Betty
Elita
- Poruka
- 21.481
, Pitanjesećate li vi pripadnost nečemu? Ne govorim o osobama, mada ni to možda nije za odbaciti....kako počinje pripadnost i kako prestaje? Zašto uopšte treba pripadati nečemu, šta nam taj osećaj pruža i da li nas, možda, usporava? Šta, na posletku, imamo od pripadanja nekoj grupi ili instituciji...i kakve veze ima odrastanje s time (ako ima)
evo šta dugo već čuvam u my doc, i često čitam:
Salman Ruždi, „Tlo pod njenim nogama”, Plato 2003.
Dugo sam verovao, to je možda moja verzija verovanja ser Darija Kserksa Kame, da postoji četvrta funkcija izopštenosti – da u svakoj generaciji imanekoliko duša, nazovite ih srećnicima ili prokletima, koje su prosto rođene tako da ne pripadaju, koje dolaze na svet poluodvojene, ako hoćete, bez čvrste veze sa porodicom ili mestom ili nacijom ili rasom; da možda imana milione, milijarde takvih duša, možda isto tako nepripadajućih; da je, sve u svemu, taj fenomen, možda, isto toliko prirodna manifestacija ljudske prirode koliko i njegova suprotnost, ali manifestacija koja je, tokom ljudske istorije, bil au ogromnoj meri osujećena nedostatkom mogućnosti. I ne samo time: jer su oni koji cene stabilnost, koji se plaše prolaznosti, neizvesnosti, promena, podigli moćni sistem stigmi i tabua protiv neukorenjenosti, te razarajuće antidruštvene sile, tako da se uglavnom prilagođavamo, pretvaramo se da nas motivišu vernosti i solidarnosti koje u stvari ne osećamo, krijemo svoje tajne identitete ispod lažne kože onih „pripadajućih”. Ali istina procuri u naše snove.
evo šta dugo već čuvam u my doc, i često čitam:
Salman Ruždi, „Tlo pod njenim nogama”, Plato 2003.
Dugo sam verovao, to je možda moja verzija verovanja ser Darija Kserksa Kame, da postoji četvrta funkcija izopštenosti – da u svakoj generaciji imanekoliko duša, nazovite ih srećnicima ili prokletima, koje su prosto rođene tako da ne pripadaju, koje dolaze na svet poluodvojene, ako hoćete, bez čvrste veze sa porodicom ili mestom ili nacijom ili rasom; da možda imana milione, milijarde takvih duša, možda isto tako nepripadajućih; da je, sve u svemu, taj fenomen, možda, isto toliko prirodna manifestacija ljudske prirode koliko i njegova suprotnost, ali manifestacija koja je, tokom ljudske istorije, bil au ogromnoj meri osujećena nedostatkom mogućnosti. I ne samo time: jer su oni koji cene stabilnost, koji se plaše prolaznosti, neizvesnosti, promena, podigli moćni sistem stigmi i tabua protiv neukorenjenosti, te razarajuće antidruštvene sile, tako da se uglavnom prilagođavamo, pretvaramo se da nas motivišu vernosti i solidarnosti koje u stvari ne osećamo, krijemo svoje tajne identitete ispod lažne kože onih „pripadajućih”. Ali istina procuri u naše snove.