Тачно. То хоћу да кажем тј. да није детектован никакав електрон већ или нека честица или неки талас, а никад и једно и друго у исто време а што би ти дало право да то зовеш "електрон"
Тако да ту честицу која пролази кроз прорез немој звати "електрон" већ "честица".
Јер да би је звао "ЕЛЕКТРОН" она мора бити и талас и честица у исто веме а не само једно или друго. Капираш?
....Исто тако, ако наиђеш у акцелератору на неку честицу, не можеш је звати "електрон"...јер ту недостаје други део тог појма...тј талас. То није значи електрон већ честица.
Korpuskularno-talasni dualizam je opšte svojstvo, koje odlikuje čitavu materiju, čak i na makroskopskom nivou. I proton i elektron se odlikuju tim svojstvima, zbog čega je to fundamentalno na generalnom planu, ali česticu "elektron" ne odlukuje konkretno taj dualizam, već mnogo drugih stvari poput mase, spina, naelektrisanja... Zbog toga je čestica elektron, a ne zbog toga što joj je priroda dualna.
Ako pratiš analogiju sa kentaurom, izabrao si dve osobine koje on jedini poseduje u paru. Ali elektron nije jedini takav dualan, već je to slučaj i sa drugim subatomskim česticama i ne samo njima.
Dualizam je inače prosto takav da se u zavisnosti od sutuacije može ispoljiti (jasnije) jedna od te dve prirode. Tako je za interferenciju i difrakciju kod svetlosti značajnija talasna, a kod Komptonovog efekta ili spoljašnjeg fotoefekta korpuskularna.
Ali kao što rekoh, dualizam nije odlika isključivo elektrona, pa da ga zbog toga nazivamo samo čestica ili samo talas. Sa elektronima je difrakcija izvođena u Dejvisonov-Džermerovom eksperimentu, kao i Tomsonovom, a postoje i primeri difrakcije krupnijih čestica. Tako je na primer izvedena difrakcija helijumovih atoma na kristalnoj rešetki litijum-fluorida. Čak je to pre oko 12 godina uspelo sa molekulima fulerena. Ako sve to nazivamo samo česticama ili talasima, zavisno od konteksta, a ne odgovarajućim terminima, ne postižemo ništa korisno.
Већ сам рекао да када разговарам о Барклијевој филозофији, осећам се као неко ко треба да доказује да једнакостраничан троугао у равни није могућ, а да рецимо ти тврдиш да јесте могућ.. уз речи "хтео ти или не".
Ali jeste moguć

.Verovatno si hteo reći da nije moguć pravougli jednakostranični trougao u ravni.
Razumem ja to sve, smatram da imam "filozofski razbor", ma koliko to uobraženo zvučalo, jer inače ne bih ni pisao na ovoj temi.
Poenta bi po Barklijevoj ideji bila da objektivni svet ne postoji ako nema nikog za kojeg on postoji. Ako nešto ničim nije opaženo, toga i nema. Jednostavno, ceo svet je predstava naše svesti, cela realnost je jedna iluzija koja je samo produkt naših shvatanja, i ako ne bi bilo svesti, ne bi bilo ni te realnosti, koja zapravo samo i postoji zahvaljujući nama, ako uopšte možemo reći da postoji. Da nema ljudi, oblika svesti, celo postojanje realnog sveta ne bi moglo da bude održivo, jer niko ne bi opazio sudar protona, anihilaciju, emisiju elektromagnetnog talasa, sve je to samo predstava realnog sveta, a ne istinski realan svet, već bi svaki takav imaginarni objekat iz te rane faze razvitka kosmosa bio samo "stvar po sebi" i ništa više. Da li sam po tvom mišljenju to dobro shvatio ili ne?
Subjektivni idealizam, solipsizam, kao i esse est percipi pristup su mi savršeno poznati, ne moraš mi ništa od toga objašnjavati.
Naravno da je to kao koncept jasno kao i mogućnost nepostojanja jednakostraničnog pravouglog trougla u ravni. Možeš ti meni tvrditi da je zbir uglova trougla u ravni uvek 180 stepeni. Sasvim tačno. Ali svemir nije jedna ravan. I baš je u tome stvar što je tebi sve u ravni. Sve pojednostavljuješ, više nego što treba. U sfernoj geometriji zbir uglova u trouglu mora uvek biti veći od 180 stepeni. Čim tome priđeš u nešto širem planu, problem dobija drugačije dimenzije.
To što pišeš je samo jedna moguća interpretacija sveta, koju si ti proglasio tačnom. Nigde u literaturi nisam pročitao da je Barklijevo otkriće najvažnije u filozofiji. Ako ti jesi, ali u stručnoj, savremenoj i nepristrasnoj, molio bih da mi kažeš gde, pa da i ja naučim nešto novo.
U jednoj knjizi koju sam jednom pročitao bili su izloženi koncepti raznih filozofskih pravaca, a na početku je pisalo nešto poput toga da kroz sva ta izlaganja čitalac mora samostalno pronaći istinu. E ta istina je različita koliko su različiti i oni koji joj teže. Jer pravu "istinu" o svetu koja je jedinstvena čovek nikada neće moći da spozna. Na drugoj temi si pomenuo da je filozofija dostigla svoj vrh, vrh planine gde bi svaki korak napred vodio samo naniže. Samo, tih planina na Zemlji ima mnogo. Osim toga ima ih i na drugim planetama. Uvek će biti viših planina, koliko god su visoke one koje smo već dostigli. Naravno govorim to više u cilju poređenja, nego u bukvalom smislu.
Nekada je i Njutnova fizika izgledala kompletna, dok se nije pojavio Ajnštajn i počeo da razmišlja šire od svakodnevnog iskustva, pokazujući da na brzinama bliskim onoj svetlosti u vakuumu, počinje da važi nešto sasvim drugo. Ali kao što Ajnštajnova naučna revolucija nije konačna, tako ni Šopenhauerovo učenje (čak ako se uzme kao trenutno najuzvišenije) ne može da se smatra kao poslednja reč. Uvek će biti napretka, kako i do sada u logici (pođimo od Aristotelovog "Organona", do modernije matematičke logike), u oblasti prirodnih nauka (od klasične mehanike do kvante teorije polja) i filozofiji (od antičkih do savremenih stanovišta) i ta evolucija još uvek traje (kao i biološka).
Filozofija, etimološki gledano ljubav ka istini, preciznije disciplina koja teži istini, mudrosti (uz dužnu svest o nepotpunosti ove kraće definicije), uvek će biti samo težnja istini, a ne skup pravila kojim se može opisati svet, i baš to je čini veličanstvenom. Citirao bih ovom prilikom Maksa Planka, "Science cannot solve the ultimate mistery of nature. And that is because, in last analysis, we ourselves are part of the nature and therefore part of the mystery that we are trying to solve". U slobodnom prevodu, parafrazirano radi preglednosti, "nauka nikada neće poptpuno razrešiti suštinu prirode jer je čovek kao tvorac nauke i sam deo prirode koju želi da shvati". Naravno, filozofija nije nauka, ali se sama suština može primeniti i na nju. I to subjektivni idelizam, filozofiju o slobodi volje ne može učiniti apsolutnim, apodiktičkim istinama. Jer u svemu tome figuriše čovek koji te istine shvata uz svoju subjektivnost. Naravno, možemo mi doći i do nihilizma i do skepticizma, ali čemu to sve to?
Predstava o realnom svetu je možda sa tog aspekta pogrešna, ali niti je taj aspekat nužno tačan, niti je njegova spoznaja uslov za bolje razumevanje sveta. Plurarilizam mogućih shvatanja je sastavni deo filozofije. Kao i njen napredak kroz vreme. A to što nekima izgleda da je ta evolucija dostigla svoj vrh je samo još jedno mišljenje. Od tolikih drugih, čiji broj ne mogu ni da procenim sa većom tačnošću.
И немам даљу намеру да овде понављам и доказујем теби и сваком новом лику који се појави нешто што чак и није хипотеза већ чињеница. Ко разуме разуме.
А да бих ја преобратио сваког човека који мисли да је свет око њега реалан..требао би ми Метузалемов век.
Naravno da nećemo jedan drugog ubediti u tačnost svojih stavova, to sam pomenuo već u provoj poruci na ovoj temi. Ipak nije suština u tome da me ti ubediš u idealističke ideje, niti da ja tebe uverim u savršenstvo nauke i njenog metoda, već prosto u diskusiji, iz koje ćemo izvući svoju korst, bez obzira što to možda i neće biti novo saznanje. Možda ćemo kroz to postati sigurniji i još više ubeđeni u tačnost svog poimanja sveta. Ako ne smatramo da nam to treba, naravno nismo dužni da učestvujemo u njoj.
Samo je lepo znati da ljudi koje si na drugoj temi nazvao "masom" u stvari skup individualnih ljudi kao ti. I da među njima postoje brojne razlike, u najširem mogućem planu, pa i filozofskim predstavama. Koje su prirodne, očekivane, a često i produktivne. I nema ničeg lošeg u konstruktivnoj razmeni argumenata. Drugo je što je ovo zadnje prilično retko. Mada mislim da uz našu diskusiju još uvek ide epitet nekog kvaliteta.