Zoran Jov
Elita
- Poruka
- 16.194
Godine 1914. na francuskom zapadnom frontu, od Engleskog kanala pa do švajcarskih Alpa, Božićna noć bila je potpuno mirna. Vojnički rovovi su se protezali do na nekih 70 km od Pariza. Rat je trajao tek 5 meseci, a oko 800.000 ljudi već je bilo ubijeno ili ranjeno. Svaki vojnik se pitao da li će prvi dan Božića sa sobom doneti još jednu rundu stradanja i ubijanja.
Međutim, nešto čudno se dogodilo: nemački vojnici su istakli iz svojih rovova plakate na kojima je pisalo - “Srećan Božić” - i uskoro su se začuli glasni povici i čestitke, kako iz nemačkih, tako i iz britanskih i francuskih rovova.
Negde usred noći vojnici su počeli da izlaze iz rovova, bez oružja, dok su oficiri obe strane bezuspešno pokušavali da spreče njihov susret negde na sredini, na području “ničije zemlje”, gde su se ovi upuštali u međusobne razgovore, pa čak zajedno i pevali neke pesme. Vojnici obe zaraćene strane su međusobno razmenjivali poklone - većinom slatkiše i cigarete - i Božić je tako prošao mirno na velikom području fronta. Na jednom mestu se čak odigrala i fudbalska utakmica između vojnika u kojoj su Britanci pobedili Nemce sa 3:2.
Spontano zatišje se nastavilo i posle Božića, jer nakon što su se vratili nazad u rovove, vojnici više nisu želeli da pucaju jedni na druge. Nijedna strana nije želela da prva otvori vatru.
Na kraju, visoke komande obeju armija morale su da zamene trupe na toj liniji fronta, jer je drugačije bilo nemoguće nastaviti rat, a tada je proglašeno i to da će se svaka “neformalna konverzacija” sa neprijateljskim vojnicima smatrati izdajničkim aktom.
Ova priča je svojevremeno bila objavljena u magazinu “Parade”, a preneo ju je i William Bramley u svojoj knjizi “The Gods of Eden”.
Godine 2005. snimljen je film na ovu temu, po imenu “Joyeux Noël”:
Nakon toga nastupilo je božićno primirje koje je trajalo do početka 1915. godine, pa i nešto duže.
Momci sa svih zaraćenih strana shvatili su da se ne mrze i da ne treba da ratuju. Da nije bilo nekih tajnih društava, koji su izazvali sve revolucije i sve ratove, vojnici se ne bi ni tukli. Kada je bilo malo ljudi na planeti - užasno su smetali jedni drugima, i stalno ratovali; a sada, kada ih ima jako mnogo - žive u nekakvom nametnutom miru. Nešto tu ne štima...
Šta vi mislite?
Međutim, nešto čudno se dogodilo: nemački vojnici su istakli iz svojih rovova plakate na kojima je pisalo - “Srećan Božić” - i uskoro su se začuli glasni povici i čestitke, kako iz nemačkih, tako i iz britanskih i francuskih rovova.
Negde usred noći vojnici su počeli da izlaze iz rovova, bez oružja, dok su oficiri obe strane bezuspešno pokušavali da spreče njihov susret negde na sredini, na području “ničije zemlje”, gde su se ovi upuštali u međusobne razgovore, pa čak zajedno i pevali neke pesme. Vojnici obe zaraćene strane su međusobno razmenjivali poklone - većinom slatkiše i cigarete - i Božić je tako prošao mirno na velikom području fronta. Na jednom mestu se čak odigrala i fudbalska utakmica između vojnika u kojoj su Britanci pobedili Nemce sa 3:2.
Spontano zatišje se nastavilo i posle Božića, jer nakon što su se vratili nazad u rovove, vojnici više nisu želeli da pucaju jedni na druge. Nijedna strana nije želela da prva otvori vatru.
Na kraju, visoke komande obeju armija morale su da zamene trupe na toj liniji fronta, jer je drugačije bilo nemoguće nastaviti rat, a tada je proglašeno i to da će se svaka “neformalna konverzacija” sa neprijateljskim vojnicima smatrati izdajničkim aktom.
Ova priča je svojevremeno bila objavljena u magazinu “Parade”, a preneo ju je i William Bramley u svojoj knjizi “The Gods of Eden”.
Godine 2005. snimljen je film na ovu temu, po imenu “Joyeux Noël”:
Nakon toga nastupilo je božićno primirje koje je trajalo do početka 1915. godine, pa i nešto duže.
Momci sa svih zaraćenih strana shvatili su da se ne mrze i da ne treba da ratuju. Da nije bilo nekih tajnih društava, koji su izazvali sve revolucije i sve ratove, vojnici se ne bi ni tukli. Kada je bilo malo ljudi na planeti - užasno su smetali jedni drugima, i stalno ratovali; a sada, kada ih ima jako mnogo - žive u nekakvom nametnutom miru. Nešto tu ne štima...
Šta vi mislite?