Popravljaju ih! Ko kaže da ih ne popravljaju?! Kad izgube vid u četrdesetim - daju im naočare, kad ogluve u pedesetim - guraju im ona dugmeta u uši, kad pogube zube u šezdesetim - dobijaju nove, najlonske...
Seku ih, umeću im nove sise i nove koske, ono što nikad nije bilo! U sred srca im švajsuju neke ventile. Grdne pare odoše na te popravke, samo da ih održe, samo da ih ne izgubimo! Da mogu još malo da nas muče i kinje, i da nam piju dušu na pamuk!
Ako može sto godina - sto godina!
Ja nisam za to... da se toliko... da se neko tako silom i veštački sprečava da se zzzbaboše!
Šta ima! Čovek je kao staklo: kad jednom prsne, nema mu leka! Sem da uzmeš drugo, novo.
I umesto da se pruži šansa onima koje su zdravije i mlađe, sve pare odoše na klinike, na te lekove i aparate! Kao, bože moj, u 21-vom veku važan je humanizam! Ako je toliko važan, što se taj humanizam ne okrene malo i prema tom muškarcu... da vidi malo kako on živi, i da l' njemu nešto treba?! Možda bi i muškarac imao štošta da kaže! Al' ne može! Nemaju računa! Žene se drže između sebe! One su se poput aliena infiltrirale i zaposele sve strukture, one su na svim položajima, kako na poslu tako u kući, i samo one odlučuju - o svemu!
I naravno, neće se popravljati ono što je najvažnije kod žene, a to je karakter! Nego samo, tako: zubi, oči, bore na vratu i licu, sise, stomaci, strije, bubrezi... Samo da im produže život i ulepšaju ih, po svaku cenu!
Jer, kao, svi su se naživeli i svima je dosta života - samo žene nisu! Samo su jadne žene ostale željne svega! Pogledajte... Pa danas ima više raspuštenica nego raspuštenika i više udovica nego udovaca, što nikad nije bilo!
Kad odem nekad kod dede na groblje, dodje mi da se zaplačem. Nigde nikog. Pustoš. Jer, udovice više ne sede na groblju, kao nekad! Ne! One obuku svoju malu crnu haljinu, pa sa raspuštenicama u kafanu! Namiguju i pričaju viceve. Milo im što su žive i razvedene! Bože sačuvaj i sakloni!
p.s. Koto, šećeru, srećan ti
40. rođendan!
