Будизам...

  • Začetnik teme Začetnik teme Jasna
  • Datum pokretanja Datum pokretanja
Većina veruje da vreme prolazi; u stvarnosti, ono ostaje tamo gde jeste. Ta ideja prolaženja se može nazvati vremenom, ali to je jedna pogrešna ideja jer pošto ga vidimo jedino kao prolaženje, ne možemo razumeti da ono ostaje tamo gde i jeste.

Zen majstor Dogen

:klap: <---- naučio sam novi smajli :) :lol:
 
Poslednja izmena:
Budizam i zen intezivno proucavaju Um i mnoge izreke, pricice, se odnose na razlicita stanja Uma, neke vezane za stanje uma obicnog coveka, druge su vezane za razna stanja koja se otkrivaju meditacijom, trece su vezane za prosvetljenje itd.

Ova Dogenova izjava, verovatno ima vise smisla ako se posmatra kao Zenonova prica o Ahilu i kornjaci. Iako Ahil lako pretice kornjacu, um to ne moze da razume.
 
Budizam i zen intezivno proucavaju Um i mnoge izreke, pricice, se odnose na razlicita stanja Uma, neke vezane za stanje uma obicnog coveka, druge su vezane za razna stanja koja se otkrivaju meditacijom, trece su vezane za prosvetljenje itd.

Ova Dogenova izjava, verovatno ima vise smisla ako se posmatra kao Zenonova prica o Ahilu i kornjaci. Iako Ahil lako pretice kornjacu, um to ne moze da razume.

Zanimljivo poredjenje :)
Mislis na to da um ne moze razumeti da beskonacan zbir elemenata ne mora biti beskonacan?
Aristotel je to razumeo. :)

http://bs.wikipedia.org/wiki/Ahil_i_kornjača

Ali, dobro, nisu svi "Aristoteli" :lol:

Ja sam tu Dogenovu pricu shvatio kao to da je sadasnjost jedino sto postoji, ali da covek logicki povezujuci i nizuci uzroke i posledice ima utisak da "postoje" proslost i buducnost, a zapravo su samo ideje koje covek iskustveno nalazi korisnim. Ili tako nekako:)
 
Ako prolazi vreme, onda prolazi i prostoj.

Opet, panta rei dragi Dogene.
Moje vreme prolazi. Moj prostor prolazi.
Sve prestaje.




"Neka se jasno shvati da prostor nije ništa do jedan način raščlanjivanja i da ne poseduje stvarnu egzistenciju sam za sebe... Prostor postoji jedino u odnosu na našu raščlanjujuću svest."

Ašvagoša, indijski filozof i pesnik


"U ovom duhovnom svetu ne postoje vremenske podele kao što su prošlost, sadašnjost i budućnost, jer one su se sabile u jedan jedini trenutak sadašnjosti u kojem život trepti u svom pravom smislu... I prošlost i budućnost su umotani u ovom sadašnjem trenutku prosvetljenja i taj sadašnji trenutak nije nepomičan već je u beskrajnom proticanju"

D.T. Suzuki

:klap:
 
Zeleo sam da ukazem da je moguce svet posmatrati kao spoljasnji i unutrasnji. Zen tezi da analizira i pokaze unutrasnju stranu sagledavanja sveta, ali isti svet je moguce posmatrati i iskustveno. Buda je insistirao da je potrebno naci sredinu, uvazavajuci oba gledista.

U principu si u pravu. Pretpostavljam da je zeleo da ukaze da ne treba da se vezujemo za stvari koje su prosle i na taj nacin "vreme ostaje tamo gde i jeste", a mi zivimo samo u ovom trenutku, ne misleci na prethodni, ne ocekujuci naredni. :)
 
Eh, dragi Ašvagoša, lepo rečeno.
Ali gde se nalazi ta svest o kojoj govoriš?
Nije valjda da se ne nalazi nigde i nikad...?
Hm... Moguće, jer naša svest uistinu jeste trenutna.
Nultodimenzionalna. A nula i beskonačno su dva aspekta iste stvari.

Možda je šteta što se nisi sreo sa Suzukijem.
Verovatno bi se složili oko iste stvari i za to bi vam trebao samo jedan beskrajni tren.
 
Misao-demon

Kod sedece meditacije ne dozvoli da te obmane misao-demon (sankhara
mara
). Oni koji sede tek kratko ili uopste ne sede su zapravo ljudi
koji veruju u misao-demona.

Na primer, odlucimo da sedimo u zoru i misao-demon nam odmah kaze da
je suvise rano, zasto ne bismo sedeli kasnije. Ako u to poverujemo,
tada nema nista od nase jutarnje meditacije; ne sedimo. Kasnije tog
jutra mozda smo potpuno zaboravili na meditaciju, ali ako je se ipak
setimo, bas onog trenutka kad hocemo da ustanemo i odemo na mesto gde
meditiramo misao-demon nam opet sapne na uvo: "Neces jos da sedis.
Samo sto si doruckovao. Stomak ti je pun. Odmori se malo prvo. Imas
vremena da meditiras popodne." Ako u to poverujemo, to je obmana. U
zoru ti je rekao da meditiras kasnije toga jutra. Kasnije toga jutra
kaze da meditiras popodne. "Kad svaris prvo hranu, bice ti mnogo
ugodnije." Ako u to poverujemo, tada ne sedimo. Popodne ista prica
ponovo pocinje. I mi zapravo verujemo tom misao-demonu po citav dan i
noc, tako da nema nista od nase meditacije.

Looang Boo Sim: The Urgent Task


fraser_spiral.gif
 
Ljubav? Komplikovana tema :D
Čim čujemo makar samo tu reč srce počne brže da kuca, a naša sposobnost posmatranja i promišljanja postaje obrnuto proporcionalna količini adrenalina u krvi.

Ali ono što, po meni, prvo treba reći je da je ljubav jedno vrlo važno iskustvo za nas, zapravo dragocena prilika, jer je u stanju da nas oplemeni, pokrene i transformiše. U kom smislu? U pravcu, da tako kažem, širenja, oslobađanja od one zgrčenosti srca koja dolazi ako na svet gledamo jedino iz perspektive "ja" i "moje". A uglavnom ga tako i posmatramo. Sa ljubavlju naše srce ima priliku da se otvori i omogući nam da predjemo tu magicnu granicu koja nas razdvaja od onoga "spolja" i "izvan", od "drugoga", da izbrisemo tu granicu i boravimo u jednoj otvorenosti, međusobnom susretu koji pre svega podrazumeva nesebičnost, davanje, razumevanje, odsustvo straha i konflikta, jer smo naučili da stvari posmatramo u skladu sa njihovom prirodom, a ne kroz filter svojih priželjikvanja.

I kada tako posmatramo svoju vezu sa nekim svesni smo čitavog kruga, a ne samo njegovog malog isečka koji nam se zbog ko zna čega čini najprimamljivijim. Vidimo i one njegove delove koji kažu da se stvari menjaju, da sve što nastane može i da nestane, da dobijajući nešto time ujedno stvaramo mogućnost i da ga izgubimo i da je to deo poretka u kojem živimo. A kada to zaista vidimo, spremni smo da u ljubavnu vezu uđemo mnogo opuštenije, prirodnije, bez grozničavosti i straha da ne budemo povređeni. To ne znači da smo nekakav hladni račundžija koji kalkuliše unapred šta bi bilo kad bi bilo i onda opet biva time paralisan. Ne, spremni smo da dajemo sebe bezuslovno, ali kada i ako dođe trenutak promene, mi smo spremni i na to. Bez onog klasičnog osećaja izneverenosti.

Nazalost, mi cesto ne dozivljavamo ljubav na takav nacin, jer i tu izvanrednu priliku za transformaciju vidimo zapravo kao priliku za puko zadovoljstvo ega, za dominaciju, za to da taj drugi bude "samo moj i ničiji više", da "mene" učini srećnim, da se nikada ne promeni... Ili za priliku da nekako popunimo prazninu koju osećamo u sebi i postanemo celina. Potreban nam je još jedan potporni stub da bismo uopšte mogli da stojimo uspravno. I tako se dogodi da od čistog izvora ljubavi vremenom napravimo baruštinu kompromisa, ucena, čak mržnje. I onda se osećamo razočaranim i besnim. Kako je to moglo da nam se dogodi? A tako je sve lepo počelo... Dok nismo onaj mali isečak potrošili...

:bye:
 
Prijatelji

Pitanje: Kad sam počeo da se zanimam za budizam, prijatelji su počeli
da me ismevaju. Kažu da sam nekada bio sasvim druga osoba, vrlo veseo
i druželjubiv, a sada sam potpuno suprotno. Izgubio sam dosta
prijatelja i čak me ni moja žena ne razume i kritikuje. Kako da rešim
taj problem?

Odgovor: To što si budista ne znači da moraš da budeš ćutljiv,
zamišljen i da izgledaš usiljeno. Ali ako prijatelji pokušavaju da te
povedu putem koji je štetan, a ti se pridražavaš pet pravila morala,
ne treba da ih slediš. Mozda ceš zbog toga izgubiti prijatelje,
ali neceš izgubiti sebe... Treba shvatiti da nas naši
prijatelji još ne razumeju i zato se udaljavaju i ne druže više sa
nama. Ali naša praksa i dalje ostaje, kao i mnoštvo dobrih ljudi na
ovom svetu! Ti dobri ljudi će se pre ili kasnije sresti i
sprijateljiti, postati i naši prijatelji. Ako ih za sada nema, ako
niko nije zainteresovan da se sa nama druži, onda bi trebalo da se
družimo sa tri utočiđta – sa Budom, Dhammom i Sanghom u svome srcu,
što je bolje od prijatelja koje uopšte ne zanima ono što je dobro.
Zaista treba da budeš uveren u to da, ako je tvoje srce zadovoljno
time što ideš u smeru koji ti donosi dobrobit, onda je to dovoljno.
Ne treba da lupaš glavu ili brineš za druge više nego za sebe samog.
Treba da si odgovoran prema sebi sada i ubuduće, jer nema nikoga sem tebe
ko te može oplemeniti.

Adjan Maha Boowa: Questions & Answers

calvinhobbes_friends.jpg
 
Prijatelji

Pitanje: Kad sam počeo da se zanimam za budizam, prijatelji su počeli
da me ismevaju. Kažu da sam nekada bio sasvim druga osoba, vrlo veseo
i druželjubiv, a sada sam potpuno suprotno. Izgubio sam dosta
prijatelja i čak me ni moja žena ne razume i kritikuje. Kako da rešim
taj problem?

Odgovor: To što si budista ne znači da moraš da budeš ćutljiv,
zamišljen i da izgledaš usiljeno. Ali ako prijatelji pokušavaju da te
povedu putem koji je štetan, a ti se pridražavaš pet pravila morala,
ne treba da ih slediš. Mozda ceš zbog toga izgubiti prijatelje,
ali neceš izgubiti sebe... Treba shvatiti da nas naši
prijatelji još ne razumeju i zato se udaljavaju i ne druže više sa
nama. Ali naša praksa i dalje ostaje, kao i mnoštvo dobrih ljudi na
ovom svetu! Ti dobri ljudi će se pre ili kasnije sresti i
sprijateljiti, postati i naši prijatelji. Ako ih za sada nema, ako
niko nije zainteresovan da se sa nama druži, onda bi trebalo da se
družimo sa tri utočiđta – sa Budom, Dhammom i Sanghom u svome srcu,
što je bolje od prijatelja koje uopšte ne zanima ono što je dobro.
Zaista treba da budeš uveren u to da, ako je tvoje srce zadovoljno
time što ideš u smeru koji ti donosi dobrobit, onda je to dovoljno.
Ne treba da lupaš glavu ili brineš za druge više nego za sebe samog.
Treba da si odgovoran prema sebi sada i ubuduće, jer nema nikoga sem tebe
ko te može oplemeniti.

Adjan Maha Boowa: Questions & Answers

calvinhobbes_friends.jpg

evo i ja se zanimam za budizam pa nista,
meni je ova tema slična kao i tema ''na slovo na slovo''.

Problem vašeg prijatelja,a i većine postova na temi budizam je što se
ne pravi jasna razlika izmedju termina ''budista'' i ''onoga što je neko''.
Ovde se kao podudaraju ti termini,
medjutim to su različiti termini.

Ako želite možete biti usamljeni ne samo kao budista.....

Mislite na sebe,ali i na druge
 
Slepo reagovanje

Kada neko pocne da meditira, najcesce pitanje je: "Kako da se
priviknem da sedim?" "Kako da izbegnem bol koji se javlja?" To je
moguce jedino kroz neprekidno vezbanje, uvek iznova. U pocetku telo
jednostavno ne voli da sedi na podu ukrstenih nogu.

Ali tu situaciju mozemo iskoristiti kao dobrodoslu pomoc. Kada se
neugodnost javi u telu, ucimo se da obratimo paznju na reakcije uma na
nju i ne pomeramo se odmah, automatski. Svako na ovom svetu pokusava
da se iskobelja iz neugodne situacije i to jednom instinktivnom,
momentalnom reakcijom. Ne radi se o tome da mi ne zelimo isto tako da
se oslobodimo neugodnosti, ali da bismo imali koristi od meditacije,
moramo nauciti da se odviknemo od tih instinktivnih, momentalnih
reakcija. Jer upravo su one te koje nas gurnu u patnju uvek iznova.

Ayya Khema: Here and Now


ayyakhema.jpg
 
Pa otkud bih ja to znao. Nisam ga nikad sreo :D

Sudeći po onome što se kaže u Tipitaki, budističkom kanonu, kada je napustio svoj dom, skinuo je prinčevsku odeću, obukao neke krpe i mačem odsekao perčin, koji je ponos svakog pripadnika indijske kaste ratnika, kojoj je i sam pripadao. To je verovatno trebalo da mu posluži kao vežba u poniznosti i lek protiv gordosti. Da, tradicija je budističkih monaha i monahinja da za ceremoniju zamonašenja obriju glavu i onda je nadalje briju barem svake dve nedelje. Tako je em jednostavnije (ne moraju da brinu o frizuri :) ), a i neki ljudi, naročito žene, razviju veliku vezanost za svoju kosu. Ova tradicija im olakšava da tu vezanost osveste, a onda je se i oslobode.

E sad dolazi pitanje, a zašto je Buda na kipovima prikazan sa punđicom na vrhu glave. Ikonografski kanoni se ne razvijaju na isti način kao i monaški, tako da bi neki istoričar indijske umetnosti verovatno umeo da ti na to odgovori. Ja na žalost ne mogu. Nije mi to bilo nešto naročito važno, da bih tragao za odgovorom.

I za kraj: A zašto pitaš?

:D
 
Pa otkud bih ja to znao. Nisam ga nikad sreo :D

Sudeći po onome što se kaže u Tipitaki, budističkom kanonu, kada je napustio svoj dom, skinuo je prinčevsku odeću, obukao neke krpe i mačem odsekao perčin, koji je ponos svakog pripadnika indijske kaste ratnika, kojoj je i sam pripadao. To je verovatno trebalo da mu posluži kao vežba u poniznosti i lek protiv gordosti. Da, tradicija je budističkih monaha i monahinja da za ceremoniju zamonašenja obriju glavu i onda je nadalje briju barem svake dve nedelje. Tako je em jednostavnije (ne moraju da brinu o frizuri :) ), a i neki ljudi, naročito žene, razviju veliku vezanost za svoju kosu. Ova tradicija im olakšava da tu vezanost osveste, a onda je se i oslobode.

E sad dolazi pitanje, a zašto je Buda na kipovima prikazan sa punđicom na vrhu glave. Ikonografski kanoni se ne razvijaju na isti način kao i monaški, tako da bi neki istoričar indijske umetnosti verovatno umeo da ti na to odgovori. Ja na žalost ne mogu. Nije mi to bilo nešto naročito važno, da bih tragao za odgovorom.

I za kraj: A zašto pitaš?

:D

хвала
приметио сам да свештиници брију главу па рекох да ли такав стил одевања и "фризуре" имају везе са Будом.
 
хвала
приметио сам да свештиници брију главу па рекох да ли такав стил одевања и "фризуре" имају везе са Будом.

Ja sam ubeđen da imaju. Pogotovo što se tiče ogrtača, jer velik broj Budinih govora zapravo počinje tako sto je Buda ujutro ustao, ogrnuo svoj ogrtač i krenuo u neko maseljeno mesto... Dakle, ogrtač je oduvek bio monaški outfit. :D

I sad vidim da sam pogrešio oko intervala šišanja. Nije dve nedelje, nego dva meseca. Kažu da je sem pedagoških, šišanje imalo i druge razloge. Prvi je higijenski, jer za putujućeg asketu to je najprakticnije, a i eticki, jer monah ne mora da ubija vaske ako mu se nakote u kosi. Da je šišanje i brijanje bilo važan deo monaškog života govori i to da je monahu i monahinji bilo dopušteno da poseduje svega osam stvari, a jedna od njih bio je i brijač.

:bye:
 

Back
Top