- Poruka
- 131.208
-
- Popularno:
- Džordž Bernard Šo, od neuspešnog pisca...
- Kulturo, eve me - poslednja nedelja...
- Ko bi mogao da zameni Vucica ?
- Ivan Plavšić najstrašnije kune i preti...
- А где су Београђани у подршци госпођи...
- Mup Srbije: Na skupu SNS ispred...
- Porodice ubijenih u "Ribnikaru" pružile...
- Даница Црногорчевић осудила пуштање...
- Rasna segregacija u Srbiji!
- Izdaja Vučića, Srbije, Srba i Beograda?
Književnost Borislav Pekić
- Začetnik teme Marraya
- Datum pokretanja
- Poruka
- 131.208
1968 – SEDMICA KOJA JE POJELA BORISLAVA PEKIĆA
Pekić se nakon šezdesetosmaških gibanja, odlučuje na povlačenje, let na Tibet, odlazak u London i prepuštanje literaturi, dižući ruke od konkretnog popravljanja svijeta. Neposredno prije odlaska naglasiće da pravi problem književnosti nikada nije o čemu i kako pisati, već za šta i kako živjeti
Događaji koji su se zbili u junu 1968. godine u dvorištu Filozofskog fakulteta u Beogradu odvojiće nakratko jednog pisca od prilježnog rada na romanu koji će kasnije ponijeti naslov Hodočašće Arsenija Njegovana. Taj pisac, sklapajući taj drugi roman po redu, kasnije će do krajnjih granica razvijati svoj skepticizam, a sedmica u junu 1968. biće možda posljednji put prije devedesetih da osjeti euforiju zbog jedne kolektivne akcije, pokazujući nadu da se neke stvari mogu nabolje promijeniti u jednom društvu. Pretendujući kasnije na titulu hroničara, Borislav Pekić će gledajući prošlost kroz okular u dnevniku Tamo gde loze plaču svoj život dijeliti u pravilne periode, a ta događanja iz 1968. godine – kao sedam dana koji su potresli Beograd – smjestiće u poglavlje Tesnih vrata koji prethodi Letu na Tibet, kada će izgubljenih iluzija emigrirati u London.
SJAJNE OČI DANILA KIŠA
Vijest o (revolucionarnim) gibanjima zatiče ga u tramvaju dvojki dok prolazi pored Kalemegdana putanjom Arsenija Njegovana, tragajući za završnim akcentom koji bi dramatski dokrajčio srce tog glavnog junaka. Taj posao će zatim na neko vrijeme napustiti jer će postati obuzet potpisivanjem raznih pisama i peticija, iskazujući podršku pobunjenim u Poljskoj, Praškom proljeću, jugoslovenskim studentima. Prizor u unutrašnjem dvorištu Filozofskog fakulteta, piše Pekić, impresivan je i podsjeća na Konvent u vrijeme Francuske revolucije, govori se mnogo i jasno, zahtijeva se također mnogo ali manje jasno, besjedi se dobro i kratko. Godinama kasnije, istraživači i feljtonisti, vezano za masovne proteste koji su širom svijeta izbili u proljeće 1968. godine, složiće se da su se studenti i drugi prosvjednici digli protiv tako različitih stvari, da ih je vezalo jedino to što su se pobunili.
– Nismo se mogli složiti ni šta ćemo ručati – rekao je jedan od vođa protesta u Americi.
Kao stari borac za demokratiju, skeptični Pekić – dok osamdesetih bude sklapao dnevnik – priznaće da je bio nošen tom napetom atmosferom, punom iščekivanja, da se nije odupirao toj plimi iako je osjećao otpočetka da je sve besmisleno.
Na proteste dolaze pisci mlađe generacije, tada imaju objavljene jednu do dvije knjige, tu je Dragoslav Mihailović čija je literatura Pekiću bliska utoliko što su na dva različita kraja ležali u zatvoru zbog političkih stavova, tu je glumac Stevo Žigon koji recituje Robespjera, slikar i pisac mistik katolik Miro Glavurtić pjeva Internacionalu kao da mu je u djetinjstvu bila uspavanka, a jedino Danilo Kiš – u sjećanjima Pekićevim – ostaje razbarušene kose i sjajnih očiju, posvećen tek posmatranju studentica koje, kako kaže, namjerava loviti u tim prevratničkim trenucima kad ne znaju šta čine.
U odnosu na novu klasu koja tih godina mirno ide utabanim stazama Titove revolucije, Pekić kaže da ta mlađa generacija ponosno ističe na svom grbu Nered i Nerad, koje dostojno provode ti raskućeni nasljednici građanske klase, predajući se defetizmu i zavjereničkim orgijama po kućama zamračenim kao u vrijeme bombardovanja, dok Revolucija postaje patron porodice i cvrčka na ognjištu, preuzima nacionalne mitose, dreždi za kancelarijskim stolovima i izmišlja zakone trajnosti, koje građani i njihovi nezakoniti potomci sada u volšebnom obratu nastoje po svaku cijenu izigrati.
Bilo je to vrijeme, kaže Pekić, kada Revolucija čita starog dobrog Balzaka, gleda Labudovo jezero, sluša Mocarta, skuplja se u red pred izložbom klasičnih majstora, dok ti nervčici i degenerici u ime iščezle građanske klase (kojoj je i samo postojanje dovedeno u pitanje) preferiraju Šenberga, Džojsa i Pikasa, poimajući ih već pomalo staromodnim, rock glazbu osjećaju donekle presporom i nose gotjeovske crvene prsluke da sablazne revoluciju koja po istorijskim foajeima korača u ispeglanim šlafrocima sa kamelijama u zapučku.
Na svjetskoj pozornici nije se stalo tek na na toj Pekićevoj dijalektici građansko vs. revolucionarno, tamo šezdesetosmaški duh nosi dugu kosu, bradu i sandale, kao Kralj svibnja Alen Ginsberg koji će tako ukazati pred mladeži Praga 1. maja 1967. da prorekne novu revoluciju. Taj lutajući Jevrejin koji se tih godina okrenuo budizmu, proćelav, trbušast, već u četrdesetim, po povratku u SAD biće stavljen na spisak opasnih osoba i optužen za nedostatak domoljublja. Propovijedajući blagodati halucinogenih droga i odvraćajući puk od sumnjičenja narkomana, Ginsberg u perlicama ne samo da će se šareniti kao zabavljač pored svog oca, krotkog pjesnika u odijelu od tvida s kojim je posjećivao čitanja, nego će doći u sukob i sa kolegom bitnikom Vilijamom Barouzom koji je dao podršci Americi u Vijetnamskom ratu, a uputit će se i u Italiju kod Ezre Paunda, da mu ime novog senzibiliteta pusti ploče Bitlsa i Dilana, na šta će se taj osamdesetotrogodišnji jeresijarh dvadesetovjekovnog pjesništva smiješiti i lupkati štapom o pod.
NE TREBA VJEROVATI STARCIMA
Ne samo dakle kontra gvozdenih zakona Revolucije i komunista sklonih autoritarnosti, ne samo ni kontra liberala kojim se ne može vjerovati i kapitalista koji oduzimaju slobodu, šezdesetosmaši ustaju i protiv kanonika i avangardnih raspopa, oneozbiljujući kao klaunovi sve, vođeni geslom da ne treba vjerovati nikome starijem od trideset godina.
Jedan od vođa protesta u Americi Abbie Hoffman za vrijeme sastanaka s nadležnim puši marihuanu i traži da se prije svega ukine plaćanje javnih nužnika. Nemajući konkretnu političku agendu, šezdesetosmaši se bune i protiv režima u Španiji koji odobrava da se služi misa za dušu Adolfa Hitlera dok generalisimus Franko slavi dvadeset i devetu godinu svoje vladavine, u Poljskoj se dižu protiv svojih roditelja revolucionara odbijajući da se učlanjuju u Komunističku partiju uvjereni da se ne može više mijenjati iznutra, u SSSR-u Jurij Danil i Andrej Sinjavski ustaju protiv Hruščova bacajući sumnju na period otopljavanja, u Njemačkoj nova generacija obilježena Holokaustom traži da se prekinuta denacifikacija dovede do kraja, sumnja u svoje roditelje i zahtijeva da se svi odgovorni za zločine kazne. Osim toga, taj šezdesetosmaški duh upozorava da se Hirošima i Nagasaki ne smiju ponoviti, buni se protiv rata u Vijetnamu, vojne diktature u Grčkoj, represivne politike iranskog šaha…
– Komunisti, kaže Ginzberg, ne nude ništa osim punih obraza, naočala i lažljivih policajaca, dok kapitalisti nude napalm i novac u željeznim kovčezima.
Više nego bilo kakva ideološka agenda, međutim, tu generaciju ujedinjuje to što stasavaju u vrijeme kad se pojavljuje satelitska komunikacija i televizija, koji će utjecati na širenje kosmopolitskih sentimenata. Godina 1967. bila je rekordna kada je u pitanju prodaja ploča, tako je naprimjer samo u Americi prihod od prodanih iznosio milijardu dolara, svijetom se munjevito širila rock glazba, koja je bila izraz bržeg i eksplozivnijeg novog vremena, dok je potrošnja marihuane kod mlađe generacije prevazilazila duhan. Više i jače od svega, međutim, akcenat tim prevratničkim zbivanjima daće sretna podudarnost što su to i godine slobodne ljubavi i kontracepcijske pilule. U prenatrpanim studentskim domovima u pariškom predgrađu Nanterre revoluciju će pokrenuti 35 – 40 enrages (bijesnika) koji će od ministra tražiti zajedničke domove za mladiće i djevojke, koji su u tom trenutku razdvojeni bez mogućnosti posjećivanja.
Širom Francuske – inspirisani tim oslobađajućim željama i snovima – studenti nose crvene komunističke i crne anarhističke zastave, ljudi govore po ulicama, na sveučilištima, po pozorištima, vođeni krilaticom da žele nešto reći čak i onda kad ne znaju tačno šta, potvrđujući onu davnu Piljnjakovu oktobarsku opasku da svaka revolucija miriše na polne organe. Ta kakofonija i simultanost, prisutni i u Beogradu, međutim, kao da malo nerviraju Pekića, koji preferira minumum političkog programa. Godinama kasnije će shvatiti da je na strani prosvjednika bio prije svega zato što je volio propadanja i što stvar bila unaprijed izgubljena.
Gibanja u dvorištu Filozofskog, dok prolaze dani, smjenuju se ljudi, trošeći riječi, otkrivaju mu se sve više u uzaludnosti. Sve češće se pita koliko tih djevojaka i mladića će sutra biti duhovno živo, kad se stomaci tih žena ispune djecom a glave njihovom budućnošću, kad se utrobe muškaraca ispune žučnim kamencima, šupljikavom jetrom, smetnjama na prostati, a njihove glave trkom za prestižom, ugledom, moći i sigurnosti. Tu već Pekić kao euforični borac za ljudska prava i individualne slobode, demokratske principe, poznat još od godine 1948., polako iščezava zaokupljen antropološkim pesimizmom, tonući nazad u literaturu, u kojoj će pričekati kraj osamdesetih i početak devedesetih da ponovo iskrsne kao osnivač Demokratske stranke.
REFORME A NE REVOLUCIJA
Ubrzo će se Pekić kao revolucionar sasvim razočarati kolektivnom euforijom nakon što Tito održi glasoviti govor dajući za pravo studentima, a crvena beogradska jet-elita počne paradirati dvorištem Filozofskog i aplaudirati studentima sa istim onim oduševljenjem s kojim se iz prvog reda u pozorištu smije šalama koje su s pozornice upućene na tuđi račun.
Nemoguće ostaje nemoguće, kaže Pekić, i popisuje imena vodećih figura tih studentskih zbivanja, kao da posthumno svodi zaostavštinu, obećavajući da će provjeriti šta je s njima za deset godina, s gorkim predosjećajem da će čim im padne s očiju magla tog čarobnog juna hvatati ugodne položaje.
– Ponovo ću vas, kaže Pekić, sresti kao urednike uglednih izdavačkih kuća koji će tapšući me po ramenu i gledajući kroz mene kao kroz klozetski prozor, odbijati rukopise, ili me za pet godina rada na njima slati da ih još narednih pet prerađujem.
Kao da je jedan dio mene, zaključuje Pekić, sa završetkom revolucije u dvorištu Filozofskog fakulteta umro – jedan bolji dio mene – za koji sam mislio da je već odavno bio mrtav (možda od onog jutra ’48. kad je uhapšen).
Stvari, međutim, nisu bolje završile ni na evropskim ili svjetskim okvirima. Čim se 17. juna odblokirala Sorbona, izdavači su požurili vodećim ljudima protesta ponuditi ugovore za pisanje knjiga, uplaćujući 50.000 maraka na račun prije nego je napisan i jedan redak. Revolucionari su ostali začuđeni tom spremnošću kapitalista da objave i sopstvenu smrt, ukoliko im to donosi stanovitu zaradu.
Ishodi protesta, pišu istraživači, bile su reforme a ne revolucija. Svi koji su snivali eksploziju ostali su razočarani, a Francuska je ponovo potonula u dosadu – Francuska se dosađuje, napisao je novinar Le Mondea u martu 1968 – opčarana mirom koju joj je podario De Gol, čiji će sljedbenici učvrstiti na izborima održanim iste godine. Bio je to ipak period, dvadeset godina nakon rata, u kojem se toliko žudjelo za mirom da se bilo spremno prihvatiti i nepravdu, a taj mir De Gol je isticao kao najveće postignuće svoje Vlade i pozivao narod da to poštuje.
Šezdesetosmaška gibanja prizvaće kasnije ideje koje su se poklapale, dakle, s njihovim planom djelovanja koji je bio više autorefleksivan i meditativan nego militaran. Nije stoga čudno što će se sav kritički potencijal uskoro preseliti u teorije, a ta godina će se označiti kao inicijalni impuls za razvoj feminističkih, kulturnokritičkih, poststrukturalističkih čitanja kulture i društva.
Pekić se nakon šezdesetosmaških gibanja, odlučuje na povlačenje, let na Tibet, odlazak u London i prepuštanje literaturi, dižući ruke od konkretnog popravljanja svijeta. Neposredno prije odlaska naglasiće da pravi problem književnosti nikada nije o čemu i kako pisati, već za šta i kako živjeti
Događaji koji su se zbili u junu 1968. godine u dvorištu Filozofskog fakulteta u Beogradu odvojiće nakratko jednog pisca od prilježnog rada na romanu koji će kasnije ponijeti naslov Hodočašće Arsenija Njegovana. Taj pisac, sklapajući taj drugi roman po redu, kasnije će do krajnjih granica razvijati svoj skepticizam, a sedmica u junu 1968. biće možda posljednji put prije devedesetih da osjeti euforiju zbog jedne kolektivne akcije, pokazujući nadu da se neke stvari mogu nabolje promijeniti u jednom društvu. Pretendujući kasnije na titulu hroničara, Borislav Pekić će gledajući prošlost kroz okular u dnevniku Tamo gde loze plaču svoj život dijeliti u pravilne periode, a ta događanja iz 1968. godine – kao sedam dana koji su potresli Beograd – smjestiće u poglavlje Tesnih vrata koji prethodi Letu na Tibet, kada će izgubljenih iluzija emigrirati u London.
SJAJNE OČI DANILA KIŠA
Vijest o (revolucionarnim) gibanjima zatiče ga u tramvaju dvojki dok prolazi pored Kalemegdana putanjom Arsenija Njegovana, tragajući za završnim akcentom koji bi dramatski dokrajčio srce tog glavnog junaka. Taj posao će zatim na neko vrijeme napustiti jer će postati obuzet potpisivanjem raznih pisama i peticija, iskazujući podršku pobunjenim u Poljskoj, Praškom proljeću, jugoslovenskim studentima. Prizor u unutrašnjem dvorištu Filozofskog fakulteta, piše Pekić, impresivan je i podsjeća na Konvent u vrijeme Francuske revolucije, govori se mnogo i jasno, zahtijeva se također mnogo ali manje jasno, besjedi se dobro i kratko. Godinama kasnije, istraživači i feljtonisti, vezano za masovne proteste koji su širom svijeta izbili u proljeće 1968. godine, složiće se da su se studenti i drugi prosvjednici digli protiv tako različitih stvari, da ih je vezalo jedino to što su se pobunili.
– Nismo se mogli složiti ni šta ćemo ručati – rekao je jedan od vođa protesta u Americi.
Kao stari borac za demokratiju, skeptični Pekić – dok osamdesetih bude sklapao dnevnik – priznaće da je bio nošen tom napetom atmosferom, punom iščekivanja, da se nije odupirao toj plimi iako je osjećao otpočetka da je sve besmisleno.
Na proteste dolaze pisci mlađe generacije, tada imaju objavljene jednu do dvije knjige, tu je Dragoslav Mihailović čija je literatura Pekiću bliska utoliko što su na dva različita kraja ležali u zatvoru zbog političkih stavova, tu je glumac Stevo Žigon koji recituje Robespjera, slikar i pisac mistik katolik Miro Glavurtić pjeva Internacionalu kao da mu je u djetinjstvu bila uspavanka, a jedino Danilo Kiš – u sjećanjima Pekićevim – ostaje razbarušene kose i sjajnih očiju, posvećen tek posmatranju studentica koje, kako kaže, namjerava loviti u tim prevratničkim trenucima kad ne znaju šta čine.
U odnosu na novu klasu koja tih godina mirno ide utabanim stazama Titove revolucije, Pekić kaže da ta mlađa generacija ponosno ističe na svom grbu Nered i Nerad, koje dostojno provode ti raskućeni nasljednici građanske klase, predajući se defetizmu i zavjereničkim orgijama po kućama zamračenim kao u vrijeme bombardovanja, dok Revolucija postaje patron porodice i cvrčka na ognjištu, preuzima nacionalne mitose, dreždi za kancelarijskim stolovima i izmišlja zakone trajnosti, koje građani i njihovi nezakoniti potomci sada u volšebnom obratu nastoje po svaku cijenu izigrati.
Bilo je to vrijeme, kaže Pekić, kada Revolucija čita starog dobrog Balzaka, gleda Labudovo jezero, sluša Mocarta, skuplja se u red pred izložbom klasičnih majstora, dok ti nervčici i degenerici u ime iščezle građanske klase (kojoj je i samo postojanje dovedeno u pitanje) preferiraju Šenberga, Džojsa i Pikasa, poimajući ih već pomalo staromodnim, rock glazbu osjećaju donekle presporom i nose gotjeovske crvene prsluke da sablazne revoluciju koja po istorijskim foajeima korača u ispeglanim šlafrocima sa kamelijama u zapučku.
Na svjetskoj pozornici nije se stalo tek na na toj Pekićevoj dijalektici građansko vs. revolucionarno, tamo šezdesetosmaški duh nosi dugu kosu, bradu i sandale, kao Kralj svibnja Alen Ginsberg koji će tako ukazati pred mladeži Praga 1. maja 1967. da prorekne novu revoluciju. Taj lutajući Jevrejin koji se tih godina okrenuo budizmu, proćelav, trbušast, već u četrdesetim, po povratku u SAD biće stavljen na spisak opasnih osoba i optužen za nedostatak domoljublja. Propovijedajući blagodati halucinogenih droga i odvraćajući puk od sumnjičenja narkomana, Ginsberg u perlicama ne samo da će se šareniti kao zabavljač pored svog oca, krotkog pjesnika u odijelu od tvida s kojim je posjećivao čitanja, nego će doći u sukob i sa kolegom bitnikom Vilijamom Barouzom koji je dao podršci Americi u Vijetnamskom ratu, a uputit će se i u Italiju kod Ezre Paunda, da mu ime novog senzibiliteta pusti ploče Bitlsa i Dilana, na šta će se taj osamdesetotrogodišnji jeresijarh dvadesetovjekovnog pjesništva smiješiti i lupkati štapom o pod.
NE TREBA VJEROVATI STARCIMA
Ne samo dakle kontra gvozdenih zakona Revolucije i komunista sklonih autoritarnosti, ne samo ni kontra liberala kojim se ne može vjerovati i kapitalista koji oduzimaju slobodu, šezdesetosmaši ustaju i protiv kanonika i avangardnih raspopa, oneozbiljujući kao klaunovi sve, vođeni geslom da ne treba vjerovati nikome starijem od trideset godina.
Jedan od vođa protesta u Americi Abbie Hoffman za vrijeme sastanaka s nadležnim puši marihuanu i traži da se prije svega ukine plaćanje javnih nužnika. Nemajući konkretnu političku agendu, šezdesetosmaši se bune i protiv režima u Španiji koji odobrava da se služi misa za dušu Adolfa Hitlera dok generalisimus Franko slavi dvadeset i devetu godinu svoje vladavine, u Poljskoj se dižu protiv svojih roditelja revolucionara odbijajući da se učlanjuju u Komunističku partiju uvjereni da se ne može više mijenjati iznutra, u SSSR-u Jurij Danil i Andrej Sinjavski ustaju protiv Hruščova bacajući sumnju na period otopljavanja, u Njemačkoj nova generacija obilježena Holokaustom traži da se prekinuta denacifikacija dovede do kraja, sumnja u svoje roditelje i zahtijeva da se svi odgovorni za zločine kazne. Osim toga, taj šezdesetosmaški duh upozorava da se Hirošima i Nagasaki ne smiju ponoviti, buni se protiv rata u Vijetnamu, vojne diktature u Grčkoj, represivne politike iranskog šaha…
– Komunisti, kaže Ginzberg, ne nude ništa osim punih obraza, naočala i lažljivih policajaca, dok kapitalisti nude napalm i novac u željeznim kovčezima.
Više nego bilo kakva ideološka agenda, međutim, tu generaciju ujedinjuje to što stasavaju u vrijeme kad se pojavljuje satelitska komunikacija i televizija, koji će utjecati na širenje kosmopolitskih sentimenata. Godina 1967. bila je rekordna kada je u pitanju prodaja ploča, tako je naprimjer samo u Americi prihod od prodanih iznosio milijardu dolara, svijetom se munjevito širila rock glazba, koja je bila izraz bržeg i eksplozivnijeg novog vremena, dok je potrošnja marihuane kod mlađe generacije prevazilazila duhan. Više i jače od svega, međutim, akcenat tim prevratničkim zbivanjima daće sretna podudarnost što su to i godine slobodne ljubavi i kontracepcijske pilule. U prenatrpanim studentskim domovima u pariškom predgrađu Nanterre revoluciju će pokrenuti 35 – 40 enrages (bijesnika) koji će od ministra tražiti zajedničke domove za mladiće i djevojke, koji su u tom trenutku razdvojeni bez mogućnosti posjećivanja.
Širom Francuske – inspirisani tim oslobađajućim željama i snovima – studenti nose crvene komunističke i crne anarhističke zastave, ljudi govore po ulicama, na sveučilištima, po pozorištima, vođeni krilaticom da žele nešto reći čak i onda kad ne znaju tačno šta, potvrđujući onu davnu Piljnjakovu oktobarsku opasku da svaka revolucija miriše na polne organe. Ta kakofonija i simultanost, prisutni i u Beogradu, međutim, kao da malo nerviraju Pekića, koji preferira minumum političkog programa. Godinama kasnije će shvatiti da je na strani prosvjednika bio prije svega zato što je volio propadanja i što stvar bila unaprijed izgubljena.
Gibanja u dvorištu Filozofskog, dok prolaze dani, smjenuju se ljudi, trošeći riječi, otkrivaju mu se sve više u uzaludnosti. Sve češće se pita koliko tih djevojaka i mladića će sutra biti duhovno živo, kad se stomaci tih žena ispune djecom a glave njihovom budućnošću, kad se utrobe muškaraca ispune žučnim kamencima, šupljikavom jetrom, smetnjama na prostati, a njihove glave trkom za prestižom, ugledom, moći i sigurnosti. Tu već Pekić kao euforični borac za ljudska prava i individualne slobode, demokratske principe, poznat još od godine 1948., polako iščezava zaokupljen antropološkim pesimizmom, tonući nazad u literaturu, u kojoj će pričekati kraj osamdesetih i početak devedesetih da ponovo iskrsne kao osnivač Demokratske stranke.
REFORME A NE REVOLUCIJA
Ubrzo će se Pekić kao revolucionar sasvim razočarati kolektivnom euforijom nakon što Tito održi glasoviti govor dajući za pravo studentima, a crvena beogradska jet-elita počne paradirati dvorištem Filozofskog i aplaudirati studentima sa istim onim oduševljenjem s kojim se iz prvog reda u pozorištu smije šalama koje su s pozornice upućene na tuđi račun.
Nemoguće ostaje nemoguće, kaže Pekić, i popisuje imena vodećih figura tih studentskih zbivanja, kao da posthumno svodi zaostavštinu, obećavajući da će provjeriti šta je s njima za deset godina, s gorkim predosjećajem da će čim im padne s očiju magla tog čarobnog juna hvatati ugodne položaje.
– Ponovo ću vas, kaže Pekić, sresti kao urednike uglednih izdavačkih kuća koji će tapšući me po ramenu i gledajući kroz mene kao kroz klozetski prozor, odbijati rukopise, ili me za pet godina rada na njima slati da ih još narednih pet prerađujem.
Kao da je jedan dio mene, zaključuje Pekić, sa završetkom revolucije u dvorištu Filozofskog fakulteta umro – jedan bolji dio mene – za koji sam mislio da je već odavno bio mrtav (možda od onog jutra ’48. kad je uhapšen).
Stvari, međutim, nisu bolje završile ni na evropskim ili svjetskim okvirima. Čim se 17. juna odblokirala Sorbona, izdavači su požurili vodećim ljudima protesta ponuditi ugovore za pisanje knjiga, uplaćujući 50.000 maraka na račun prije nego je napisan i jedan redak. Revolucionari su ostali začuđeni tom spremnošću kapitalista da objave i sopstvenu smrt, ukoliko im to donosi stanovitu zaradu.
Ishodi protesta, pišu istraživači, bile su reforme a ne revolucija. Svi koji su snivali eksploziju ostali su razočarani, a Francuska je ponovo potonula u dosadu – Francuska se dosađuje, napisao je novinar Le Mondea u martu 1968 – opčarana mirom koju joj je podario De Gol, čiji će sljedbenici učvrstiti na izborima održanim iste godine. Bio je to ipak period, dvadeset godina nakon rata, u kojem se toliko žudjelo za mirom da se bilo spremno prihvatiti i nepravdu, a taj mir De Gol je isticao kao najveće postignuće svoje Vlade i pozivao narod da to poštuje.
Šezdesetosmaška gibanja prizvaće kasnije ideje koje su se poklapale, dakle, s njihovim planom djelovanja koji je bio više autorefleksivan i meditativan nego militaran. Nije stoga čudno što će se sav kritički potencijal uskoro preseliti u teorije, a ta godina će se označiti kao inicijalni impuls za razvoj feminističkih, kulturnokritičkih, poststrukturalističkih čitanja kulture i društva.
- Poruka
- 131.208
POSTMODERNISTIČKE MAHINACIJE
Marksizam i lenjinizam, označeni kao preautoritarni, označili su zauzvrat šezdesetosmaše infantilnim, a talijanska Komunistička partija osudila ih je za ekstremistički infantilizam. Studentska internacionala na Columbia univerzitetu, gdje se trebalo analizirati stanje i razviti koherentna šezdesetoosmaška teorija, doživjela je fijasko, francuski situacionisti su tokom izlaganja parodirali sve govornike, a panelisti su se jedino složili oko protivljenja autoritarnosti i otuđenja u društvu. Praško proljeće je ugušeno, čime je prokockana prilika za novo promišljanje socijalizma, a u Poljskoj će šezdesetosmaši kasnije zažaliti što će postati dio antikomunističke vlade i pomoći da se lakše prihvati kapitalizam. U Americi će godina će završiti izborom republikanca Nixona za predsjednika, u štrajkovima sljedeće godine u Italiji radnici će ostavljati studente čim im se ispune zahtjevi.
Mrtvi će ostati u Vijetnamu, pregaženi u Poljskoj i Čehoslovačkoj, izgladnjeli u Bijafri, ratovi na Bliskom istoku će se razbuktati. Vođena još uvijek sartrovsko-camusovskim moralnim skrupulama, ta šezdestosmaška generacija neće se, međutim, prepustiti do kraja postmodernističkom anything goes, neodadaističkom revivalu desna-lijeva i sve je svejedno, ali u njihovom usponu i padu osjeti se i ta atmosfera, kao dezorijentacija i nemogućnost da se promisli cijeli svijet u jezovitom ubrzanju.
To će biti godine u kojima će se polako ukazivati i postmodernistička slika u medijima, kao daleka anticipacija post-istine, kada će političari početi igrati na kartu ličnog povlačenja u korist svoje javne slike koja je jača i uvjerljivija od stvarnosti, a te vještine će kasnije, kada postanu političari, pokazati Clinton i Blair, te nekadašnje vođe šezdesetosmaške revolucije.
Istu postmodernističku mahinaciju će izvesti i Tito, koji će u televizijskom obraćanju dati za pravo studentima, iako je prethodno na sjednici, po svjedočenju Koče Popovića, zauzeo žestoko osuđujući stav i naredio JNA pripravnost da razbije proteste. Devedesetih godina kada studenti počnu protestvovati u Francuskoj, Mitterandova vlada, za razliku od De Golove, daće punu medijsku pozornost studentima i njihovim zahtjevima, čime će ih neutralisati.
Izbavljujući se od te nove prevrtljive stvarnosti, Pekić baš nakon šezdesetosmaških gibanja, dakle, odlučuje se na povlačenje, let na Tibet, odlazak u London i prepuštanje literaturi, dižući ruke od konkretnog popravljanja svijeta. Neposredno prije odlaska naglasiće da pravi problem književnosti nikada nije o čemu i kako pisati, već za šta i kako živjeti.
Pekić je iz one loze pisaca koja je odbila dati doprinos kakofoniji (postmodernističkog) svijeta, hedonističkoj igri u tom haosu, tražeći moralni orijentir na toj vrtešci nasilja i obilja i političkih proturječja, odbacujući (sumatraističko-hippijevski) zanos onog astronauta koji je prve godine nakon 1968., gledajući Zemljinu kuglu sa udaljenosti od 150.000 kilometara, pozvao političare da promijene razmišljanje i prevaziđu svađe, da pogledaju na svijet iz svemira, odakle se ne vide ni granice ni podjele, nego Zemlja ostaje ni kapitalistička ni komunistička nego svejednako bijela i plava.
Mirnes Sokolović
Marksizam i lenjinizam, označeni kao preautoritarni, označili su zauzvrat šezdesetosmaše infantilnim, a talijanska Komunistička partija osudila ih je za ekstremistički infantilizam. Studentska internacionala na Columbia univerzitetu, gdje se trebalo analizirati stanje i razviti koherentna šezdesetoosmaška teorija, doživjela je fijasko, francuski situacionisti su tokom izlaganja parodirali sve govornike, a panelisti su se jedino složili oko protivljenja autoritarnosti i otuđenja u društvu. Praško proljeće je ugušeno, čime je prokockana prilika za novo promišljanje socijalizma, a u Poljskoj će šezdesetosmaši kasnije zažaliti što će postati dio antikomunističke vlade i pomoći da se lakše prihvati kapitalizam. U Americi će godina će završiti izborom republikanca Nixona za predsjednika, u štrajkovima sljedeće godine u Italiji radnici će ostavljati studente čim im se ispune zahtjevi.
Mrtvi će ostati u Vijetnamu, pregaženi u Poljskoj i Čehoslovačkoj, izgladnjeli u Bijafri, ratovi na Bliskom istoku će se razbuktati. Vođena još uvijek sartrovsko-camusovskim moralnim skrupulama, ta šezdestosmaška generacija neće se, međutim, prepustiti do kraja postmodernističkom anything goes, neodadaističkom revivalu desna-lijeva i sve je svejedno, ali u njihovom usponu i padu osjeti se i ta atmosfera, kao dezorijentacija i nemogućnost da se promisli cijeli svijet u jezovitom ubrzanju.
To će biti godine u kojima će se polako ukazivati i postmodernistička slika u medijima, kao daleka anticipacija post-istine, kada će političari početi igrati na kartu ličnog povlačenja u korist svoje javne slike koja je jača i uvjerljivija od stvarnosti, a te vještine će kasnije, kada postanu političari, pokazati Clinton i Blair, te nekadašnje vođe šezdesetosmaške revolucije.
Istu postmodernističku mahinaciju će izvesti i Tito, koji će u televizijskom obraćanju dati za pravo studentima, iako je prethodno na sjednici, po svjedočenju Koče Popovića, zauzeo žestoko osuđujući stav i naredio JNA pripravnost da razbije proteste. Devedesetih godina kada studenti počnu protestvovati u Francuskoj, Mitterandova vlada, za razliku od De Golove, daće punu medijsku pozornost studentima i njihovim zahtjevima, čime će ih neutralisati.
Izbavljujući se od te nove prevrtljive stvarnosti, Pekić baš nakon šezdesetosmaških gibanja, dakle, odlučuje se na povlačenje, let na Tibet, odlazak u London i prepuštanje literaturi, dižući ruke od konkretnog popravljanja svijeta. Neposredno prije odlaska naglasiće da pravi problem književnosti nikada nije o čemu i kako pisati, već za šta i kako živjeti.
Pekić je iz one loze pisaca koja je odbila dati doprinos kakofoniji (postmodernističkog) svijeta, hedonističkoj igri u tom haosu, tražeći moralni orijentir na toj vrtešci nasilja i obilja i političkih proturječja, odbacujući (sumatraističko-hippijevski) zanos onog astronauta koji je prve godine nakon 1968., gledajući Zemljinu kuglu sa udaljenosti od 150.000 kilometara, pozvao političare da promijene razmišljanje i prevaziđu svađe, da pogledaju na svijet iz svemira, odakle se ne vide ni granice ni podjele, nego Zemlja ostaje ni kapitalistička ni komunistička nego svejednako bijela i plava.
Mirnes Sokolović
- Poruka
- 24.923
Ljiljana Pekić o životu sa Borom
https://fenomeni.me/ljiljana-pekic-moj-zivot-sa-borom-pekicem-tema-pekic/
https://fenomeni.me/ljiljana-pekic-moj-zivot-sa-borom-pekicem-tema-pekic/
- Poruka
- 131.208
KNJIŽEVNOST IZMEĐU ČINJENICE I TAJNE
"Realizmu u književnosti je odzvonilo. Umetnost više ne može da se zadovolji takozvanom realnošću ako se ona priznaje jedino kao niz kontinuiranih, kauzalno povezanih, pa već samim tim objašnjenih činjenica, niti može proizvoditi dela čija će isključiva svrha biti da te činjenice dramatizuje. Čak i savremeni književni realizam ne odoleva potrebi za izvesnom rudimentarnom paraboličnošću. Bastion sačinjen od samih činjenica ne izgleda nam više tako čvrst kao nekada kada je sverešavajući i sveobuhvatajući spasonosni fakat pronađen da nas sačuva od histerije proizvoljnosti.
Danas nam se on prikazuje kao istrošeni skelet kroz čije šupljine ponovo fijuče vetar neizvesnosti i sumnje. Osećamo da činjenice nisu dovoljne i da čak i ako ih sve navedemo, povežemo i objasnimo, nemamo olakšavajući utisak da smo njima sve i rekli. Neprestano nas progoni utvara nečeg – drugog. Nečeg neuočenog, neshvaćenog, neizrečenog...
Prisustvo i dejstvo simbolične realnosti sve više seopaža, pa u neku ruku i zahteva od fizičkog sveta, koji nam je, ograničen racionalizmom i razmažen oportunističkom nespremnošću da posumnjamo u njegove navodno temeljne istine, nudio uvek samo – privid. Ako se umetnost njemu posveti i njime zadovolji, neće o svetu ništa više reći od onoga što nam njegove činjenice već nisu ubedljivije saopštile..."
(Dnevnik, 1956)
"Realizmu u književnosti je odzvonilo. Umetnost više ne može da se zadovolji takozvanom realnošću ako se ona priznaje jedino kao niz kontinuiranih, kauzalno povezanih, pa već samim tim objašnjenih činjenica, niti može proizvoditi dela čija će isključiva svrha biti da te činjenice dramatizuje. Čak i savremeni književni realizam ne odoleva potrebi za izvesnom rudimentarnom paraboličnošću. Bastion sačinjen od samih činjenica ne izgleda nam više tako čvrst kao nekada kada je sverešavajući i sveobuhvatajući spasonosni fakat pronađen da nas sačuva od histerije proizvoljnosti.
Danas nam se on prikazuje kao istrošeni skelet kroz čije šupljine ponovo fijuče vetar neizvesnosti i sumnje. Osećamo da činjenice nisu dovoljne i da čak i ako ih sve navedemo, povežemo i objasnimo, nemamo olakšavajući utisak da smo njima sve i rekli. Neprestano nas progoni utvara nečeg – drugog. Nečeg neuočenog, neshvaćenog, neizrečenog...
Prisustvo i dejstvo simbolične realnosti sve više seopaža, pa u neku ruku i zahteva od fizičkog sveta, koji nam je, ograničen racionalizmom i razmažen oportunističkom nespremnošću da posumnjamo u njegove navodno temeljne istine, nudio uvek samo – privid. Ako se umetnost njemu posveti i njime zadovolji, neće o svetu ništa više reći od onoga što nam njegove činjenice već nisu ubedljivije saopštile..."
(Dnevnik, 1956)
Poslednja izmena:
PetarSamotnjak
Starosedelac
- Poruka
- 178.319
“Ako neko ljubav prema svojoj zemlji, partiji, pokretu, ideji, stavi načelno iznad istine o njoj, ma kakva da je, to nije pravi patriotizam, to nije pravi borac jedne ideje. To je moralna kukavica u potrazi za alibijem.”
Borislav Pekić
Borislav Pekić
- Poruka
- 131.208
Dnevnik je, zapravo, jedan beskonačan monolog u liftu života koji se spušta prema svome dnu. Između svih nepotrebnih stvari kojima se u tom životu bavimo, on je možda – najnepotrebniji. Postupci o kojima on sanja, i reči što ih on nalazi, ne mogu koristiti tamo gde odlazimo...
Dnevnik, 1982
Dnevnik, 1982
- Poruka
- 131.208
Svestan da je svaka aktivnost integralni sastojak osnovne dimenzije starog sveta,
Emigrant kao izlaz bira onu akciju koja je svetotvorna samo po imenu, akciju imanentnu sistemu mirovanja, akciju koja je sâm taj sistem u svom konačnom i finalnom obliku – on, dakle, bira smrt...
Borislav Pekić
Emigrant kao izlaz bira onu akciju koja je svetotvorna samo po imenu, akciju imanentnu sistemu mirovanja, akciju koja je sâm taj sistem u svom konačnom i finalnom obliku – on, dakle, bira smrt...
Borislav Pekić
- Poruka
- 131.208
Idealna autarkija bi morala da bude dvostrana, recipročna, dvopolna, morala bi da daje slobodu koju za sebe izgrađuje, da predmet svoje aktivnosti (naše pojedinačno postojanje) bez ostatka iz sveta iščupa . .. Contradictio in adjecto je sloboda koja deluje. Fiktivna je ako zaostaje iza obima svoje autogeneze. Delujuća sloboda, deluje protivu sebe; dezavuiše svoju prirodu, ukida se u onome bitnom što je čini pojmom...
Borislav Pekić - Tamo gde loze plaču
Borislav Pekić - Tamo gde loze plaču
PetarSamotnjak
Starosedelac
- Poruka
- 178.319
Budućnost će ili biti kao sadašnjost, pa nas neće trebati, ili će se od nje razlikovati, pa nas neće razumeti.
Borislav Pekić
Borislav Pekić
- Poruka
- 131.208
Šta uopšte misli pisac jedne oproštajne poruke? I da li je u svakom dobu mislio isto? I mislio li je slično ma ko i kakav da je? Može li samrtnik da izbegne one odvratne i dosadne kondicionale koji su život mogli da upute srećnijem ishodu? Može li se jednom, za promenu, ne biti jako pametan post festum?
Tamo gde loze plaču
Tamo gde loze plaču
PetarSamotnjak
Starosedelac
- Poruka
- 178.319
„Čovek se ne bori s rupom iskopanom na pogrešnom mestu, nego s budalama koje su je iskopale. Rupu jednostavno zatrpava.“
Borislav Pekić
Borislav Pekić
- Poruka
- 131.208
JEDNA MLADOST NA BALKANU, POLUOSTRVU ČUDA
Aleksandar je pohađao, kao i ja uostalom, Treću mušku gimnaziju u Njegoševoj ulici. Zbog oskudice u školskom prostoru, uzrokovane rekvizicijama za potrebe Nove Evrope, koja se u međuvremenu poput šagrinske kože u rukama nezasitog posednika, i sama svakim danom sve više skupljala, bombardovanjem i štednjom goriva, nastava se te godine ili nije održavala ili zbivala u kratkim smenama.
Vrlo često smo imali zadovoljstvo da se ono što su školski Programi smatrali obrazovanjem, a mi zatupljivanjem epskih razmera, obavljala nad nama u zavereničkom polumraku, na treperavoj mokraćno-žućkastoj struji napona voštane sveće.
Zagrobna svetlost nemih filmova pratila je timsko izbegavanje da postanemo priručnici suvišnih fakira sve do blizu policijskog časa. Onda nam je dopušteno, uz uzdah olakšanja, kome profesori nisu davali beznačajan doprinos, da se kako umemo dokopamo kuća, a zatim, s još vrućim zalogajem u ustima i punom bešikom skembamo pod zemlju na jednu drugu živu i praktičnu nastavu, iz čije je eksplozivne i krvave perspektive ona prva izgledala u najmanju ruku – sumanuta.
(Ako ste najpre učili o "slobodnom padu tela kroz vazdušni prostor" a odmah potom u skloništu saznali šta naivna formula g=hmc² izvan pametnih knjiga znači, ako posle ushićene besede o tome kako civilizacija, između ostalog, ima da se zahvali i činjenici što njeni predmeti padaju na zemlju brzinom upravo proporcionalnom njihovoj masi, čujete zvižduk bombe koja vam tu istinu demonstrira igrajući se fizičkih zakona iznad vaše glave, vi, osim ako ste idiot, ne možete osećati nikakvo poštovanje ni prema zakonima koji im to omogućuju, ni spram nauke koja vas ubeđuje u prirodno pravo bombe da ih sebi za zabavu koristi.
Usuđujem se reći da je ovo, bar do mere u kojoj uspevamo da se služimo razumom, opravdavalo moje dvojke iz matematike, fizike i hemije, kao nauke udruženih u svrhu proizvodnje eksploziva, i nesigurne ocene iz istorije koja nas uči zašto nas njime gađaju. Priznajem, međutim, da objašnjenje dvojki iz ostalih predmeta valja tražiti na nekoj drugoj strani.)
Ma kako okupacijski bedna, svetlost je, na žalost, dopuštala da budete prepoznati i prozvani. Dalje se sve odvijalo tradicionalnom silom slobodnog pada kojoj podležu i bombe.
Težina pada bila je srazmerna masi vašeg neznanja i brzina kojom ste ga ispoljavali, u formuli gde bi otpor vazduha, uvek samo odlažući faktor, uostalom, bio zamenjen očajničkim pokušajima da mašući neodređenim odgovorima savladate neumitnu prirodu.
Tamo gde loze plaču
Aleksandar je pohađao, kao i ja uostalom, Treću mušku gimnaziju u Njegoševoj ulici. Zbog oskudice u školskom prostoru, uzrokovane rekvizicijama za potrebe Nove Evrope, koja se u međuvremenu poput šagrinske kože u rukama nezasitog posednika, i sama svakim danom sve više skupljala, bombardovanjem i štednjom goriva, nastava se te godine ili nije održavala ili zbivala u kratkim smenama.
Vrlo često smo imali zadovoljstvo da se ono što su školski Programi smatrali obrazovanjem, a mi zatupljivanjem epskih razmera, obavljala nad nama u zavereničkom polumraku, na treperavoj mokraćno-žućkastoj struji napona voštane sveće.
Zagrobna svetlost nemih filmova pratila je timsko izbegavanje da postanemo priručnici suvišnih fakira sve do blizu policijskog časa. Onda nam je dopušteno, uz uzdah olakšanja, kome profesori nisu davali beznačajan doprinos, da se kako umemo dokopamo kuća, a zatim, s još vrućim zalogajem u ustima i punom bešikom skembamo pod zemlju na jednu drugu živu i praktičnu nastavu, iz čije je eksplozivne i krvave perspektive ona prva izgledala u najmanju ruku – sumanuta.
(Ako ste najpre učili o "slobodnom padu tela kroz vazdušni prostor" a odmah potom u skloništu saznali šta naivna formula g=hmc² izvan pametnih knjiga znači, ako posle ushićene besede o tome kako civilizacija, između ostalog, ima da se zahvali i činjenici što njeni predmeti padaju na zemlju brzinom upravo proporcionalnom njihovoj masi, čujete zvižduk bombe koja vam tu istinu demonstrira igrajući se fizičkih zakona iznad vaše glave, vi, osim ako ste idiot, ne možete osećati nikakvo poštovanje ni prema zakonima koji im to omogućuju, ni spram nauke koja vas ubeđuje u prirodno pravo bombe da ih sebi za zabavu koristi.
Usuđujem se reći da je ovo, bar do mere u kojoj uspevamo da se služimo razumom, opravdavalo moje dvojke iz matematike, fizike i hemije, kao nauke udruženih u svrhu proizvodnje eksploziva, i nesigurne ocene iz istorije koja nas uči zašto nas njime gađaju. Priznajem, međutim, da objašnjenje dvojki iz ostalih predmeta valja tražiti na nekoj drugoj strani.)
Ma kako okupacijski bedna, svetlost je, na žalost, dopuštala da budete prepoznati i prozvani. Dalje se sve odvijalo tradicionalnom silom slobodnog pada kojoj podležu i bombe.
Težina pada bila je srazmerna masi vašeg neznanja i brzina kojom ste ga ispoljavali, u formuli gde bi otpor vazduha, uvek samo odlažući faktor, uostalom, bio zamenjen očajničkim pokušajima da mašući neodređenim odgovorima savladate neumitnu prirodu.
Tamo gde loze plaču
PetarSamotnjak
Starosedelac
- Poruka
- 178.319
BORISLAV PEKIĆ
(skica za portret)
Prošlo je kratko vreme otkako su se Ivo Andrić i Miloš Crnjanski preselili iz života u našu književnu prošlost i na svojim vrhuncima počeli da stoluju svoju buduću večnost. Okončali su svoje duge tvoračke sudbine u jednom srećnom trenutku srpske književnosti, ostavljajući za sobom niz pisaca od klase i dara koji su već dobro zakoračili u visoke prostore krupnog stvaralaštva.
Želim da vas upoznam sa jednim od njih koji je već danas i sve više će biti buduća istorija srpske književnosti. On je tu, u naše dane, pred našim očima nastaje i postaje – red je da ga upoznamo. Borislav Pekić Ličnost po mnogo čemu neobična: životom, delom, izgledom. Nad malo povijenim ramenima čoveka visokog, lomnog rasta, ostro srezana asketska trouglasta glava.
Strog pogled pod jakom dioptrijom naočara, kojim kao da više vidi no što gleda, tek oretko ozari kratak i kao malo izgubljen osmeh. Mek i dug korak visokih nogu i izrazito lepa nemirna ruka. (Jedna vidovita slikarka portretisala ga je kao ikonu Bogorodice Trojeručice.) Govori malo i gotovo uvek prekom, kratkom rečenicom, on pisac najduže fraze u srpskoj književnosti.
Govori pri tom ljutito, čak nabusito, kao da se unapred srdi na sagovornika, kako to hoće da bude kod ljudi koji duhovnu nežnost skrivaju u oklop apodiktičnosti. Krvopilan radenik, jedan od najtvrdokornijih poslenika koje znam, uvek je međ svetom pomalo odsutan, kao da je najbolji deo svoje misli ostavio da i dalje mučki posluje nad nedovršenim rukopisima. Pije retko, ali onda samo teška pića, uporno i oštro kao kozak.
Gord, čak i nekako plemićski ohol. Retko greši i još teže prašta greške ljudima i sebi. Tvrd čovek od stavova i principa, srećom bez pedanterije i sitničavosti koje ovakve karaktere često prate. Ne trpi šarlatanstvo, prejaku, neodmerenu reč i naše sentimentalne, slovenske izlive. Reč drži kao da je škodski gorštak, i drži do toga da je i drugi drže. Rečju jak, opor i pomalo krut čovek koji pri svem tom ume da bude i dragocen i dragoceno odan prijatelj ljudima i idejama koje primi za svoje.
Takav kakav je, Borislav Pekić nije, razume se, mogao lako prolaziti kroz život i nije lako prošao u životu. Rođen 1930. u Podgorici kao sin jedinac Crnogorca, visokog upravnog činovnika Kraljevine i majke Banaćanke, u prekretnim, ludim posleratnim godinama, u svojoj devetnaestoj, kao član ilegalne organizacije “demokratske omladine”, suđen je i osuđen na dugogodišnju robiju od koje je više od pola decenije odsedeo po kaznionama.
Predodređen za pisca i svestan svoje vokacije morao je dugo da čeka i da dvostruko trpi: od uzništva i od ćutanja. Budući erudita i jedan od najučenijih naših pisaca, školu je počeo i nedočeo. (Uostalom i Tomas Man – inače najbliži Pekićev duhovni srodnik – završio je, ako se ne varam, samo sedam razreda gimnazije.) Imao je snage da se još celu deceniju posle svoga robijaškog univerziteta, potajice sprema za svoj nastup. I banuo je u našu književnost iznenada i sa strane sa koje ga niko nije očekivao: knjigom novozavetnih legendi “Vreme čuda”, u vremenu koje je drukčija čuda znalo i prizivalo.
Pronicljivije oči već su u toj ranoj knjizi naslućivale pojavu pisca krupnog ambicioznog zahvata, ispisanog rukopisa i paradoksalne ironične inteligencije. Pa ponovo, kao da ima beskrajno mnogo vremena i još više poverenja u sebe, pet godina nejavljanja, i onda, sada već četrdesetogodišnjak, Pekić objavljuje prvi iz serije svojih romana o Njegovanima Hodočašće.
Veliki uspeh, prvorazredne kritike, Ninova nagrada i uporni usamljenik odjednom na osvetljenoj sceni javnosti. Zakratko je na njoj ostao i kao da nije od našeg sveta koji tako lako leškari na meku dušeku uspeha, Pekić ponovo beži, sa ženom arhitektom I ćerkom jedinicom, ovoga puta u London, da se u tom mnogoljudnom gradu, “procul negotiis”, daleko od naše zavičajne literarne vreve opet, zaverenički, asketski ukopa u svoje stvaralačke lagume.
Potekla je iz dalekog Londona, ako kroz porušenu branu, široka bujica njegovih romana, drama, eseja, dnevničkih zapisa, naglo je poraslo Pekićevo književno delo na mnoge hiljade ispisanih stranica. I još uvek je tamo, u tom tuđem gradu, svakim svojim retkom sve više ovde i sve više nas. Imao sam, za pratioca literature dragocenu priliku, da iz prijateljske blizine pratim delo Borislava Pekića u nastajanju.
Vreme čuda, Hodočašće Arsenija Njegovana, Uspon i sunovrat Ikara Gubelkijana, Kako upokojiti vampira, Odbrana i poslednji dani i kapitalno centralno delo Zlatno runo (sa pet objavljenih i dve knjige u pripremi). Desetak pozorišnih drama i dramatizacija (sedam izvedenih u Beogradu) i isto toliko radio drama koje se emituju po Evropi, naročito u Nemačkoj).
Objavljeni delovi neobjavljenog romana “Crveni i beli”, neobjavljeni roman Graditelji, razrađen nacrt za roman o Vizantiji, široko zasnovan i brižljivo vođen dnevnik piščevih razmišljanja. To je ono što je Pekić do sada napisao, ili piše, ili koliko mi je poznato, namjerava da napiše. Da pokušam, ma i bez nade na uspeh, da ovo prostrano delo stegnem u uski steznik jednog kratkog rasuda.
Borislav Pekić nije, i nikada nije, samo pripovedač ljudskih sudbina, no je uvek i pisac moralnih, intelektualnih, političkih, istorijskih problema koji su te sudbine izazvale. Zato je svaki Pekićev tekst čvrsto ugrađen u paradoksalnu intelektualnu konstrukciju. U osnovi skeptik moćne imaginacije, Pekić čoveka vidi nabijenog na kolac istorije, sa kojeg se jednovremeno trza, cereka i vapije.
Kao svaki mudar čovek Pekić istoriju, razume se, shvata široko: kao politiku, ekonomiku, moral, miris, boju i stil epohe, kao sled tradicije i inovacije, kao zanat čak, struku, kao rod, porodicu, genos, i za jedinu konstantu drži večitu raseklinu dvostruke, kentaurske čovekove prirode, strasti i logike, moranja i nepristajanja, prizemnog i misterioznog.
Otuda u Pekića koji ne trpi površnost i improvizaciju toliko podataka, tolika obaveštenost: vojničkih znanja ako je Đorđije general, arhitektonskih finesa ako je Arsenije kućevlasnik i mali Isidor budući graditelj, čak igefarbenovskih znanja ako su dva Stefana hemijski industrijalci, gurbetskih, potukačkih podataka dok je njegovanski genos torbario Balkanom.
Kako su svi istinski veliki romani u stvari porodični romani (od prvog Ilijade do najboljeg Rat i mir), to je i Pekić, onako magalomanski nesnebivljiv pred zadatkom, tako postavio svoje glavno delo, da možda prvi put u istoriji svetske književnosti provede i otprati jednu porodicu kroz dugih dvadeset vekova. Ne mazeći sebe kao pisca, Pekić još manje mazi svog čitaoca.
On je ono što se obično zove “težak pisac”. Piše široko i naširoko i čitalac će često voditi unapred izgubljenu bitku sa gustom šikarom njegovog štiva. Pekić od svog čitaoca zahteva i pretpostavlja apsolutno koncentrisanu pažnju, spremnost da ga sledi i u najudaljeniju digresiju ili opsesiju, veliku obaveštenost za pratnju njegovih skrivenih aluzija i znanja.
Ali zato, ako čitalac izdrži u tom, gotovo da kažem, koncentracionom logoru duhovnih zahteva, biće štedro, rasipnički obeštećen. Upoznaće mnogoljudo mnoštvo Pekićevih zanimljivih i snažno srezanih likova, pratiće hod jedne inspirisane i inspirativne inteligencije kroz vremena i ljude, prisustvovaće uzbudljivim problemima čovekove egzistencije iskazanim jednom plemenitom ironijom i često najfinijom duhovnošću i duhovitošću naše misli i jezika.
Postaće mu blizak i neophodan poznanik ovaj veliki paradoksalista, koji je to zato, jer smo takvi, paradoksalni, i mi i ovaj život koji živimo.
Borislav Mihajlović Mihiz
(skica za portret)
Prošlo je kratko vreme otkako su se Ivo Andrić i Miloš Crnjanski preselili iz života u našu književnu prošlost i na svojim vrhuncima počeli da stoluju svoju buduću večnost. Okončali su svoje duge tvoračke sudbine u jednom srećnom trenutku srpske književnosti, ostavljajući za sobom niz pisaca od klase i dara koji su već dobro zakoračili u visoke prostore krupnog stvaralaštva.
Želim da vas upoznam sa jednim od njih koji je već danas i sve više će biti buduća istorija srpske književnosti. On je tu, u naše dane, pred našim očima nastaje i postaje – red je da ga upoznamo. Borislav Pekić Ličnost po mnogo čemu neobična: životom, delom, izgledom. Nad malo povijenim ramenima čoveka visokog, lomnog rasta, ostro srezana asketska trouglasta glava.
Strog pogled pod jakom dioptrijom naočara, kojim kao da više vidi no što gleda, tek oretko ozari kratak i kao malo izgubljen osmeh. Mek i dug korak visokih nogu i izrazito lepa nemirna ruka. (Jedna vidovita slikarka portretisala ga je kao ikonu Bogorodice Trojeručice.) Govori malo i gotovo uvek prekom, kratkom rečenicom, on pisac najduže fraze u srpskoj književnosti.
Govori pri tom ljutito, čak nabusito, kao da se unapred srdi na sagovornika, kako to hoće da bude kod ljudi koji duhovnu nežnost skrivaju u oklop apodiktičnosti. Krvopilan radenik, jedan od najtvrdokornijih poslenika koje znam, uvek je međ svetom pomalo odsutan, kao da je najbolji deo svoje misli ostavio da i dalje mučki posluje nad nedovršenim rukopisima. Pije retko, ali onda samo teška pića, uporno i oštro kao kozak.
Gord, čak i nekako plemićski ohol. Retko greši i još teže prašta greške ljudima i sebi. Tvrd čovek od stavova i principa, srećom bez pedanterije i sitničavosti koje ovakve karaktere često prate. Ne trpi šarlatanstvo, prejaku, neodmerenu reč i naše sentimentalne, slovenske izlive. Reč drži kao da je škodski gorštak, i drži do toga da je i drugi drže. Rečju jak, opor i pomalo krut čovek koji pri svem tom ume da bude i dragocen i dragoceno odan prijatelj ljudima i idejama koje primi za svoje.
Takav kakav je, Borislav Pekić nije, razume se, mogao lako prolaziti kroz život i nije lako prošao u životu. Rođen 1930. u Podgorici kao sin jedinac Crnogorca, visokog upravnog činovnika Kraljevine i majke Banaćanke, u prekretnim, ludim posleratnim godinama, u svojoj devetnaestoj, kao član ilegalne organizacije “demokratske omladine”, suđen je i osuđen na dugogodišnju robiju od koje je više od pola decenije odsedeo po kaznionama.
Predodređen za pisca i svestan svoje vokacije morao je dugo da čeka i da dvostruko trpi: od uzništva i od ćutanja. Budući erudita i jedan od najučenijih naših pisaca, školu je počeo i nedočeo. (Uostalom i Tomas Man – inače najbliži Pekićev duhovni srodnik – završio je, ako se ne varam, samo sedam razreda gimnazije.) Imao je snage da se još celu deceniju posle svoga robijaškog univerziteta, potajice sprema za svoj nastup. I banuo je u našu književnost iznenada i sa strane sa koje ga niko nije očekivao: knjigom novozavetnih legendi “Vreme čuda”, u vremenu koje je drukčija čuda znalo i prizivalo.
Pronicljivije oči već su u toj ranoj knjizi naslućivale pojavu pisca krupnog ambicioznog zahvata, ispisanog rukopisa i paradoksalne ironične inteligencije. Pa ponovo, kao da ima beskrajno mnogo vremena i još više poverenja u sebe, pet godina nejavljanja, i onda, sada već četrdesetogodišnjak, Pekić objavljuje prvi iz serije svojih romana o Njegovanima Hodočašće.
Veliki uspeh, prvorazredne kritike, Ninova nagrada i uporni usamljenik odjednom na osvetljenoj sceni javnosti. Zakratko je na njoj ostao i kao da nije od našeg sveta koji tako lako leškari na meku dušeku uspeha, Pekić ponovo beži, sa ženom arhitektom I ćerkom jedinicom, ovoga puta u London, da se u tom mnogoljudnom gradu, “procul negotiis”, daleko od naše zavičajne literarne vreve opet, zaverenički, asketski ukopa u svoje stvaralačke lagume.
Potekla je iz dalekog Londona, ako kroz porušenu branu, široka bujica njegovih romana, drama, eseja, dnevničkih zapisa, naglo je poraslo Pekićevo književno delo na mnoge hiljade ispisanih stranica. I još uvek je tamo, u tom tuđem gradu, svakim svojim retkom sve više ovde i sve više nas. Imao sam, za pratioca literature dragocenu priliku, da iz prijateljske blizine pratim delo Borislava Pekića u nastajanju.
Vreme čuda, Hodočašće Arsenija Njegovana, Uspon i sunovrat Ikara Gubelkijana, Kako upokojiti vampira, Odbrana i poslednji dani i kapitalno centralno delo Zlatno runo (sa pet objavljenih i dve knjige u pripremi). Desetak pozorišnih drama i dramatizacija (sedam izvedenih u Beogradu) i isto toliko radio drama koje se emituju po Evropi, naročito u Nemačkoj).
Objavljeni delovi neobjavljenog romana “Crveni i beli”, neobjavljeni roman Graditelji, razrađen nacrt za roman o Vizantiji, široko zasnovan i brižljivo vođen dnevnik piščevih razmišljanja. To je ono što je Pekić do sada napisao, ili piše, ili koliko mi je poznato, namjerava da napiše. Da pokušam, ma i bez nade na uspeh, da ovo prostrano delo stegnem u uski steznik jednog kratkog rasuda.
Borislav Pekić nije, i nikada nije, samo pripovedač ljudskih sudbina, no je uvek i pisac moralnih, intelektualnih, političkih, istorijskih problema koji su te sudbine izazvale. Zato je svaki Pekićev tekst čvrsto ugrađen u paradoksalnu intelektualnu konstrukciju. U osnovi skeptik moćne imaginacije, Pekić čoveka vidi nabijenog na kolac istorije, sa kojeg se jednovremeno trza, cereka i vapije.
Kao svaki mudar čovek Pekić istoriju, razume se, shvata široko: kao politiku, ekonomiku, moral, miris, boju i stil epohe, kao sled tradicije i inovacije, kao zanat čak, struku, kao rod, porodicu, genos, i za jedinu konstantu drži večitu raseklinu dvostruke, kentaurske čovekove prirode, strasti i logike, moranja i nepristajanja, prizemnog i misterioznog.
Otuda u Pekića koji ne trpi površnost i improvizaciju toliko podataka, tolika obaveštenost: vojničkih znanja ako je Đorđije general, arhitektonskih finesa ako je Arsenije kućevlasnik i mali Isidor budući graditelj, čak igefarbenovskih znanja ako su dva Stefana hemijski industrijalci, gurbetskih, potukačkih podataka dok je njegovanski genos torbario Balkanom.
Kako su svi istinski veliki romani u stvari porodični romani (od prvog Ilijade do najboljeg Rat i mir), to je i Pekić, onako magalomanski nesnebivljiv pred zadatkom, tako postavio svoje glavno delo, da možda prvi put u istoriji svetske književnosti provede i otprati jednu porodicu kroz dugih dvadeset vekova. Ne mazeći sebe kao pisca, Pekić još manje mazi svog čitaoca.
On je ono što se obično zove “težak pisac”. Piše široko i naširoko i čitalac će često voditi unapred izgubljenu bitku sa gustom šikarom njegovog štiva. Pekić od svog čitaoca zahteva i pretpostavlja apsolutno koncentrisanu pažnju, spremnost da ga sledi i u najudaljeniju digresiju ili opsesiju, veliku obaveštenost za pratnju njegovih skrivenih aluzija i znanja.
Ali zato, ako čitalac izdrži u tom, gotovo da kažem, koncentracionom logoru duhovnih zahteva, biće štedro, rasipnički obeštećen. Upoznaće mnogoljudo mnoštvo Pekićevih zanimljivih i snažno srezanih likova, pratiće hod jedne inspirisane i inspirativne inteligencije kroz vremena i ljude, prisustvovaće uzbudljivim problemima čovekove egzistencije iskazanim jednom plemenitom ironijom i često najfinijom duhovnošću i duhovitošću naše misli i jezika.
Postaće mu blizak i neophodan poznanik ovaj veliki paradoksalista, koji je to zato, jer smo takvi, paradoksalni, i mi i ovaj život koji živimo.
Borislav Mihajlović Mihiz
- Poruka
- 131.208
- Poruka
- 400.450
“Ne voli čovek jednog pisca samo zato što ga zabavlja, ili ga pred dileme stavlja, nego što ponekad slučajnošću otvara put njegovim sopstvenim idejama.
Pomaže mu da se izrazi, sam sebe razume, aktivira mentalno.
To može biti i suprotstavljanjem i prihvatanjem.
U svakom slučaju, posredi je nemušti dijalog.
Čitanje mojih knjiga zamišljam kao razgovor sa mnom, ne kao puko slušanje.”
Borislav Pekić
Pomaže mu da se izrazi, sam sebe razume, aktivira mentalno.
To može biti i suprotstavljanjem i prihvatanjem.
U svakom slučaju, posredi je nemušti dijalog.
Čitanje mojih knjiga zamišljam kao razgovor sa mnom, ne kao puko slušanje.”
Borislav Pekić
- Poruka
- 131.208
Spoljne okolnosti mogu, ali ne moraju uticati na našu sposobnost opredeljenja, na naš samoizbor. Neprestano se susrećemo s primerima žrtvovanja sopstvene sreće, egzistencije, pa i života nečem što se, iz ovog ili onog razloga, smatra vrednijim i od sreće, i od egzistencije i od života. U protivnom došli bismo u poziciju da stvarni samoizbor dopuštamo jedino Kaligulama.
Pekić
Pekić
- Poruka
- 400.450
"Malograđanin, pored žudnje za uspehom, ima još dve velike ljubavi: prema sigurnosti i rutini, koje se, u međuvremenu, slažu i nadopunjuju.
Sigurnost dovodi do rutine, a rutina obezbeđuje sigurnost.
Ako pokušate da ga iz tog trostrukog koloseka izbacite, da ga izvalite iz te srećne ravnoteže oduzimanjem sigurnosti u pogledu vrednosti života
kojim živi, istina u koje veruje, dakle da mu rutinu poremetite, ne možete očekivati da se vama oduševljava.
Omiljeno stanje malograđanina je status quo. Ono bi takvo bilo i u samom paklu. Onog momenta, kad mu taj status quo poremetite,
ugrozili ste ga. Jer ste mu pokazali naličje njegovih svetih istina i tamnu stranu njegovog sopstvenog života.
Stranu koju je on u rutinama i sigurnostima hteo da zaboravi, jer ste ga prećutno pozvali na drukčije učešće u životu, koje on načelno odbija.
Zbunili, uznemirili ste ga, i stvorili sebi neprijatelja. Šteta, međutim, nije velika. On je i po sebi vaš neprijatelj."
Borislav Pekić
Sigurnost dovodi do rutine, a rutina obezbeđuje sigurnost.
Ako pokušate da ga iz tog trostrukog koloseka izbacite, da ga izvalite iz te srećne ravnoteže oduzimanjem sigurnosti u pogledu vrednosti života
kojim živi, istina u koje veruje, dakle da mu rutinu poremetite, ne možete očekivati da se vama oduševljava.
Omiljeno stanje malograđanina je status quo. Ono bi takvo bilo i u samom paklu. Onog momenta, kad mu taj status quo poremetite,
ugrozili ste ga. Jer ste mu pokazali naličje njegovih svetih istina i tamnu stranu njegovog sopstvenog života.
Stranu koju je on u rutinama i sigurnostima hteo da zaboravi, jer ste ga prećutno pozvali na drukčije učešće u životu, koje on načelno odbija.
Zbunili, uznemirili ste ga, i stvorili sebi neprijatelja. Šteta, međutim, nije velika. On je i po sebi vaš neprijatelj."
Borislav Pekić
- Poruka
- 131.208
Dobar građanin je onaj koji misli na hleb i kad je sit: rđav onaj koji misli na ideale kad hleba nema, a na hleb tek kad ga ideali ostave gladnog.
Borislav Pekić
Borislav Pekić
- Poruka
- 400.450
„Ako neko ljubav prema svojoj zemlji, partiji, pokretu, ideji, stavi načelno iznad istine o njoj,
ma kakva da je, to nije pravi patriotizam, to nije pravi borac jedne ideje.
To je moralna kukavica u potrazi za alibijem.”
Borislav Pekić
ma kakva da je, to nije pravi patriotizam, to nije pravi borac jedne ideje.
To je moralna kukavica u potrazi za alibijem.”
Borislav Pekić
- Poruka
- 131.208
Ovako Borislav Pekić opisuje početak rada na radiju britanskog javnog servisa 1985. godine.
Tada već nagrađivani pisac sa Balkana, sa adresom u Londonu, dobio je zadatak da svake druge nedelje šest minuta čita komentare o temama za koje u njegovim brojnim knjigama nije bilo mesta.
Ipak, nije sve išlo glatko i uz dozu finog humora.
„Pošto Pekić nikad pre BBC-ja nije govorio na radiju, imao je tremu.
„Prvo je bio problem dužine teksta jer je morao da ga skrati da to bude tačno šest minuta i onda je nekoliko puta kod kuće isprobavao sa satom da vidi da ne prelazi zadato vreme.
„Prilično se istraumirao oko toga i, kada je napokon otišao u BBC i konačno pročitao njegovu prvu priču u toj emisiji Radio Londona, smatrao je da je zaslužio jedan viski", opisuje njegova ćerka Aleksandra Pekić.
Na spratu ispod je postojao bife, ali nije smeo da se pije alkohol u radnim prostorijama.
„Pošto je on ipak bio naš čuveni pisac, saopštili su mu da će napraviti izuzetak, uz priču da je on drugi čovek koji je tako nešto tražio u BBC-ju, a prvi je bio - Čerčil", navodi Pekić u pisanom odgovoru za BBC na srpskom.
Nataša Anđelković
Tada već nagrađivani pisac sa Balkana, sa adresom u Londonu, dobio je zadatak da svake druge nedelje šest minuta čita komentare o temama za koje u njegovim brojnim knjigama nije bilo mesta.
Ipak, nije sve išlo glatko i uz dozu finog humora.
„Pošto Pekić nikad pre BBC-ja nije govorio na radiju, imao je tremu.
„Prvo je bio problem dužine teksta jer je morao da ga skrati da to bude tačno šest minuta i onda je nekoliko puta kod kuće isprobavao sa satom da vidi da ne prelazi zadato vreme.
„Prilično se istraumirao oko toga i, kada je napokon otišao u BBC i konačno pročitao njegovu prvu priču u toj emisiji Radio Londona, smatrao je da je zaslužio jedan viski", opisuje njegova ćerka Aleksandra Pekić.
Na spratu ispod je postojao bife, ali nije smeo da se pije alkohol u radnim prostorijama.
„Pošto je on ipak bio naš čuveni pisac, saopštili su mu da će napraviti izuzetak, uz priču da je on drugi čovek koji je tako nešto tražio u BBC-ju, a prvi je bio - Čerčil", navodi Pekić u pisanom odgovoru za BBC na srpskom.
Nataša Anđelković
- Poruka
- 400.450
„Želim da radim sasvim drugačije. Kao što niko nikad nije radio.“
„Kao Ikar da prvi uzletiš?“
„Da.“
„Ikar je poginuo, Isidore.“
„Ali je pre toga leteo, zar nije?“
Borislav Pekić, „Zlatno runo III“
„Kao Ikar da prvi uzletiš?“
„Da.“
„Ikar je poginuo, Isidore.“
„Ali je pre toga leteo, zar nije?“
Borislav Pekić, „Zlatno runo III“
- Poruka
- 131.208
»Ako verujem u Boga, ne činim to kao glupak, (kao fanatik).« (Dostojevsiki: Beleška povodom Karamazovih.) Zar Dostojevski traži racionalne razloge za pobožnost? Zar se odriče fanatizma, spoznajne intuicije u krajnjoj liniji, koja jedina obezbeđuje neposrcdan kontakt s predmetom i bitnim uslovom prave vere?... Da li je Bog Dostojevskog Rus?... Vidim čudesnu sliku: Stavrogin kleči pred Raspetim... Evropa nije razumela poruku Zlih duhova. Za tako nešto Zli duhovi moraju doći u Evropu. Samo se oni, poput Stavrogina, neće obesiti o klin u nekoj kući Kantona Uri.
Borislav Pekić
Borislav Pekić
- Poruka
- 400.450
Strah je bolest od koje pocinju sve druge. Ravnodusnost, mrznja, zloba. Gramzivost i sujeta.
Nepoverljivost i sumnja. Strah je kuga ovog sveta. Svi se boje svakoga.
Svi se plase svacega. A najvise straha. Da ih ne bude strah.
Borislav Pekic
Nepoverljivost i sumnja. Strah je kuga ovog sveta. Svi se boje svakoga.
Svi se plase svacega. A najvise straha. Da ih ne bude strah.
Borislav Pekic
- Poruka
- 131.208
Ljudi su naklonjeni i Redu i Haosu podjednako. Rat je jedini organizovani Haos, jedini Haos u kome vlada kakav takav Red.
Ljubav pruža izvesno obnavljanje minulih zadovoljstava, čija je draž više u memoriji nego u aktueliji.
Danas sam vodiio jedan rat i jednu Ijubav. Sve se završilo u sasvim aktuelnom haosu bez reda, kome memorija nije pomagala.
Ne treba pisati misli. Sve su misli lažne.
Najbolje je narodu koji nema svoju istoriju, kao što je najbolja istorija koja nema svoj narod.
Ako hoče da ostane moćna, moć ne sme imati razloga. Ni Bog ga nema.
Ovde nedostaje još samo maksima o — doslednosti.
Borislav Pekić
Ljubav pruža izvesno obnavljanje minulih zadovoljstava, čija je draž više u memoriji nego u aktueliji.
Danas sam vodiio jedan rat i jednu Ijubav. Sve se završilo u sasvim aktuelnom haosu bez reda, kome memorija nije pomagala.
Ne treba pisati misli. Sve su misli lažne.
Najbolje je narodu koji nema svoju istoriju, kao što je najbolja istorija koja nema svoj narod.
Ako hoče da ostane moćna, moć ne sme imati razloga. Ni Bog ga nema.
Ovde nedostaje još samo maksima o — doslednosti.
Borislav Pekić