Brak / deca

pa da... vracamo se na staro..... neka predju kod nas... nema veze ni ako su bolesni ... da se ustedi :neutral:

Aman, unsaie.........

Nije u pitanju "usteda". Neko jednostavno ne moze da plati.......... Osim ako smatras da deca treba da gladuju, pa da plate roditeljima staracki dom. Nema svako ni prosecnu platu, a ima mnogo starih bez ikakvih primanja.
 
Aman, unsaie.........

Nije u pitanju "usteda". Neko jednostavno ne moze da plati.......... Osim ako smatras da deca treba da gladuju, pa da plate roditeljima staracki dom. Nema svako ni prosecnu platu, a ima mnogo starih bez ikakvih primanja.
to bi bio validan argument
da na temi ne pricamo o onim koji mogu, ali ne zele
tj.
ne da ne mogu da priuste, vec ne zele
 
da na temi ne pricamo o onim koji mogu, ali ne zele
tj.
ne da ne mogu da priuste, vec ne zele

Pa, pričaj, slobodno.
Eto, mogla- ne mogla, ja to ne želim. Moji će roditelji, jednog dana, ostariti i umreti u svojoj kući. I neće im biti uskraćena nikakva pomoć, od lekova, neophodnih pregleda, do šetnje i boravka napolju i, ako im zdravlje to bude dozvoljavalo, posete bilo kome iz rodbine ili prijatelja, pa čak, ako zdravlje i materijalna strana budu dozvoljavali, ni odlazak na npr. more ili planinu ili bilo gde. Apsolutno im neće biti uskraćeno. Nije bilo uskraćeno ni mojoj baki, koja je bolovala od posledica šloga, i to u periodu 91-93. Imala je i lekove i fizioterapeuta ( stručno lice ) i medicinsku sestru u početku, dok se mama i tetka nisu naučile, i akupunkturu i odlazak na plac kad god je želela, i šetnje po naselju... i sedela je, u svojim kolicima, sa ostalim ukućanima za stolom tokom obroka, i učestvovala u svakom razgovoru i dogovoru oko svoje i dedine budućnosti ravnopravno sa "zdravima". I umrla je jedne letnje zore, držeći ćerku za ruku, a pored je bila i druga ćerka i sin.
I niko od njene dece nije rasturio svoju porodicu radi roditelja, i niko nikada nije propustio ni jedan koncert na koji je želeo da ide, ni jedan odlazak na godišnji odmor, ništa!
I šta u tome ima loše???
 
Pa, pričaj, slobodno.
Eto, mogla- ne mogla, ja to ne želim. Moji će roditelji, jednog dana, ostariti i umreti u svojoj kući. I neće im biti uskraćena nikakva pomoć, od lekova, neophodnih pregleda, do šetnje i boravka napolju i, ako im zdravlje to bude dozvoljavalo, posete bilo kome iz rodbine ili prijatelja, pa čak, ako zdravlje i materijalna strana budu dozvoljavali, ni odlazak na npr. more ili planinu ili bilo gde. Apsolutno im neće biti uskraćeno. Nije bilo uskraćeno ni mojoj baki, koja je bolovala od posledica šloga, i to u periodu 91-93. Imala je i lekove i fizioterapeuta ( stručno lice ) i medicinsku sestru u početku, dok se mama i tetka nisu naučile, i akupunkturu i odlazak na plac kad god je želela, i šetnje po naselju... i sedela je, u svojim kolicima, sa ostalim ukućanima za stolom tokom obroka, i učestvovala u svakom razgovoru i dogovoru oko svoje i dedine budućnosti ravnopravno sa "zdravima". I umrla je jedne letnje zore, držeći ćerku za ruku, a pored je bila i druga ćerka i sin.
I niko od njene dece nije rasturio svoju porodicu radi roditelja, i niko nikada nije propustio ni jedan koncert na koji je želeo da ide, ni jedan odlazak na godišnji odmor, ništa!
I šta u tome ima loše???
nista, naprotiv, bilo bi divno da je kod svih tako

ali takvi slucajevi gdje se "brinuti o roditeljima" nije svelo na 'u istoj smo kuci' nisu prosjek, te se ni ne mogu uzimati za isti u prici
 
Atakulpa, vec sam ti dala reputaciju, ali bih da mogu odmah, dala za sva tri posta koja si napisala
Svaka ti cast na razmisljanju

Znam, na zalost, i slucajeve gde deca ne zele da preuzmu brigu o roditeljima i rado bi ih poslali u staracki dom kad vise nisu u stanju da se brinu o sebi, gde cak ni ucena nekretninom ne vredi.... ah zemljo Srbijo...
I zato jos vise cenim tvoje stavove!
 
hvala, JauLJubavVerujem.
Jako, jako mala sam bila kada sam usvojena, ali još uvek mi katkad pred očima blesne samo jedna slika: Veliki broj dece ( bila sam malecka pa mi se tako činilo ) u sobi, puze, balave, plaču i ulaze neki ljudi, neki veeeeliki ljudi sa papirima u rukama, gledaju da ne zgaze neko dete na podu dok se probijaju do stola... misliš da su nekoga od nas pogledali, misliš da su se nekome nasmešili, da su nekoga pomazili po glavici??? Mi smo bili samo statistika i brojevi.
Svakako da se dete i odrasla stara osoba ne mogu porediti ( ili mogu ? ) ali analogija je tu.
Ne-dam!!!
 
Više ne. U stvari, trenutno ni ne živimo u istom gradu. Ali imamo planove i radimo na tome da se vratimo u Bg. Što?

Pa zato sto me zanima zasto mislis da postoji razlika izmedju toga da su ti roditeljii u starackom domu ili u svom stanu na drugom delu grada.
Drugo je ako zivite zajedno.
Onda si nasla muza koji hoce da zivi sa zeninim roditeljima…
I onda se psotavlja pitanje, sta ako i on hoce da i njegovi zive sa vama…pa sa gledista sudara generacija, vise generacija u jednoj kuci, pitam se na sta bi to licilo.
Ako si se udala, valjda se ofreces svojoj porodici.
 
Staracki domovi su grozne i depresivne ustanove, onaj ko prica dobro o njima, nikad nije usao u neki od njih ili je eventualno dosao samo u posetu.
Ja sam provela u domu na B.K. 7 radnih nedelja na praksi, on slovi za najbolji, najopremljeniji, najskuplji u gradu.
Ne dao Bog nikom!
Oni ljudi tamo samo cekaju da umru.
Nema radosti osim kad dodje poseta, a i tad se smeju "da se deca ne sekiraju".
Sestre se sale da tamo svi udju na vrata, a izadju sa nogama napred.
Neko je pomenuo apartmane, u apartmanima mogu da budu samo dok mogu da brinu sami o sebi, cim vise ne mogu, premestaju ih u sve gore i gore uslove. I svi znaju gde ce zavrsiti i samo o tome misle.
Sta sam sve dozivela tamo reci ne mogu da prenesu, treba cuti te krike, treba osetiti mirise mokrace, vlage, ustajalog, treba videti te tuzne poglede.
Nikad nikog svog ne bih poslala u dom, nema sanse!
 
Staracki domovi su grozne i depresivne ustanove, onaj ko prica dobro o njima, nikad nije usao u neki od njih ili je eventualno dosao samo u posetu.
Ja sam provela u domu na B.K. 7 radnih nedelja na praksi, on slovi za najbolji, najopremljeniji, najskuplji u gradu.
Ne dao Bog nikom!
Oni ljudi tamo samo cekaju da umru.
Nema radosti osim kad dodje poseta, a i tad se smeju "da se deca ne sekiraju".
Sestre se sale da tamo svi udju na vrata, a izadju sa nogama napred.
Neko je pomenuo apartmane, u apartmanima mogu da budu samo dok mogu da brinu sami o sebi, cim vise ne mogu, premestaju ih u sve gore i gore uslove. I svi znaju gde ce zavrsiti i samo o tome misle.
Sta sam sve dozivela tamo reci ne mogu da prenesu, treba cuti te krike, treba osetiti mirise mokrace, vlage, ustajalog, treba videti te tuzne poglede.
Nikad nikog svog ne bih poslala u dom, nema sanse!

Ako je takav dom, i ako za bolji ne bih imao, ne bih ni ja
No, ja videh drugacije domove
 
Ako je takav dom, i ako za bolji ne bih imao, ne bih ni ja
No, ja videh drugacije domove

Ne znam odakle si, ovo je onaj na Bezanijskoj kosi, najbolji od drzavnih, u njemu postoje ti apartmani.
Veruj mi i da su sto puta bolji uslovi, sama atmasfera koju stvara toliko starih ljudi na jednom mestu koji znaju da su dosli tu da umru i da nece izaci za zivota je jeziva.
 
Verujem, to sam i ja pomislila za ovaj kad sam videla deo s apartmanima, sve to kao lepo izgleda, ali kad provedes sa tim ljudima neko vreme...uzasno je!
Dok nisam videla kako izgleda biti tamo svaki dan, mislila sam da je sasvim u redu i fer smestiti nekog u dom, ako to zeli, promenila sam misljenje u potpunosti.
 
Verujem, to sam i ja pomislila za ovaj kad sam videla deo s apartmanima, sve to kao lepo izgleda, ali kad provedes sa tim ljudima neko vreme...uzasno je!
Dok nisam videla kako izgleda biti tamo svaki dan, mislila sam da je sasvim u redu i fer smestiti nekog u dom, ako to zeli, promenila sam misljenje u potpunosti.

To me podseti kako dom za nezbrinutu decu u Zvecanskoj pristojno izgleda na TVu, a moja sestra je bila u soku danima kada je imala praksu tamo. Nocna mora.:sad2:
 
Pa zato sto me zanima zasto mislis da postoji razlika izmedju toga da su ti roditeljii u starackom domu ili u svom stanu na drugom delu grada.
Drugo je ako zivite zajedno.
Onda si nasla muza koji hoce da zivi sa zeninim roditeljima…
I onda se psotavlja pitanje, sta ako i on hoce da i njegovi zive sa vama…pa sa gledista sudara generacija, vise generacija u jednoj kuci, pitam se na sta bi to licilo.
Ako si se udala, valjda se ofreces svojoj porodici.


vidi, uz dužno poštovanje prema tebi kao sagovorniku, ipak ne razumem tvoj stav.
Moj muž živi sa mnom. Ako ne živimo pod sopstvenim krovom, tako je malo važno da li smo pod krovom njegovih ili mojih roditelja. Izabrali smo da to bude pod krovom njegovih, isključivo iz dva razloga. Prvo, jer u kući žive dva invalida koji ne mogu sami, a u tom trenutku, da je mm otišao iz kuće, ostali bi sami. to je bila privremena situacija, i eto, sada je rešena, i razmišljamo, kako već rekoh, o povratku u Bg. ( to ne znači da se neću vratiti brzinom svetlosti ako se ukaže potreba ). A drugo, brat je sa ženom i decom kod mojih, pa mi nije bila nužda da se gužvam u jednoj sobi, kada ovde imam celo potkrovlje. Sada je i tu situacija drugačija, ne zato što se brat odselio, već zato što je, ranije nefunkcionalan, deo kuće, sada sredjen za život.

Dakle, eto odgovora i na ovo :

Pa zato sto me zanima zasto mislis da postoji razlika izmedju toga da su ti roditeljii u starackom domu ili u svom stanu na drugom delu grada.

Brat je takodje tu, nisu sami ni ako sam ja u tom trenutku u petom delu grada.

A zadnja rečenica u citatu tvog posta... jeste, udala sam se, dobila bebu, okrenula se svojoj porodici. A jel to znači da treba da zaboravim sve oko sebe, rod, prijatelje i sve što je do juče bilo moj život?
Ti ne razumeš, ni mm ni meni to nije napor! I on i ja imamo iste i jasne stavove po pitanju roditelja, rodbine, života uopšte. I njegovi i moju su roditelji, i apsolutno nije bitno da li je u pitanju njegova ili moja mama, oboje smo tu!

I konačno ovo:

Mislim da sam realista.
To mogu da dokazem i po pitanju gledanja clanice atakualpa

Dokazuj slobodno svoj stav, mada, što se mene tiče - nemaš potrebe, ja ga razumem i uvažavam. Ja sam izrekla svoj stav i svoju nameru. Nisu svi ljudi isti, te stoga ono što je za tebe realno, za mene je neprihvatljivo i obrnuto. Poštujem tvoj stav, divim se tvom ocu, ako iskreno misli ono što ti pričaš. Ipak, ja tako neću raditi, radiću drugačije.
A sada kreni dokazivanje, ako želiš i dalje, tvoja stvar.
 
Atakualpa,

Isao sam drugom logikom.
Imas roditelje
Tvoj muz ima roditelje
Svo 4 je staro.
Oboje zelite da budete pored njih, jer ne zelite staracki dom.
Onda svo 4 dovedete kod sebe
Na sta bi to licilo ne moramo da objasnjavamo
Dakle, tvoj stav je totalno OK, ali nije uvek izvodljiv(tacnije, retko je izvodljiv)
 
ma dajte ljudi, ta prica ima milijardu slojeva i ne moze se o tome pricati u ovim terminima - imas/nemas pare, vole te deca/ne vole te

bila je tema pre par meseci ...

moja majka je zrtvovala mnogo svog zivotnog vremena da bi odnegovala dedu, babu, nanu, mog oca. za sve to vreme je najmanje bila zena i najmanje je bila majka. da li je ta nega bila strucna, da li je vredela koliko je kostala - e pa nije.

lako je pricati o nezi starih i bolesnih kad taj teret neko drugi ponese.
lako je pricati - ja ne bih nikad, i ja sad kad razmisljam ne bih, ali opet - ko zna sta ce se desiti jednog dana.
 
Skoro procitah da su dvoje bili dugo u vezi, dugo pokusavali da dobiju bebu, i tek kad je ona zatrudnela resili da se vencaju, jer on nije hteo da je zeni dok ne zatrudni.

Koliko god mi je to glupo, ipak me je navelo na razmisljanje - da li bih bila u braku sa nekim, a da znam da taj neko ne moze da ima dece? I obrnuto, kad ja ne bih mogla da imam dete, da li bih razumela kad taj drugi ne bi hteo da ostane sa mnom?

Sta vi mislite o ovome?

Ako je prava ljubav u pitanju bila bi spremna i na tu zrtvu,pa taman i da na kraju neko dete usvojimo,jedino nikad ne bi trpila fizicko, psihicko nasilje i da me vara
 
Joj kako potresna prica!
Sad si me samo uverila u to da ljudi koji su u starackim domovima se osecaju ostavljeno i usamljeno, odbaceno od svojih najdrazih. I to je tacno.
Zalosno je da neko odbaci svoje roditelje kad im je najpotrebniji... porodica je danas kaao institucija narusena, zato imamo takve situacije, a u normalnim porodicama je sasvim normalno da ce brigu o roditeljima preuzeti deca kada oni vise nisu u stanju da se staraju o sebi
 
a ne mozemo ni pricati o tome da su stari u domovima nesrecni po definiciji kao ni da su oni koji su u svojim kucama srecni. na zalost, ima mnogo primera nesrecnih staraca o kojima vode brigu potomci - njihova sopstvena deca ili neko drugi u zamenu za nekretninu, a oni isto tako samo cekaju da umru.
tu pravila nema - starost je teska
 
Isao sam drugom logikom.
Imas roditelje
Tvoj muz ima roditelje
Svo 4 je staro.
Oboje zelite da budete pored njih, jer ne zelite staracki dom.
Onda svo 4 dovedete kod sebe
Na sta bi to licilo ne moramo da objasnjavamo
Dakle, tvoj stav je totalno OK, ali nije uvek izvodljiv(tacnije, retko je izvodljiv)
Da, kada tako kažeš deluje utopistički.
Medjutim, ni mm ni ja nismo jedinci. Ja imam brata, on dve sestre ( opet, jednoj i samoj treba tudja nega i pomoć, što situaciju čini dodatno zamršenom ).
Za njegove sestre ne znam, ali verujem da principijelno dele isto mišljenje. Ali za mog brata znam. Eto, tata boluje od raka. Za sada sve je to pod kontrolom, ne širi se, operativno je odstranjeno šta je moglo. Brat i snaja su, nakon moje selidbe, preuzeli lavovski deo. I on sam kaže, kao da su ćerka i sin tu, tako ga gledaju sin i snaja. Dodjem da budem tu da oni mogu da odu na odmor. dodjem i budem 10-tak dana i ovako. I funkcioniše. Ako dodje do pogoršanja stanja, što za sad ne izgleda da će skoro, opet ćemo sesti i dogovoriti se da odgovara svima. Kao i do sada. ( U skladu sa predhodnim postovima - misliš da je neko do sada spomenu tu kuću i kome će ostati? Ni na pamet nam nije palo )

Ovde,pak, svekar i zaova su invalidi. Svekar, doduše, hoda i radi, ali ima i periode pogoršanja. Zaova slepa. Srećom, pa ima svoja primanja, i to ne mala, pa je bar po jednoj stavki lakše. Svekrova majka, baksuz-baba od 80 i kusur godina. I mala beba. Jel misliš da smo se ikada požalili, makar jedno drugom? Ne, jednostavno, to ti je život doneo, pa sad plivaj i ostani čovek. I znaš šta - tako smo organizovani sa svekrvom i medjusobno, da zaista nije teško, postalo je rutina.
Sada su zaova i njen muž opet tu, i u skladu sa dogovorom, mi planiramo da se vratimo u Bg, trbuhom za kruhom. Da steknemo nešto za svoju porodicu, možda ( sada kud i kamo opuštenije ) planiramo i eventualno drugu bebu. Da i ja nadjem posao ( a lakše ću u Bg nego u malom gradu sa 75% nezaposlenog stanovništva ) i da živimo i dalje. Igrom sudbine, preuzećemo deo brige za mog oca sada i verujem da ni to neće biti teško dogovoriti sa bratom i snajom, kao i do sada.
Sve je stvar prihvatanja i mirenja sa tim delom sudbine. I organizacije, naravno.
a sve bi to bilo džabe, da osećanja nisu takva kakva jesu. Volim mog oca i ne pada mi teško. Poštujem svekra i zaovu, a znam da ih mm voli kao i ja svoje, i ne pada mi teško.
I život ide....
 
to bi bio validan argument
da na temi ne pricamo o onim koji mogu, ali ne zele
tj.
ne da ne mogu da priuste, vec ne zele

Retki su oni koji mogu da plate.
Pricamo o apartmanima, sobe su same po sebi jezive, gore nego u bilo kojoj bolnici, a za jednokretni apartman treba izdvojiti 46635 dinara mesecno, plus licni troskovi, pre svega ne mozes ocekivati da zivi samo od hrane u domu, a gde je sve ostalo...
http://www.ugcb.rs/sr/cenovnik_2009.pdf
I ponavljam, ne bih smestila nikog svog u dom.
Pre bih platila strucnu pomoc kod kuce i vise nego sto je cena doma, ako treba, samo ne dom.
 

Back
Top