Čiji je Dubrovnik ?

  • Začetnik teme Začetnik teme Nina
  • Datum pokretanja Datum pokretanja
..austrijski diplomata Benjamin Kalaj u svojim ranim radovima pisao da je Dubrovnik srpski grad. Vojnović je slijedio stavove Meda Pucića, Matije Bana i drugih Srba katolika o pripadnosti Dubrovnika srpskom kulturnom miljeu. On poručuje da su "Dubrovčani, Župljani, Konavljani, Riječani i Lopođani čisti Srbi, da ih Bog nije mogao srpskijima stvoriti, kao što su i katolici Bosne i Hercegovine isto, kao i bosanske poturice pravi prvcati Srbi". On na kraju zaključuje da je "srpska misao s romanskim elementom stvorila Dubrovačku Republiku i ponosnu Boku".

Ovom agresivnom politikom Austrije nisu bila povrijeđena samo srpska nacionalna osjećanja Dubrovčana, već i njihova vlastelinska čast, oni su bili ljubomorno ponosni na svijetlu tradiciju svoje Republike, koja je sa jedva 40 milja u dužinu i dvije-tri milje u širinu, vijekovima imala evropski značaj. Napolitanac G. B. Vico (1688-1744) piše da je u Evropi postojalo samo pet samostalnih republika: Venecija, Đenova i Luka u Italiji, Dubrovnik u Dalmaciji i Nirnberg u Njemačkoj. Zato je po Dubrovčanima vulgarni apsurd da bi jedan slavni zlatni Dubrovnik trebalo da postane periferija i privjesak nekog tamo blatnjavog Zagreba. A kako je Zagreb izgledao tad oko 1860. zapisao je u svojim memoarima hadži-Makso Despić, ugledni sarajevski trgovac: "U Ilici je bila jedna jedina zidana kuća - Gavelina, a druge sve potleušice, slamom pokrivene. Tamo gdje je Zrinjevac, pa pozorište i kolodvor, sve ono od Ilice do željezničke pruge, bile su njive sa kukuruzom i pšenicom pa bare i meraje".

Nikša Gradi piše: "Mi Dubrovčani, Srbi po porijeklu, nikad i nigda se nećemo pretapati u Hrvate, a to nije ni nužno, ni moguće." Dok mu Lujo poručuje da njegov list "Dubrovnik" mora opstati zbog borbe "protiv poplavi kukavnosti i nacionalističke intolerancije". Treba li reći da su i pravoslavni Dubrovčani sve vrijeme čvrsto stajali uz svoju srpsku katoličku braću.

Osim "Dubrovnika", tamošnji Srbi su u 19. vijeku imali sedam svojih listova: "Srđ", "Glas srpski" i drugi, zatim Maticu srpsku, Kolo srpskih sestara "Dubrovkinja", "Srpsku štampariju", Sokolsko društvo "Dušan Silni", pjevačko društvo "Slogu" i druga razna udruženja. No početkom Velikog rata hrvatski šovinisti će sve to zbrisati, imovinu im uništiti, a sve srpske škole zatvoriti. Tada je Lujo u odsustvu proglašen veleizdajnikom, a njegov brat Ivo dopao zatvora kao srpski pjesnik.

G.S.
 
Veze tog grada sa njegovim srpskim zaleđem sežu u najdalju prošlost, a mi ćemo početi od velikog srpskog župana Bodina, koji je krajem 11. vijeka opsjedao Dubrovnik, gradeći oko njega kule sa posadama.
Vremenom nastupi primirje, a romansko i srpsko pleme se sjediniše. Uskoro srpski žitelji postaše brojniji pa potisnuše latinsko ime Raguza i svom mladom gradu dadoše srpsko ime Dubrovnik. Za vrijeme Nemanjića političke, trgovačke i kulturne veze dostigoše vrhunac, kada se Dubrovnik, okružen srpskim zemljama, tretirao čak kao enklava Srbije, o čemu postoji bogata istorijska građa. Ni padom srpske države, a i po njenoj obnovi, Dubrovnik za Srbe nije gubio značaj, no to traži posebnu priču.

U sam osvit 19. vijeka Napoleon zauze Dalmaciju i ugasi slavnu slobodnu Dubrovačku republiku, a raznim vojno-političkim igrama grad 1813. dođe pod vlast Austrije. Kolonijalnoj politici Beča smetala je etnička slika Dalmacije, Dubrovnika i Boke pa riješi da to politički ili nasilno promijeni, jer je austrijski carski statističar Karl fon Cering u popisu Dubrovnika, Konavla i Pelješca 1851. i 1857. napisao - Srbi. Dubrovnik je sa okolinom, po popisu iz 1890. imao 11.177 stanovnika, od kojih se 9.731 (87%) izjasnilo da u kući govore srpski jezik, 716 talijanski, 384 mađarski, 285 njemački, 52 češki, 19 slovenski, 6 poljski i 2 ruski jezik. Ni pomena od nekih Hrvata.

Srbi katolici su većinski i u Konavlima, Pelješcu i Cavtatu, koji je nazivan malim Beogradom. Taj narod je vremenom prihvatio katoličku vjeru, ali je zadržao i ljubomorno čuvao svoju srpsku etničku svijest i tradiciju, krsnu slavu i drugo. Sve do osamsto šezdesetih tu se nije ni znalo ni čulo za nekakvo hrvatstvo. Dubrovački istoričar Mavro Orbin 1601. piše kako su Dubrovčani nekom prilikom u pismu Hrvatima rekli i ovo: "Vi ste iz zemlje veoma daleke ..." "Voi siete dal passe molto lontani..." Profesor istorije na zagrebačkom univerzitetu, Hrvat Natko Nodilo (1834-1912) piše: "U Dubrovniku se od pamtivijeka govorilo srpski, kako od pučana tako i od vlastele; kako kod kuće tako i u javnom životu." Dubrovački lingvista Marko Rešetar krajem 19. vijeka vezuje za dubrovačke stanovnike samo srpsko ime i srpski jezik.

G.S.
 
Otrov ludila

Lujo je autor brojnih tekstova o potrebi sporazuma Srba i Hrvata u Dalmaciji i lucidno je predvidio da se jugoslovenska država može formirati samo pod vođstvom Srbije. On je vodio prepisku i sa Štrosmajerom, sve dok se ovaj lažni Jugosloven nije približio šovinističkim frankovcima.

List "Splitsko jedinstvo" je graknuo na Luja, jer kao katolik nije na pravoj strani, a on im odgovara: "Red mi je dakle izjaviti vam da sam iz porodice koja broji najmanje 500 godina istorije,(...) ja ćutim da mi u žilama struji srpska krv onih Vojnovića koji, po srpskim i ruskim poljanama do naše dobe, mačem napisaše nekoliko stranica istorije srpskog naroda (...) tako i ja njihov ništavni potomak, nijesam i ne mogu drugo da budem nego Srbin, pripravan dati svoj život za slavu i veličinu srpskog naroda." Pa diže glas zbog sramnog pohrvaćivanja čistih Srba, poput Ruđera Boškovića, Ivana Gundulića, Marina Držića i drugih. On žali hrvatski narod kome je "u žile uštrcan otrov ludila i gonjenja".

Beč je bio zatečen reakcijom Dubrovčana i žurio da pošto-poto uguši taj otpor. "Dubrovnik" će kasnije pisati: "U vrijeme hajke na sve što je srpsko tražili su se zavoditelji omladine, otpuštali nastavnici čiste istorijske istine, razmještali činovnici te naseljavalo što više protusrpskih elemenata naklonjenih Austriji kako bi Dubrovnik dobio novi vid i karakter." (...) "provodio se teror i svim silama sprečavalo srpstvo kod katolika." Potom se odgovara Štrosmajerovom "Obzoru" na "maniji osvajanja i hrvaćenja i prisvajanja svega što nije njihovo... a što su postizali zahvaljujući bečkoj vladi i kleru koji ih podržava." Tim načinom je promijenjena "krvna slika" grada, što će konačno i uništiti stari Dubrovnik.

Prilikom otkrivanja spomenika Gunduliću 1893. novac su prikupili Srbi iz svih srpskih krajeva i tom prilikom su njihove delegacije bez ikakvog povoda napadane i vrijeđane od zapjenušanih hrvatskih ekstremista, koji su pjevali o štriku oko srpskog vrata.

Dubrovački list "Crvena Hrvatska" i "Narodni list" krajem 19. vijeka imali su u nekim momentima nastupe pravog kliničnog bjesnila protiv svojih sugrađana Srba, pisao je Dučić. Na to je vrlo otvoreno upozoravao upravo Lujo, koji je u Dubrovačkim novinama br. 35 za 1897. dalekovido predvidio i genocid Hrvata nad Srbima: "Srbi, idite preko Drine! Ta se lozinka slijepo sluša i slušaće se do onog usudnog dana koji mora da dođe, kad će jedan veliki kataklizam oboriti sve umjetne ogradi ili jaoh, porušiti i pošljednje bedeme narodne srpske zgrade i tada će - Hrvati biti zadovoljni!"

G. S.
 
Kada je stari Dubrovnik već propadao pod nametnutim hrvatstvom, Lujo u "Elegijama" lamentira: "Zauvijek izgubljeni Dubrovnik, nekadašnji bajoslovni Grad, tu više i nema ničeg osim grobova, utvara, sjenki (...) Tu gdje je kladenac srpskog jezika, kroz vijekove, blistao u zlatnoj knjizi ..."

Tokom endehazije Lujo jedva sačuva goli život. Star je oko 80 godina, narušenog je zdravlja i bezuspješno pokušava da iz Zagreba pređe u Srbiju. Stvaranjem komunističke Jugoslavije, on se i tim vlastima avgusta 1945. obraća opširnim pismom, u kojem ponovo traži autonomiju Dubrovnika i njegovo moguće ujedinjenje sa Bokom ili čak Dalmacijom, kako bi ostao izvan hrvatske uprave. No Brozov režim je zbog ratnih "zasluga" hrvatsku "nacrtao" po želji proustaškog Zagreba, dok je zbog silnih žrtava Srbiju "nagradio" sa dvije pokrajine. Tako je sudbina srpskog Dubrovnika, kao i Baranje i nekih drugih, bila konačno zapečaćena i teško onom ko bi tih vremena glasno rekao: "Dubrovnik je srpski grad". Komunisti su zaista bili pravi eksperti za rješavanje "srpskog pitanja".

G.S.
 
Meliot:
Koje strane? Ako misliš na Bosnu nemam pojma
Kliknite za proširenje...
Ona strana označava Srbiju.
Meliot:
ako ih nema to ne znači da ih nije bilo nego da nisu sačuvane.
Kliknite za proširenje...
:hahaha:
Meliot:
Narodne pesme iz Kosovskog ciklusa su retke i ima ih samo 17.
Kliknite za proširenje...
Daj jednu.
Meliot:
https://sr.m.wikisource.org/wiki/Бо...дне_пјесме_из_Босне_и_Херцеговине_-_Књига_1-3
Kliknite za proširenje...
Govorim o ranijim periodima, a ne o pjesmicama od nepoznatih autora koje su kojekuda skupljene u 19. stoljeću.
 
Neno:
..austrijski diplomata Benjamin Kalaj u svojim ranim radovima pisao da je Dubrovnik srpski grad. Vojnović je slijedio stavove Meda Pucića, Matije Bana i drugih Srba katolika o pripadnosti Dubrovnika srpskom kulturnom miljeu. On poručuje da su "Dubrovčani, Župljani, Konavljani, Riječani i Lopođani čisti Srbi, da ih Bog nije mogao srpskijima stvoriti, kao što su i katolici Bosne i Hercegovine isto, kao i bosanske poturice pravi prvcati Srbi". On na kraju zaključuje da je "srpska misao s romanskim elementom stvorila Dubrovačku Republiku i ponosnu Boku".

Ovom agresivnom politikom Austrije nisu bila povrijeđena samo srpska nacionalna osjećanja Dubrovčana, već i njihova vlastelinska čast, oni su bili ljubomorno ponosni na svijetlu tradiciju svoje Republike, koja je sa jedva 40 milja u dužinu i dvije-tri milje u širinu, vijekovima imala evropski značaj. Napolitanac G. B. Vico (1688-1744) piše da je u Evropi postojalo samo pet samostalnih republika: Venecija, Đenova i Luka u Italiji, Dubrovnik u Dalmaciji i Nirnberg u Njemačkoj. Zato je po Dubrovčanima vulgarni apsurd da bi jedan slavni zlatni Dubrovnik trebalo da postane periferija i privjesak nekog tamo blatnjavog Zagreba. A kako je Zagreb izgledao tad oko 1860. zapisao je u svojim memoarima hadži-Makso Despić, ugledni sarajevski trgovac: "U Ilici je bila jedna jedina zidana kuća - Gavelina, a druge sve potleušice, slamom pokrivene. Tamo gdje je Zrinjevac, pa pozorište i kolodvor, sve ono od Ilice do željezničke pruge, bile su njive sa kukuruzom i pšenicom pa bare i meraje".

Nikša Gradi piše: "Mi Dubrovčani, Srbi po porijeklu, nikad i nigda se nećemo pretapati u Hrvate, a to nije ni nužno, ni moguće." Dok mu Lujo poručuje da njegov list "Dubrovnik" mora opstati zbog borbe "protiv poplavi kukavnosti i nacionalističke intolerancije". Treba li reći da su i pravoslavni Dubrovčani sve vrijeme čvrsto stajali uz svoju srpsku katoličku braću.

Osim "Dubrovnika", tamošnji Srbi su u 19. vijeku imali sedam svojih listova: "Srđ", "Glas srpski" i drugi, zatim Maticu srpsku, Kolo srpskih sestara "Dubrovkinja", "Srpsku štampariju", Sokolsko društvo "Dušan Silni", pjevačko društvo "Slogu" i druga razna udruženja. No početkom Velikog rata hrvatski šovinisti će sve to zbrisati, imovinu im uništiti, a sve srpske škole zatvoriti. Tada je Lujo u odsustvu proglašen veleizdajnikom, a njegov brat Ivo dopao zatvora kao srpski pjesnik.

G.S.
Kliknite za proširenje...
Шта је ово Г.С на крају?
 
Ovi jedan:
Al u Italiji uz pletere ne pronalazimo druga obilježja Hrvata iz tog doba poput njihovih crkvi, grobova, predmeta iz grobova, starih tvrđava i drugih arh. nalaza koji bi nam govorili da su u okolici Milana živili Hrvati samo zato jer je tamo pronađen pleter. U tome i jest stvar šta se arheolozi i povjesničari ne drže samo jednog predmeta i po tome se ravnaju nego traže i druge uzorke koji će im potvrdit da je neki određneni narod boravia na nekom određenom prostoru.
Kliknite za proširenje...
А која су то обележја Хрвата тада на овој страни Јадрана, већ си видео да је плетер бесмислено својатати као хрватско наслеђе ваљда, то те и питам.
Ништа што си поставио од тих налаза у гробовима до тврђава не говори о хрватском наслеђу.
Који су тачно то други предмети?
Ovi jedan:
Možda.
Kliknite za proširenje...
Да, Хрвати су далеко од Дубровника а турском најездом биће још даље.
Ovi jedan:
Ako neko prilaže neki tekst kao dokaz nečega onda je normalno da će se taj isti tekst prikomentirat, a ne samo klimnit glavom u znak potvrde. Moja dičja zapažanja su takva jer su i sami tvoji primjeri za dokazivanje Srba u Dubrovniku na dičjoj razini.
Ako su Srbi katolici činili većinu u Dubrovniu kroz cili srednji vijek, a u 19. st. su im se pridružili i Srbi pravoslavci pa su Srbi samo još više povećali svoj brojčani udio u Dubrovniku onda se postavlja pitanje, di su svi ti Srbi nestali u 20.st. iz Dubrovnika?
Kliknite za proširenje...
Због тога ради ниси морао да цираш цео текст него део који ти је споран.
Пре ће бити да су твоје реплике смешне.
Срба православца је било у већем броју тек од краја 18. века, док су Срби католици постојали све до формирања Југославије када су се утопили у Хрвате као католике, а што је процес који је трајао кроз цео 19. век кроз илирство и југословенство, мада тада углавном ни српство није искључивало хрватство и обратно као сада.
 
Meliot:
Hajde nađi mi slučaj da neki čakavac ili kajkavac piše o srpskim junacima.
Kliknite za proširenje...
Čakavac Petar Hektorović spominje Marka Kraljevića u svom djelu "Ribarenje i ribarsko prigovaranje", a isto tako stoji da je njegovo ime ostavilo traga u usmenoj predaji u hrvatskom narodu :)

MITOLOGIZACIJA NA PRIMJERU POVIJESNE LIČNOSTI KRALJEVIĆA MARKA

"Hrvatska usmena tradicija i pjesma Kraljevića Marka poznaje od 16. stoljeća. Postoji zapis da su u Splitu 1547. slijepi vojnik i sav narod u sav glas pjevali o Marku, a nekoliko godina poslije Hektorović je zapisao suptilnu bugaršticu o Marku i bratu mu Andrijašu. Već u prvom sačuvanom objavljenom spjevu o Kraljeviću Marku, u Hektorovićevu Ribanju i ribarskom prigovaranju očituje se odudaranje od historijske faktografije. U toj pjesmi Marko je prikazan ne kao junak i branitelj pravde,nego kao moralno negativna ličnost. Pjesma kaže da su dva brata, Marko i Andrijaš,zarobila tri konja, a dva su među sobom podijelila. Zbog trećeg je nastao sukobu kojem je Marko probo Andrijašu srce mačem. Navedena priča nema povijesnog oslonca. Nepoznato je da li je u stvarnosti bilo nekog sporenja između Vukašinovih sinova. Još prije Markove smrti na Rovinama 1395. godine, Andrijaš je otišao u Ugarsku gdje se spominje sve do kraja XIV. stoljeća. Mnoge pjesme o Marku protkane su zanimljivim političkim konotacijama gdje on nastupa kao narodni junak te borac protiv Turaka, iako je zapravo bio njihov saveznik – vazal."


Ne znam jel se računa jer nije kajkavac, al Ivan Mažuranić je u svom poznatom djelu Smrt Smail age Čengića pisa o borbi Crnogoraca protiv Turaka, a spominje i vašu najpoznatiju bitku :)

Podiže se četa mala
Na Cetinju Gore Crne.
Malena je, ali hrabra,
U njoj jedva sto junaka,
Ne junaka biranijeh
Po obličju ni ljepoti,
Već po srcu junačkome.

Bogom braćo, hrabri Crnogorci,
Ne mašajte za oružje svijetlo,
Novica sam, al ne ko prije,
Jer ne na vas nego s vami gredem.
Turskom krvi sad omastiti ruke.

Ode šapat od usta do usta
Po ubavu polju Kosovome.
Što je dalje, sve to jače raste,
Dalje smijeh, dalje sprdnja raji,
Dok proniknu pjesma iz gusala,
Ter sad pjeva po Kosovu slijepac:
Hrđa bješe Rizvan-aga silni.

"Tijekom razdoblja narodnoga preporoda, u vremenskome intervalu od 1835. do1840. godine, objavljena su mnoga djela, od kojih su poznatija: Glagovkinje i Kosjenke ilirske Ljudevita Gaja, Pjesme i pripovijetke, Vjekoslava Babukića, Dramatička pokušenja Dimitrija Demetra, Đulabije Stanka Vraza, Početak,napredak i vrijednosti literature ilirske Dragutina Seljana i druga. Nominalna je odlika ilirskoga pokreta svijest o vlastitoj naciji u kombinaciji s kozmopolitizmom. Posebno se ističe ideja slavenstva, odnosno tada nazivana idejom panslavizma. Ivan Mažuranić relevantan je predstavnik hrvatske književnosti, ali i političkoga života spomenutog vremena. Svjestan podložnosti svojega naroda europskim hegemonijskim silama, pod čijim vodstvom ne samo onodobna Hrvatska već i sve slavenske zemlje nisu pronašle potrebno utočište, Mažuranić se priklonio ilirskome pokretu s ciljem ostvarivanja nacionalnih interesa. Mažuranić je svojim djelom Smrt Smail-age Čengića prvenstveno progovorio o potrebitosti svakoga naroda na jednakost,slobodu i bratstvo dok se na putu do ostvarivanja spomenutog poziva na općeljudske moralne vrijednosti u okviru kojih stremi ka neprestanoj ideji inkluzije – dakle postavljanjem crnogorske nacije u okosnicu epskoga sukoba poništava potencijalnu jednostranost svojih tendencija. Svojim istupom ne samoprotiv turske tiranije već i protiv euproske indiferentnosti, koja se može protumačiti kao pasivna tiranija, a što je ujedno i krucijalna problematika ovoga rada, Mažuranić je ostvario ideološki kompetentno, sadržajno jezgrovito i napose umjetnički dorađeno djelo koje je i danas, unatoč mnogim književnopovijesnim negativnim komentarima, aktualno."
 
Лекизан:
А која су то обележја Хрвата тада на овој страни Јадрана, већ си видео да је плетер бесмислено својатати као хрватско наслеђе ваљда, то те и питам.
Ништа што си поставио од тих налаза у гробовима до тврђава не говори о хрватском наслеђу.
Који су тачно то други предмети?
Kliknite za proširenje...

Već sam pisa o svemu tome, a i opet ću jer pripremam jedan poduži tekst s najznačajnijim arheloškim nalazima na području Dub. rep., a oni uključuju bogatu ostavštinu naroda koji je po svojim karakteristikama usporediv s narodom koji obitava u ostatku Dalmacije, Kvarnera, Istre, Hr. Zagorja, BiH, Boke kotorske, Slavonije..

Лекизан:
Да, Хрвати су далеко од Дубровника а турском најездом биће још даље.
Kliknite za proširenje...
Ako ti tako kažeš..

Лекизан:
Због тога ради ниси морао да цираш цео текст него део који ти је споран.
Пре ће бити да су твоје реплике смешне.
Kliknite za proširenje...

Pa i jesam. S tim da najčešće citiram cili pasus(da se dobije bolji kontekst) i označim ono najazanimljivije ili najsmišnije. Ovisi prigodi.

Лекизан:
Срба православца је било у већем броју тек од краја 18. века, док су Срби католици постојали све до формирања Југославије када су се утопили у Хрвате као католике, а што је процес који је трајао кроз цео 19. век кроз илирство и југословенство, мада тада углавном ни српство није искључивало хрватство и обратно као сада.
Kliknite za proširenje...

Odakle sad Hrvati u Dubrovniku, a maloprije si ovo napisa: "Да, Хрвати су далеко од Дубровника а турском најездом биће још даље."

Kad smo se stigli naselit i di je bilo mista za nas ako je grad pun Srba katolika i Srba pravoslavaca? I kako to da se većina(Srbi) asimilirala u manjinu(Hrvati) u tako kratkom roku? Ima bit da ti Srbi i nisu baš držali do svojih korijena kad su u svega par desetljeća uspili zaboravit ko su porijeklom. Al dobro nije vam to prvi put kroz povijest :D
 
Ovi jedan:
Već sam pisa o svemu tome, a i opet ću jer pripremam jedan poduži tekst s najznačajnijim arheloškim nalazima na području Dub. rep., a oni uključuju bogatu ostavštinu naroda koji je po svojim karakteristikama usporediv s narodom koji obitava u ostatku Dalmacije, Kvarnera, Istre, Hr. Zagorja, BiH, Boke kotorske, Slavonije..
Kliknite za proširenje...
Прво треба да објасниш ове археолошке налазе које си већ поменуо, по чему си закључио да су припадали Хрватима.
И како знаш да нису припадали Србима!?
Ovi jedan:
Pa i jesam. S tim da najčešće citiram cili pasus(da se dobije bolji kontekst) i označim ono najazanimljivije ili najsmišnije. Ovisi prigodi.
Kliknite za proširenje...
Већ си означио тако што си болдовао део текста, па си додао своје коментаре, који узгред речено не негирају ништа у тексту, али како си их написао не зна се шта је твој коментар а шта је део текста.
Ovi jedan:
Odakle sad Hrvati u Dubrovniku, a maloprije si ovo napisa: "Да, Хрвати су далеко од Дубровника а турском најездом биће још даље."
Kad smo se stigli naselit i di je bilo mista za nas ako je grad pun Srba katolika i Srba pravoslavaca? I kako to da se većina(Srbi) asimilirala u manjinu(Hrvati) u tako kratkom roku? Ima bit da ti Srbi i nisu baš držali do svojih korijena kad su u svega par desetljeća uspili zaboravit ko su porijeklom. Al dobro nije vam to prvi put kroz povijest :D
Kliknite za proširenje...
Говорили смо о средњем веку, Хрвати се појављују у 19. веку, мораш да пратиш хронологију догађаја.Није то кратко време траје цео 19. век и прва половина 20- тог.Већ сам ти рекао кроз илиризам и југословенство, а како су Хрвати прихватили српски језик у 19. веку ни језичке баријере није било, а што се тиче Срба католика ни верске, јер су и Хрвати наравно католици.Све се то дешава у Аустријском Дубровнику где водећа вера и јесте католицизам.
 
Ovi jedan:
Čakavac Petar Hektorović spominje Marka Kraljevića u svom djelu "Ribarenje i ribarsko prigovaranje", a isto tako stoji da je njegovo ime ostavilo traga u usmenoj predaji u hrvatskom narodu
Kliknite za proširenje...
То је онај коме хварски рибари певају српским начином!
Јел спомињао хрватске владаре Томислава, Крешимира...
 
Ovi jedan:
Čakavac Petar Hektorović spominje Marka Kraljevića u svom djelu "Ribarenje i ribarsko prigovaranje", a isto tako stoji da je njegovo ime ostavilo traga u usmenoj predaji u hrvatskom narodu :)

MITOLOGIZACIJA NA PRIMJERU POVIJESNE LIČNOSTI KRALJEVIĆA MARKA

"Hrvatska usmena tradicija i pjesma Kraljevića Marka poznaje od 16. stoljeća. Postoji zapis da su u Splitu 1547. slijepi vojnik i sav narod u sav glas pjevali o Marku, a nekoliko godina poslije Hektorović je zapisao suptilnu bugaršticu o Marku i bratu mu Andrijašu. Već u prvom sačuvanom objavljenom spjevu o Kraljeviću Marku, u Hektorovićevu Ribanju i ribarskom prigovaranju očituje se odudaranje od historijske faktografije. U toj pjesmi Marko je prikazan ne kao junak i branitelj pravde,nego kao moralno negativna ličnost. Pjesma kaže da su dva brata, Marko i Andrijaš,zarobila tri konja, a dva su među sobom podijelila. Zbog trećeg je nastao sukobu kojem je Marko probo Andrijašu srce mačem. Navedena priča nema povijesnog oslonca. Nepoznato je da li je u stvarnosti bilo nekog sporenja između Vukašinovih sinova. Još prije Markove smrti na Rovinama 1395. godine, Andrijaš je otišao u Ugarsku gdje se spominje sve do kraja XIV. stoljeća. Mnoge pjesme o Marku protkane su zanimljivim političkim konotacijama gdje on nastupa kao narodni junak te borac protiv Turaka, iako je zapravo bio njihov saveznik – vazal."


Ne znam jel se računa jer nije kajkavac, al Ivan Mažuranić je u svom poznatom djelu Smrt Smail age Čengića pisa o borbi Crnogoraca protiv Turaka, a spominje i vašu najpoznatiju bitku :)

Podiže se četa mala
Na Cetinju Gore Crne.
Malena je, ali hrabra,
U njoj jedva sto junaka,
Ne junaka biranijeh
Po obličju ni ljepoti,
Već po srcu junačkome.

Bogom braćo, hrabri Crnogorci,
Ne mašajte za oružje svijetlo,
Novica sam, al ne ko prije,
Jer ne na vas nego s vami gredem.
Turskom krvi sad omastiti ruke.

Ode šapat od usta do usta
Po ubavu polju Kosovome.
Što je dalje, sve to jače raste,
Dalje smijeh, dalje sprdnja raji,
Dok proniknu pjesma iz gusala,
Ter sad pjeva po Kosovu slijepac:
Hrđa bješe Rizvan-aga silni.

"Tijekom razdoblja narodnoga preporoda, u vremenskome intervalu od 1835. do1840. godine, objavljena su mnoga djela, od kojih su poznatija: Glagovkinje i Kosjenke ilirske Ljudevita Gaja, Pjesme i pripovijetke, Vjekoslava Babukića, Dramatička pokušenja Dimitrija Demetra, Đulabije Stanka Vraza, Početak,napredak i vrijednosti literature ilirske Dragutina Seljana i druga. Nominalna je odlika ilirskoga pokreta svijest o vlastitoj naciji u kombinaciji s kozmopolitizmom. Posebno se ističe ideja slavenstva, odnosno tada nazivana idejom panslavizma. Ivan Mažuranić relevantan je predstavnik hrvatske književnosti, ali i političkoga života spomenutog vremena. Svjestan podložnosti svojega naroda europskim hegemonijskim silama, pod čijim vodstvom ne samo onodobna Hrvatska već i sve slavenske zemlje nisu pronašle potrebno utočište, Mažuranić se priklonio ilirskome pokretu s ciljem ostvarivanja nacionalnih interesa. Mažuranić je svojim djelom Smrt Smail-age Čengića prvenstveno progovorio o potrebitosti svakoga naroda na jednakost,slobodu i bratstvo dok se na putu do ostvarivanja spomenutog poziva na općeljudske moralne vrijednosti u okviru kojih stremi ka neprestanoj ideji inkluzije – dakle postavljanjem crnogorske nacije u okosnicu epskoga sukoba poništava potencijalnu jednostranost svojih tendencija. Svojim istupom ne samoprotiv turske tiranije već i protiv euproske indiferentnosti, koja se može protumačiti kao pasivna tiranija, a što je ujedno i krucijalna problematika ovoga rada, Mažuranić je ostvario ideološki kompetentno, sadržajno jezgrovito i napose umjetnički dorađeno djelo koje je i danas, unatoč mnogim književnopovijesnim negativnim komentarima, aktualno."
Kliknite za proširenje...
Kraljević Marka nitko nije povezivao sa Srbima, to je bila samo figura u pričama u vrijeme turske opasnosti.
Da je on temeljen na Marku Mrnjavčeviću je moderna interpretacija, Srbi čak misle da mu je kraljević prezime pa pišu i Marko Kraljević za njega.
 
Mej bregami:
Kraljević Marka nitko nije povezivao sa Srbima, to je bila samo figura u pričama u vrijeme turske opasnosti.
Da je on temeljen na Marku Mrnjavčeviću je moderna interpretacija, Srbi čak misle da mu je kraljević prezime pa pišu i Marko Kraljević za njega.
Kliknite za proširenje...
Српска прича у време турске опасности повезивана са Марком Мрњавчевићем а склопљена од више личности, толико да су му посветили и цео циклус песама.
 
Vjerojatno vam je zabavno preganjati se sa srpskim glupostima-no no vi ne znate nješto jače o povijesti i kulturi. Pišete u biti samo manje budalaštine od ove poremećene srbadije.

Da naučite bilo što, pročitajte kraće tekstove kad ste najvjerojatnije nesposobni za prave knjige:

https://hrcak.srce.hr/file/281036
Važan znanstveni prilog objašnjavanju pojma
„Srba-katolika" u Dubrovniku

https://hrcak.srce.hr/file/305109
"SLOVENSKI"' I "HRVATSKI" KAO ZAMJENJIVI NAZIVI JEZIKA HRVATSKE KNJIŽEVNOSTI

http://www.hrvatsko-slovo.hr/2019/04/11/hrvatska-knjievnost-u-dubrovniku-i-velikosrpski-imaginarij/
Hrvatska književnost u Dubrovniku i velikosrpski imaginarij.
https://vigilare.info/mi/2023/08/gl...grad-u-pomracenim-glavama-beogradske-carsije/
GLUPOST SE NE UMARA: Dubrovnik kao srpski grad u pomračenim glavama beogradske čaršije.
https://hrcak.srce.hr/file/309815
Croatica 11— 12/1978 R ecenzije
POVIJEST HRVATSKE KNJIŽEVNOSTI 1—5.
Sveučilišna naklada Liber i Mladost, Zagreb 1974—1978.

https://www.ucg.ac.me/skladiste/blo...lovi/Deretic Istorija srpske knjizevnosti.pdf
Jovan Deretić: Istorija srpske književnosti
 
Podsećamo se reči velikog filologa, profesora slavistike u Beču i rođenog Dubrovčanina Milana Rešetara, koji je u svojoj pristupnoj besedi Srpskoj kraljevskoj akademiji marta 1941. godine napisao:

„Tvrdim, kao što sam tvrdio pre 50 godina, da se u Dubrovniku nije nikada govorilo, ni u njemu celom ni u jednom njegovu delu, dalmatinskim čakavsko-ikavskim govorom, nego uvek samo hercegovačko štokavskim (…), ali kome su Srbi i Hrvati dva naroda, taj će morati priznati da je Dubrovnik po jeziku uvek bio srpski.”

Pripadnost pisca nečijoj književnosti određuje jezik na kojem piše i tu ne može biti nikakvog spora.

Bezmalo svi dubrovački pisci govorili su da pišu „naški”, „slovinski”, „dubrovački”... jer tada nije postojalo ni ime hrvatskog jezika. To, međutim, Hrvatima nije dovoljno pa ih prisvajaju zato što danas Dubrovnik geografski pripada Republici Hrvatskoj, bez obzira na to što Dalmacija do Drugog svetskog rata nije pripadala hrvatskoj državi. Kao što prisvajaju i Nikolu Teslu, pravoslavnog Srbina, rođenog u Austrougarskoj, u Liki.
 
Prijavite se ili registrujte da biste poslali poruku.

Slične teme

Neno
Kako su srpski vojnici spasili Dubrovnik i Split od italijanske okupacije?
Odgovora
8
Pregleda
389
Škutor Kićo
Š
Nina
Bila je anđeo Aušvica
Odgovora
2
Pregleda
302
Nina
Nina
Nina
Ko je bila Malinče - heroina ili žena koja je srušila Asteke?
Odgovora
17
Pregleda
482
Khal Drogo
K

Back
Top