„Čovek se nikad ne pita za razloge dobrih stvari koje mu se dešavaju. Zanimaju ga jedino uzroci rđavih.” (Besnilo)
„Kad čovek ostane u mraku, ne tražite onoga ko je ugasio sveću, nego drugu sveću…” (Besnilo)
„Razlika između pametnog čoveka i budale je u tome što prvi istu zabludu izražava na više načina, a budala sve zablude na jedan isti.” (Život na ledu)
„Biti u većini znači biti načelno privilegovan, a svaka privilegija na izvestan način ograničava našu slobodnu volju, čini je često dugom neupotrebom i neupotrebljivom, jer ako je čovek u većini, ako je čovek u saglasnosti sa većinom stvari koje ga okružuju, onda on i nema potrebe da bira ili svaki izbor je već zapravo dat, i njegova volja rđa. Pravi znak snage jednog uverenja nije otpor manjini, nego otpor većini. Naravno to time uverenje ne čini ispravnim, ono ga samo čini snažnim. Ljudi daju za pravo samo onim iskustvima koja potvrđuju njihova.” (Život na ledu)
„Sumnja je kao svrab; što se više češeš, sve više svrbi…Ko hronično nije sumnjao u ono u šta veruje, i u isto vreme dok veruje, ko nije navikao na misaonu toleranciju kao jedinu kulturu, u kojoj inteligencija može delovati saobrazno svojoj istraživačkoj prirodi, ko je uvek mislio da je bezuslovno u pravu, čak i kad je verovao uzastopno u tri oprečne istine, taj stvarno nije potreban nijednoj od njih. Taj će i od najotvorenije ideje, predstavimo li je isprekidanom, kolebljivom linijom, čim joj pristupi, napraviti neprobojan i nepristupačan krug, a zatim se u njega kao u grob zatvoriti.” (Tamo gde loze plaču)
„Sakrivamo svoje istine da bismo ih posle pronašli kao tajne. (…) Čovek ne podnosi saznanja koja nije predvideo. Ubeđen sam da svet ni duševno ni mentalno ne bi mogao podneti opipljiv dokaz postojanja Boga. To bi uništilo i vernike i nevernike. Ubilo bi nas kao inteligentnu vrstu. U jednom jedinom trenutku izgubili bismo slobodu, inicijativu, maštu, sve pretpostavke ljudske argonautike. I to samo zato što mi kao vrsta, iz dubine svoje antropocentrične uobraženosti, odbijamo božje postojanje. Takvo Runo nigde nismo sakrili. Konzekventno, ni naći ga nigde ne možemo.” (Zlatno runo)
„Čini nam se da je svet pun pitanja. A svet nije nikakvo pitanje. Svet je odgovor. Odgovor na pitanje ko zna kada i zašto postavljeno. I mi tek odgovor na ko zna kakvo pitanje…Kucao sam na tesna vrata i ona su se otvorila, ali su to bila pogrešna vrata. Njihovo otvaranje nije mi donelo ništa do razočarenje. U prostoru i vremenu, sva su vrata bila lažna. Prava su van prostora i vremena….Osećam hladnoću. Drugi svet teče mimo mene. Treba pružiti ruku i dodirnuti ga. Treba tvoriti – novo.” (Rađanje Atlantide)
„Bez odbacivanja starih zabluda, nema ni prihvatanja novih istina.” (Zlatno runo)
„Mi smo zarobljenici u svetu (kao u jajetu). Mi smo u svetu zatvoreni, zatim je ključ bačen i zaboravljen. Sami svet ne možemo otvoriti. Iz njega ne možemo izići bez nečije pomoći. Potreban nam je neko spolja da ključ nađe, da nas izvede iz zarobljeništva. Otuda veliki učitelji saznanja, gurui, tutori nove svesnosti, odatle najzad Hristos, Spasitelj, Mesija. Istina je, zapravo, sasvim drukčija. Taj ključ nije van nas, taj ključ kojim smo zabravljeni u nama je. Mi to ili ne vidimo iz lenjosti duha, iz straha da nas takvo saznanje ne primora i ne obaveže, na traganja koja nam se čine i opasnim i teškim, ili zbog toga što nas privid naše situacije nagoni da ključ smatramo izgubljenim van nas, jer sama logika zatvaranja govori nam da smo zatvoreni u nečemu i da to nešto mora spolja biti zatvoreno. Ključ, u stvari, ključ istine, ključ saznanja, ključ našeg bića, ključ sveta, nalazi se duboko u nama. A učitelji, tutori, oni koji nam otvaraju oči, ne otvaraju nam oči za ključ skriven van nas, oni nam ne donose nikakav ključ koji bi oni našli negde i zatim bi ga poklonili, a mi s tim ključem sebe otvorili, odnosno sebe pustili u neke nove dimenzije. Oni su tu samo da nam ukažu na tu istinu, da ključ nije van nas nego da je u nama i da nam pomognu da, tražeći ga u nama, do njega što bezbolnije dođemo.” (Rađanje Atlantide)
„Da bi neko postao zvezda na nebu, dobro treba da zagrize zemlju.” (Besnilo)
„Ne lažimo u javnom životu, nemojmo izneveriti savest, moralno osećanje u nama i zvezdano nebo nad nama, ni onda, a naročito onda kad znamo da ćemo zbog toga biti na gubitku. U zamenu imaćemo miran san. Zašto je on neophodan najbolje znaju oni koji ga nikad nisu imali….Sačuvajmo veru, jer bez nje nema života, ali ne odbacimo ni sumnju, jer bez nje nema napretka. Ne sumnjamo pri tom samo u ono što misle i čine drugi, jer to je lako. Pokušajmo, bar ponekad, da posumnjamo u ono što sami mislimo i činimo, jer to je teže ali zrelije plodove donosi….Istrajno i časno borimo se za svoja načela, ali ih ne obožavajmo. U nesavršenom svetu savršenih načela nema….Lični je moral osnova svake opšte politike. Budimo ljudi, građani i Srbi, ali nikad ni jednu od tih osobina, urođenih ili stečenih, ne žrtvujmo drugoj. Ko počne sa žrtvovanjem svojih vrlina — završava sa žrtvovanjem tuđih života. Nemojmo dopustiti da, na kraju života, u sred ruševina svog dela, moramo objašnjavati šta smo sve plemenito hteli i zašto nam je uspelo da ništa od toga ne izvedemo. Sinovi nam neće verovati.” (Stope u pesku)
„Kad čovek ostane u mraku, ne tražite onoga ko je ugasio sveću, nego drugu sveću…” (Besnilo)
„Razlika između pametnog čoveka i budale je u tome što prvi istu zabludu izražava na više načina, a budala sve zablude na jedan isti.” (Život na ledu)
„Biti u većini znači biti načelno privilegovan, a svaka privilegija na izvestan način ograničava našu slobodnu volju, čini je često dugom neupotrebom i neupotrebljivom, jer ako je čovek u većini, ako je čovek u saglasnosti sa većinom stvari koje ga okružuju, onda on i nema potrebe da bira ili svaki izbor je već zapravo dat, i njegova volja rđa. Pravi znak snage jednog uverenja nije otpor manjini, nego otpor većini. Naravno to time uverenje ne čini ispravnim, ono ga samo čini snažnim. Ljudi daju za pravo samo onim iskustvima koja potvrđuju njihova.” (Život na ledu)
„Sumnja je kao svrab; što se više češeš, sve više svrbi…Ko hronično nije sumnjao u ono u šta veruje, i u isto vreme dok veruje, ko nije navikao na misaonu toleranciju kao jedinu kulturu, u kojoj inteligencija može delovati saobrazno svojoj istraživačkoj prirodi, ko je uvek mislio da je bezuslovno u pravu, čak i kad je verovao uzastopno u tri oprečne istine, taj stvarno nije potreban nijednoj od njih. Taj će i od najotvorenije ideje, predstavimo li je isprekidanom, kolebljivom linijom, čim joj pristupi, napraviti neprobojan i nepristupačan krug, a zatim se u njega kao u grob zatvoriti.” (Tamo gde loze plaču)
„Sakrivamo svoje istine da bismo ih posle pronašli kao tajne. (…) Čovek ne podnosi saznanja koja nije predvideo. Ubeđen sam da svet ni duševno ni mentalno ne bi mogao podneti opipljiv dokaz postojanja Boga. To bi uništilo i vernike i nevernike. Ubilo bi nas kao inteligentnu vrstu. U jednom jedinom trenutku izgubili bismo slobodu, inicijativu, maštu, sve pretpostavke ljudske argonautike. I to samo zato što mi kao vrsta, iz dubine svoje antropocentrične uobraženosti, odbijamo božje postojanje. Takvo Runo nigde nismo sakrili. Konzekventno, ni naći ga nigde ne možemo.” (Zlatno runo)
„Čini nam se da je svet pun pitanja. A svet nije nikakvo pitanje. Svet je odgovor. Odgovor na pitanje ko zna kada i zašto postavljeno. I mi tek odgovor na ko zna kakvo pitanje…Kucao sam na tesna vrata i ona su se otvorila, ali su to bila pogrešna vrata. Njihovo otvaranje nije mi donelo ništa do razočarenje. U prostoru i vremenu, sva su vrata bila lažna. Prava su van prostora i vremena….Osećam hladnoću. Drugi svet teče mimo mene. Treba pružiti ruku i dodirnuti ga. Treba tvoriti – novo.” (Rađanje Atlantide)
„Bez odbacivanja starih zabluda, nema ni prihvatanja novih istina.” (Zlatno runo)
„Mi smo zarobljenici u svetu (kao u jajetu). Mi smo u svetu zatvoreni, zatim je ključ bačen i zaboravljen. Sami svet ne možemo otvoriti. Iz njega ne možemo izići bez nečije pomoći. Potreban nam je neko spolja da ključ nađe, da nas izvede iz zarobljeništva. Otuda veliki učitelji saznanja, gurui, tutori nove svesnosti, odatle najzad Hristos, Spasitelj, Mesija. Istina je, zapravo, sasvim drukčija. Taj ključ nije van nas, taj ključ kojim smo zabravljeni u nama je. Mi to ili ne vidimo iz lenjosti duha, iz straha da nas takvo saznanje ne primora i ne obaveže, na traganja koja nam se čine i opasnim i teškim, ili zbog toga što nas privid naše situacije nagoni da ključ smatramo izgubljenim van nas, jer sama logika zatvaranja govori nam da smo zatvoreni u nečemu i da to nešto mora spolja biti zatvoreno. Ključ, u stvari, ključ istine, ključ saznanja, ključ našeg bića, ključ sveta, nalazi se duboko u nama. A učitelji, tutori, oni koji nam otvaraju oči, ne otvaraju nam oči za ključ skriven van nas, oni nam ne donose nikakav ključ koji bi oni našli negde i zatim bi ga poklonili, a mi s tim ključem sebe otvorili, odnosno sebe pustili u neke nove dimenzije. Oni su tu samo da nam ukažu na tu istinu, da ključ nije van nas nego da je u nama i da nam pomognu da, tražeći ga u nama, do njega što bezbolnije dođemo.” (Rađanje Atlantide)
„Da bi neko postao zvezda na nebu, dobro treba da zagrize zemlju.” (Besnilo)
„Ne lažimo u javnom životu, nemojmo izneveriti savest, moralno osećanje u nama i zvezdano nebo nad nama, ni onda, a naročito onda kad znamo da ćemo zbog toga biti na gubitku. U zamenu imaćemo miran san. Zašto je on neophodan najbolje znaju oni koji ga nikad nisu imali….Sačuvajmo veru, jer bez nje nema života, ali ne odbacimo ni sumnju, jer bez nje nema napretka. Ne sumnjamo pri tom samo u ono što misle i čine drugi, jer to je lako. Pokušajmo, bar ponekad, da posumnjamo u ono što sami mislimo i činimo, jer to je teže ali zrelije plodove donosi….Istrajno i časno borimo se za svoja načela, ali ih ne obožavajmo. U nesavršenom svetu savršenih načela nema….Lični je moral osnova svake opšte politike. Budimo ljudi, građani i Srbi, ali nikad ni jednu od tih osobina, urođenih ili stečenih, ne žrtvujmo drugoj. Ko počne sa žrtvovanjem svojih vrlina — završava sa žrtvovanjem tuđih života. Nemojmo dopustiti da, na kraju života, u sred ruševina svog dela, moramo objašnjavati šta smo sve plemenito hteli i zašto nam je uspelo da ništa od toga ne izvedemo. Sinovi nam neće verovati.” (Stope u pesku)