Konkretno me zanima istorijski razvoj zen budizma.Znam da je zen budizam uticao na razvoj japanske kulture koja je uzgred veoma specifična i autentična.Upravo haiku pesme dolaze sa tog područja.Osim pesama postoji i niz zen priča.
Znam ponešto o zenu, kako ne bih znao. On je toliko popularan na Zapadu i omiljena tema među Zapadnjacima za raznovrsne verbalne egzibicije, koje onda nazivaju „zenom“. To meni najčešće izgleda kao sa slobodnim stihom u pesništvu. Kad ga laik pogleda, nema rime, nema metra, odmah pomisli, pa to mogu da napišem i ja. I onda nije najgore, što počne i da ga piše, već posle hoće i da objavi
Pojam zen je zapravo japanska varijanta kineske reči
ch'an, koja opet potiče od sanskritske reči
dhyāna, što znači "meditacija". Otuda je zapravo zen naziv škole japanskog budizma koja posebno naglašava značaj meditacije, direktnog iskustva, za razliku od drugih škola koje insistiraju na proučavanju spisa, ritualima, recitovanju i sličnom. Učenje zena je u Japan preneto iz Kine u VII veku, ali je kao škola zen svoju važnost dobio tek pojavom škole
rinzai, čiji je osnivač Eisao živeo u XII veku. U to doba javlja se i druga struja unutar zena, to je
soto . čiji je osnivač učitelj po imenu Dogen (1200-1253).
Od tada zen učenje na najdublji način utiče na kulturu Japana, a najviše na umetnost (poezija, slikarstvo, aranžiranje cveća, uređenje vrtova i druge). Spontani, nekonvencionalni i ponekad klovnovski postupci postali su prepoznatljivo obeležje zen učitelja i verovatno su predstavljali zdravu reakciju na krutu formalnost japanske monaške kulture srednjega veka. Rinzai škola zena koristi zagonetke nazvane
koan, kako bi prevazišla pojmovno mišljenje, koje blokira put ka prosvetljenju, dok soto škola naglašava praksu meditacije svesnosti ili kako je nazivaju
šikantaza: "ništa sem sedenja".
Sredinom 50-tih godina XX veka zen je postao vrlo popularan na Zapadu, naročito u SAD, gde ga otkrivaju pisci bit generacije (Džek Keruak i Geri Soto), a u njegovoj popularizaciji ogromnu ulogu odigrali su imali D.T. Suzuki i Alan Votse (prevođeni i kod nas).
No ovim pitanjem si me podsetila na nešto što sam pročitao pre neki dan, a tiče se jednog kineskog budističkog monaha iz VIII veka i njegove neverovatne upornosti. . Njegovo ime je Đenčen (na japanskom Ganđin) i zaslužan je za razvoj budizma u Japan.
Naime, godine 742. delegacija iz Japana stigla je u Kinu i Đendžena su, kao jednog od najuglednijih budističkih učitelja toga vremena, pozvali da poseti Japan kako bi se ponovo uspostavila ispravna procedura zaređenja za monahe i monahinje. Uprkos prostestu svojih učenika i dobrotvora, Đendžen je prihvatio poziv i sledeće godine se otisnuo brodom ka Japanu. Loša navigacija i nevreme primorali su brod da se vrati u Kinu. Još
tri puta je pokušavao da stigne do Japana i nije uspeo. Tokom petog pokušaja brod je usled jakih vetrova skrenuo sa kursa sve do Hainan ostrva na jugu Kine. Trebalo mu je tri godine da se kopnom vrati kući. Poteškoće na tom putovanju su bile tolike da je između ostalog dobio infekciju oka i na kraju oslepeo. Nepokoleban prethodnim neuspesima i uprkos tome što je izgubio vid, još jednom je pokušao da stigne do Japana i na kraju uspeo 753. godine. Stigao je u Naru, japansku prestonicu, gde ga je dočekao car i postavio ga za starešinu velikog Todaiđi hrama. Tokom naredne dve godine obučavao je oko 400 monaha i potom ih zamonašio u skladu sa svim pravilima. Posle ovoga, Đendžen je izgradio za sebe hram da u njemu boravi i podučava sve do smrti 763. Kod projektovanja i izgradnjetog hrama uveo je tehnike do tada nepoznate u japanskoj arhitekturi. Takođe je u Japan preneo veština uzgoja bonsaija, kao i tehniku pravljenja sira od sojinog mleka.
Ali Đendženov najveći dar Japancima bile su farmakologija i medicina. Uprkos slepilu, mogao je mnogo biljaka da identifikuje samo po mirisu, a bio je vrlo vešt u njihovom klasifikovanju i skladištenju kako bi zadržale svoja lekovita svojstva. Takođe je ispravio mnoge pogreške u starim japanskim prevodima kineskih medicinskih rasprava. Sve do kraja XIX veka na pakovanjima lekova u Japanu mogao se videti Đendženov lik. Ubrzo pošto je preminuo, njegovi učenici napravili su statuu učitelja toliko vernu da je njome na radikalan način izmenjena dalja istorija japanske skulpture. Ova statua se može i danas videti u hramu u kojem je živeo.
Đendženov uticaj i reputacija nastavljaju da žive čak i danas. On se još uvek smatra ocem japanske medicine. Godine 1973. Kina i Japan su zajednički podigli Đendženovu memorijalnu dvoranu u njegovom prvobitnom manastiru u Kini, kako bi time obeležili ponovno uspostavljanje diplomatskih odnosa. Vrlo uspešnu dramu zasnovanu na njegovom životu napisao je Inooe Yasusi, a za nju je muziku komponovao poznati japanski kompozitor Dan Ikuma. Nedavno je Đendženov život bio prikazan i u formi stripa.
Eto krenusmo od zena a stigosmo do stripa. Ali nadam se da ti je barem bilo zanimljivo.
