Čekajući........

Ko si ti?

Ko si ti?
Kako si ušla u moj svet?
Šta si našla u meni?
U tvojim zenicama
Vidim život,
Buja iz moćnog istočnika;
Vidim telo,
Izvija se nesuzdržano,
Kreće se zavodljivo;
Spoznala si mladalačke snove,
Donela ih meni kao darove?
Polako!
Zavela te iluzija.
Ne bacaj svoju dragocenu koprenu!
Ja sam u neveselom dobu,
Delim ostatke života što su mi u rukama!
Vrati se u svoj svet!
Beri cvetove
Sveže
Nevine!
Od mene ti je dovoljno
Da budeš
Na mojim usnama
Tužna melodija.



Omar Abu Riša
 
Poslednja izmena:
"Vidis li onu predivnu devojku, devojku koja sedi sama na klupi? Kao da uzalud ceka nekoga. Zapitas li se zasto je sama? Sama je, jer ga nije zaboravila. Ceka ga i dalje, nada se da ce se promeniti. Svakog trenutka se osvrne kada cuje necije korake, duboko u sebi se nada da kada se okrene da ce ugledati njega. Primetis li da gleda u svoje ruke? Zapitas li se zbog cega ih gleda? Gleda ih i vidi njegove ruke na njenim. Seca se prijatelju, seca se lepih trenutaka provedenih sa njim. Zaboravila je one lose trenutke, zeli da ga pamti po dobrim. Prijatelju, jednog dana je neces videti samu na toj klupi, videces je u zagrljaju drugoga. Prijatelju, ako pomislis da ga je vec zaboravila, gresis. Jako gresis! Iako je u zagrljaju drugoga, ona prijatelju misli na njega, oseca njega, samo njega. Veruj mi prijatelju bice ona sretna. Zaista ce biti! Doci ce i njeni prelepi dani, dani kada nece misliti na njega, dani kada ga nece osecati. Zaboravice ga prijatelju. Znam da hoce! Bice sretna sa drugim. Zavolece ga kao sto je i njega, ali prijatelju opet ces je nekada videti da sedi sama na toj klupi. Ne prijatelju, ona vise nije tuzna, samo ponekad ga pozeli uz sebe. Pozeli ga se setiti, osecati ga. Nedostaje joj, jako joj nedostaje!"
n.n.
13051542_853943101418092_6803890842423159382_n.jpg
 
tumblr_o6vjzh5Ro61vtlkq1o1_500.jpg


"Nauči me umeću malih koraka. Učini me sigurnim u razdvajanju vremena.
Obdari me osetljivošću da odredim šta je veoma važno, a šta manje važno.
Molim Te za razum da odredim suzdržanost i meru...

Podseti me da srce često zamućuje razum.
U pravom mi trenutku pošalji prijatelje koji će mi strpljivo reći istinu.
Oslobodi me straha da propuštam život...
Nauči me umeću malih koraka..."
 
ugriz.jpg

DOROTI PARKER-BLUZ

Nevoljena. Nemažena dugo.
Zaboravljena kao rublje na žici.
Ni ludača ni štreberka.
Zarđale pice, postriženog koječega -
Tebe želim sada.
Tebe koga još nisam srela.
Oblačim crne gaćice,
Prekrivam još neolinjalu ćubu.
Mažem usne, pirlitam kosu,
Na štikle se penjem.
Spremna sam za tebe.
Još samo usku haljinu da obučem,
Pa da pretrneš,
Da ti se noge odseku,
Kada me ugledaš takvu.
Srešćemo se slučajno - namerno
Tamo gde jedino mogu biti,
Tamo gde inače ne idu takvi kao ti.
A takav mi treba, takav ti,
Koji će me odmah povesti kod sebe
Znajući zašto to čini.
Ne trebaju mi nikakve žvake,
Tipa: jesi li čitala tog i tog ?
Da ti pustim Baha ili Džegera?
Toga se naslušah,
Ko vremenske prognoze i tačnog vremena.
Nego da pređem na stvar:
Dajem ti vizu
Za moje telo – moju domovinu.
Nekad dobro parče,
Ni sad nisam za bacanje.
Koža mi je iznutra plišana,
Kao u perunike.
Omiriši. Probaj.
Čim zaključaš vrata
Stisni me uz njih,
I počni da me ljubiš
Sve niže i niže.
Ako to ne učiniš ti, učiniću ja.
Moje do maločas zimsko telo
Sad je grm pun divljih pčela.
Poćerdah štošta.
Al sad znam što znam:
Dvanaesti je čas, hvata me frka.
Brzim stigle godine
Natovarene svakojakim prtljagom.
Još romansa ili dve, i poneki flert,
Pa u starudije ili antikvitet.
Ti mi trebaš šećeru,
Dajem ti šansu.
Potri, precrtaj!
Kao kredu sa školske table,
Obriši dane tmurne i dane prazne.
Tu gde sam stavila tačku
Dopiši šta treba.
Otključaj gde bejah zamandaljena.
Ne treba mi nikakvo piće,
Nikakva muzika, ni bla-bla-bla.
Ono što hoću to je dobra ševa,
Mrak ili svetlo, svejedno.
Ispisujem svoj život sat po sat.
Fućka mi se za priče, citate, refrene...
Ćef mi je da grabim i grebem,
Kao ona mačka na limenom krovu
Usijanom od želja.
O, ne umem da držim jezik za zubima,
Mnogo brbljam, kevćem, o ličnim stvarima.

Radmila Lazić
 
Još uvek čekam ja

Zbog obala svoga zavičaja
napustila si tuđi dom.
Gorko sam plakao do kraja
pred tobom u trenutku tom.
Moje su hladne htele ruke
da odlazak zadrže tvoj,
da rastanka ne kratiš muke
preklinjao je uzdah moj.

Al ti si usne iščupala
iz poljupca dubokog tog,
u drugi kraj si mene zvala
iz predela progonstva mog.
Govorila si: "Dan postoji,
i sastanka će našeg čas
u senci maslina da spoji
poljupcem novim opet nas."

Al tamo, pod visokim svodom
što sja u plavom blesku svom,
gde raste maslina nad vodom,
usnula ti si večnim snom.
Tvoj setni bol i čar lepote,
sve uze urna večnog sna,
sastanka poljubac nam ote,
al još ga uvek čekam ja.

Aleksandar Puškin​
 
Čekanje nije teško.

U meni se odigravaju brodolomi

i vojska mi gine


dok ti misliš:

ova žena čeka najbolje na svetu.

Čekanje nije zaludno.

Tone i tone neprijateljskih misli

pale su na tvrdo tle

i nikle u neke čudne biljke

a ti misliš:

ona ne ume drugo do čekati.

I ne vidiš

da su oko mene nikli zabrani

tuđih neba granice me lome

ja bih samo da preskočim šablone

dok ti kažeš:

ova žena-to jedno veliko čekanje

a ja samo čekam

jedno čisto sunce da mi svane.

m.z.
 

Back
Top