Ovih dana tuga i samo suze, telefon zvoni po ceo dan, pricamo, ne smejemo se.
Dajemo jedni drugima podrsku, neke reci ne izgovaramo.
I svi cekamo poziv koji oznacava kraj.
Znali jesmo da ce ovo da se desi, ali sad kad je to blizu....
Prisecam se svih divnih trenutaka koje smo provele zajedno, secam se i ponekih svadja......
vidim pred sobom i kad sam je poslednji put videla i zelje da sto pre odem jer nisam mogla sakriti suze koliko je propala i kako lose izgleda i knedla u grlu stoji..........
i ne mogu vise
boli
previse
a opet pomislim
mozda ipak bude bolje
realnost je drugacija
i sad samo cekam
a to je najgore
to cekanje