Znacajan faktor u korist stovanja kriza u Rimskoj Crkvi bila je i poznata Konstantinova "vizija kriza" i njegovo potonje ”obracenje“.Kad se ovaj sa svojim vojnicima priblizio Rimu, trebao se suociti s onim to je u povijesti poznato kao bitka kod Milvijskog mosta,
Konstantinovom slucaju bilo mu je receno da mu bogovi nece priteci u pomoc i da ce pretrpjeti poraz u toj bici. Ali tada mu se u viziji, kao sto je kasnije ispricao, prikazao kriz i rijeci: ”U ovom znaku pobjednik“.
Slijedeceg je dana, 28. listopada 312. godine, napredovao iza standardnog lika kriza na zastavama i opremi svoje vojske. Pobijedio je u bici, porazio rivala te proglasio svoje obracenje na krscanstvo. Naravno, takva toboznja pobjeda za krscanstvo ucinila je mnogo na promicanju koristenja kriza u Rimskoj Crkvi.
Ali ako je Konstantin i imao takvu viziju, mozemo li pretpostaviti da je njezin autor bio Isus Krist?
Da li bi ”Knez mira“ uputio poganskog imperatora da nacini ratnu zastavu sa znakom kriza te da ide pobjedivati i ubijati u tom znaku? Rimsko Carstvo (kojem je Konstantin postao glava) opisano je u Svetom Pismu kao ”zvijer“.
Daniel je vidio cetiri velike zvijeri koje su predstavijale cetiri svjetska carstva - Babilon (lav), Medo-Perziju (medvjed), Grcku (leopard) i Rim
Cetvrta je zvijer, Rimsko Carstvo, bila tako strasna da je simbolizirana zvjerju koja nije bila nalik nijednoj drugoj (Danijel 7:1-8).
Stoga ne vidimo razlog za pretpostavku da bi Krist rekao Konstantinu neka pobjeduje sa znakom kriza i tako jaca zvjerski sistem Rima!
Ali ako vizija nije bila od Boga, kako onda mozemo objasniti Konstantinovo obracenje? Ustvari, njegovo bi obracenje trebalo ozbiljno preispitati.
Cak iako je on mnogo ucinio na afirmiranju odredenih doktrina i obicaja unutar crkve, cinjenice jasno pokazuju da on nije bio istinski obracenik u biblijskom smislu te rijeci. Povjesnicari se slazu da je njegovo obracenje bilo ”nominalno“ cak i prema suvremenim standardima.“
Vjerojatno je najocitiji pokazatelj da on nije bio istinski obracen cinjenica da je poslije svog obracenja pocinio nekoliko ubojstava ukljucujuci tu i ubojstvo vlastite zene i sina!
Prema Bibliji ”nijedan ubojica nema u sebi trajnoga vjecnoga zivota“ (1 Ivanova 3:15).
Konstantinov je prvi brak bio s Minervom s kojom je imao sina Krispa.
Druga zena, Fausta, rodila mu je tri kceri i tri sina.
Krisp je postao istaknuti vojnik te je pomagao svojem ocu.
Ipak, 326. godine, vrlo kratko nakon vodenja koncila u Nikeji, Konstantin je dao ubiti vlastitog sina. Razlog je bio taj sto je Krisp vodio ljubav s Faustom.
To je u najmanju ruku bila Faustina optuzba, ali je to mogla biti samo njezina metoda da ga makne s puta, kako bi se jedan od njezinih sinova mogao popeti na prijestolje!
Ipak, Konstantinova majka je uspjela uvjeriti ovoga da se Fausta sama ”podala njegovom sinu“. Stoga je Konstantin dao udaviti Faustu u kadi s vrelom vodom. Nekako u isto vrijeme dao je na smrt izbicevati sina svoje sestre, dok je njezinog muza dao zadaviti, iako mu je ranije obecao da ce mu postedjeti zivot.
Te su stvari sumirane slijedecim rijecima u Katolickoj enciklopediji:
”Cak i nakon obracenja prouzrocio je egzekuciju svog surjaka Licinija i njegovog sina, kao i Krispa, vlastitog sina iz prvoga braka i druge zene Fauste... Nakon citanja o tim okrutnostima, tesko je vjerovati da je taj isti imperator u jedno doba svoga zivota imao blage i njezne porive; ali ljudska je priroda puna suprotnosti.“
Konstantin je iskazao brojne naklonosti prema krscanimama; ukinuo je smrtnu kaznu razapinjanjem, a prestala su i proganjanja krscana koja su u Rimu postala vrlo okrutna.
Ali, da li je on donio te odluke bas iz krscanskih uvjerenja ili je to ucinio iz politickih motiva? Katolicka enciklopedija kaze:”Neki su biskupi, zaslijepljeni sjajem dvora, otisli tako daleko da su slavili cara kao andjela Bozjeg, kao sveto bice, i proricali da ce on, poput Sina Bozjega vladati u nebu. Dosljedno tome ustvrdjeno je da je Konstantin bio naklonjen Crkvi uglavnom zbog politickih motiva te da je bio postovan kao prosvjeceni despot koji je koristio religiju da bi pospjesio svoju vladavinu.“ Ovakav je bio zakljcak poznatog povjesnicara Duranta u vezi Konstantina:
“Da li je njegovo obracenje bilo iskreno, da li je to bio cin religiozne vjere ili savrseni potez politicke mudrosti? Vjerojatnije ovo drugo... On se rijetko pokoravao ceremonijalnim zahtjevima krscanskog bogostovlja. Njegova pisma krscanskim biskupina jasno pokazuju kako je on malo mario za teoloska razmimoilazenja koja su potresala krscanstvo iako je bio voljan sprjecavati neslaganja u interesu jedinstva imperije.
Tokom svoje vladavine tretirao je biskupe kao politicke pomocnike; sazivao ih je, predsjedavao na njihovim koncilima i slagao se da provodi bilo koje misljenje vecine. Pravi bi vjernik prvo trebao biti krscanin pa tek onda drzavnik; s Konstantinom je bilo obrnuto — krscanstvo je za njega bilo sredstvo a ne cilj.