3-4, 1964.
54. F. Marković, Knez Medo Pucić, Rad JAZU, br. 67, Zagreb, 1883.
55. Monumenta Ragusina, II, Zagreb, 1879-97, str. 140.

56. F. Miklošić, Monumente serbica..., Njien, 1858.

******************************************************************************
Kliknite za proširenje...
Copy Paste srpske mitomanije je odavno ovdje pregaženo ko plitak potok i odavno nije u ovom obliku opet postavljano.

Recimo ti nemaš pojma što si postavio, da te pitam što je Gundulić točno pisao nećeš znati.
Dam ti besplatan hint, nije o Srbima.
 
Mej bregami:
Copy Paste srpske mitomanije je odavno ovdje pregaženo ko plitak potok i odavno nije u ovom obliku opet postavljano.

Recimo ti nemaš pojma što si postavio, da te pitam što je Gundulić točno pisao nećeš znati.
Dam ti besplatan hint, nije o Srbima.
Kliknite za proširenje...
Hoćeš da ti citiram nešto iz Osmana Ive Gundulića.. ili ćeš sam, pa da vidiš gdje je ko. ;)
 
Poslednja izmena:
Neno:
Hoćeš da ti citiram nešto iz Osmana srbina Ive Gundulića.. ili ćeš sam, pa da vidiš gdje je ko. ;)
Kliknite za proširenje...
Bez brige čitao sam ga, za razliku od tebe.
Srbe spominje u trećem pjevanju kada turski poklisar kreće iz Carigrada u Poljsku i kako putem prolaze kroz razne zemlje priča o njihovoj prošlosti .

Dio gdje se spominju Srbi, među ostalima:
S lijepom družbom on se otpravi
s otmanskoga Carigrada
put država kijem u slavi
kralj poljački Šišman vlada.

Car mu prida u pohodu
s tvrdom stražom od bojnikâ
bogdanskoga vojevodu,
Gašparova namjesnika;

dim Gašpara Milostića,
ki u hrvatskom rođen kraju,
bî li znanje ili srića,
jur stolova na Dunaju.

Ne poteži nu ga tjera
misô da prije sklad se uzroči
među Suncem od Sjevera
I Mjesecom od Istoči.

Sada jedne, a sad druge
konje jaše na promjenu,
probijući strane i luge
po ravnini, po kamenu.

U rumelska jezdi polja,
opet srpska naprijed slidi,
gdi su od grada Drenopolja
vrh Marice rijeke zidi;

vrh Marice rijeke koja
mnokrat brzi tijek ustavi,
kad Orfeo kraj nje poja
drage pjesni od ljubavi.

Kažu Srblji i Bugari
bistre vode sedam vrela,
koja probi i udari
na spijevanja svâ vesela;

spovijedaju vihri plasi
da uspregoše vrle sile,
slavni pjesnik gdi se oglasi
pod začinke svoje mile.

Još govore: jato od ptica
slijedeć dubja gnijezda prini
za od razlicijeh čuti žica
i od glasa sklad jedini.

Na skladanje vele medno
kon spijevôca ljubovnika
od razlicijeh zvijeri ujedno
kupljaše se množ velika.

Od Orfea ovdi prvo,
neka se uvijek pak začinje,
ču zvijer, ptica, kami i drvo
skladne i slatke bugarkinje.

Bugarin ih slavni ostavi
slovinskomu svom jeziku,
djela od slave da u slavi
bugare se u njih viku.

Tim u njih se još začina
što se u pjesan stavi odavna
od Lehsandra Srbljanina
vrh svijeh carâ cara slavna.

U njih svud se vitez hvali
koga krunom kopje obdari:
Stjepan Uroš i ostali
od Nemanjîć kuće cari.
U njih žive slava obilna
ku Kobilić steče mudri,
kad handžarom cara silna
na Kosovu smrtno udri.

Prosvijetlit se u njih hajô,
ne zavideć sunce žarko,
Svilojević još Mihajô
i Kraljević junak Marko.

U njih jošte vas svijet puni
glas i bojna djela slovu
od Lauša ki se kruni
u Budimu i Krakovu.

Glas se u njih sred narodâ
od istoka do zapada
vjera, gospostvo i sloboda
Dubrovnika mirna grada.

U njih Janko vojevoda
visoko se uzvisio,
da je obrana i sloboda
od ugarske krune bio.

Svaka strana ka je najdalja,
svako doba, svako vrime
Matijaša sliša kralja
nedobitno u njih ime.

U njih Đurđa Skenderbega,
satritelja turskijeh sila,
priko svijeta lete svega
još viteška bojna dila.

Na veliku u njih glasu
Šišman Bator jošte stoji
da otmanske vojske rasu,
kih nebrojni bijehu broji.

U njih svakčas rastu u slavi
svi poljački kralji izbrani:
Jadželoni, Vladislavi,
Kažimiri i Šišmani.
 

Dubrovčani 1890. nisu znali za hrvatski jezik, govorili srpski​

Austrougari su popisom stanovništva utvrdili da Dubrovčani 1890. godine nisu znali za postojanje hrvatskog jezika.

Tvrdi ovo portal Borba.me, u osvrtu na izjavu Ivana Anušića, hrvatskog ministra odbrane, koji je kako navode, tokom vikend boravka u Crnoj Gori citirao Alojzija Stepinca da "svaki kamen u Boki Kotorskoj govori hrvatski".

"I ne samo da žitelji Dubrovnika (koji decenijama pripada Hrvatskoj) nisu poznavali osnove hrvatskog jezika, već je njih 87 odsto kao svoj maternji jezik označilo srpski", navodi se u tekstu ovog portala.

Kako dalje navode, prema podacima koje je skupila Austrougarska država, a koji se mogu vidjeti u broju „Kalendara Dubrovnika“( koji je izašao 1897. godine, a za narednu 1898. godinu), na dan 31. decembra 1890. godine od ukupno 11.177 stanovnika Dubrovnika (sa naseljima Gruž-Lapad, Brgat Gornji, Brgat Donji, Grbavac, Martinovići, Makoše, Buići, Petrača, Čelopeci, Čibača, Brašina, Zavrelje, Soline i Plat) njih 9.713 se izjasnilo da govori srpskim jezikom. Italijanskim je pričalo 716, mađarskim 384, njemačkim 285, češkim 52, slovenskim 19, poljskim 6 i ruskim dva stanovnika Dubrovnika.

Prema istom popisu, treba dodati da je u Dubrovniku 1890. godine živjelo 10.327 katolika, 546 pravoslavaca, 221 evangelista, 79 Jevreja, dva muhamedanaca i jedan unijat.

"Kalendar „Dubrovnik“ štampan je na latinici i bavio se književnošću, istorijom, kulturom i politikom, a uređivao ga je (period: 1897-1903) Antun Fabris (1864-1904), dubrovački Srbin katolik. Saradnici Fabrisu na kalendaru „Dubrovnik“ bili su mnogi tamošnji ugledni Srbi katolici: Andra Murat, dum Ivan Stojanović (1829-1900), Marko Car (1859-1953), Vid Vuletić Vukasović (1853-1933)…", dodaje portal Borba.me, koji je uz tekst objavio i fotografiju kojom ilustruje svoje tvrdnje.
 
DUBROVNIK - NAJSTARIJI SRPSKI PRIMORSKI GRAD : Stojkovski o vekovima Srba u Hrvatskoj

AKO govorimo o prostoru koji je danas u granicama Hrvatske, najstariji tragovi Srba na tom području jesu delovi Dalmacije u kojima su Srbi živeli od VII veka kada su se i doselili na Balkansko poluostrvo – ističe dr Boris Stojkovski.​

 
Prijavite se ili registrujte da biste poslali poruku.

Slične teme

Neno
Kako su srpski vojnici spasili Dubrovnik i Split od italijanske okupacije?
Odgovora
8
Pregleda
389
Škutor Kićo
Š
Nina
Bila je anđeo Aušvica
Odgovora
2
Pregleda
303
Nina
Nina
Nina
Ko je bila Malinče - heroina ili žena koja je srušila Asteke?
Odgovora
17
Pregleda
483
Khal Drogo
K

Back
Top