Заиста, доста више са том митологијом. Једва су извукли живе главе и то уз сулуду срећу. И то је, како каже Марковић, био први пут да су Немци решили да их стварно гоне, те их је погинуло реда величине ~1000.
https://www.vreme.com/cms/view.php?id=1113628
О стању једне и друге војске:
Nemci nadiru u više talasa", piše Dedijer. "
Sve njihovo ljudstvo je odlično uhranjeno, maršuju lako po ovim našim planinama, a avijacijama im stalno baca municiju, hranu. Čim se jedna jedinica zamori, druga je smenjuje, tako da napad ne prestaje ni danju ni noću. Sem toga, Nemci su pokupili na desetine hiljade konja zajedno sa konjovodcima iz veoma udaljenih krajeva. Na taj način su postigli da budu pokretni kao i mi, ne moraju samo da zavise od komunikacija, već mogu da se veru po brdima i čukama."
Partizani su iznureni i gladni. Umiru u marševima, ginu u borbama. Ozbiljnije ranjavanje ravno je smrtnoj presudi – mnogi, tada, sami sebi presuđuju. Svi pogledi uprti su u nebo; nadaju se kiši i magli – tada njemački i talijanski avioni ne mogu poletjeti sa aerodroma u Rajlovcu, Butmiru, Mostaru i Skadru. Iako ne posustaje, iako se žestoko tuče po vrletima za svaki važniji vis, glavnina NOVJ je zapala u očajnu situaciju.
......
О стратегији:
Bez ičije suglasnosti i odobrenja, po sopstvenom nahođenju, nakon što je manjim grupama ispitao njemačke položaje, komandant Prve proleterske divizije naredio je 9. juna proboj na jedinom mogućem mjestu – Balinovcu. U zoru 10. juna 1943, Prva proleterska je probila njemačke položaje, a slijedile su je druge brigade šireći brešu i produbljujući prodor. Koča Popović odmah javlja Titu da, što prije, za njima krene sa cjelokupnom vojskom. Iz Vrhovnog štaba najprije javljaju da samo što nisu pošli da bi, kasnije, stigla depeša u kojoj ga optužuje za neovlaštenu upotrebu brigada van njegove divizije; drugim riječima da je glavninu i Tita ostavio na cjedilu i pobjegao. "Mi nećemo dolaziti kod vas niti nameravamo da se krećemo u vašem pravcu", stoji na kraju poruke.
Uvređen, Koča Popović je odgovorio da te brigade ionako nisu imale nikakve zadatke niti vezu sa komandom; u osnovi – da
Vrhovni štab pojma nema o situaciji na terenu i položaju jedinica.
Realno – i nije imao; na osnovu saslušanja seljaka pohvatanih u jutro 11. juna 1943, a mobiliziranih za nošenje hrane Nijemcima, Tito je vjerovao da je obruč zatvorilo 2000 vojnika 369. legionarske divizije sa većim brojem topova i šest tenkova. Te informacije nisu bile točne. No, sve i da jesu, vrhovnom komandantu – kako su sati odmicali – nije preostala više niti jedna druga opcija. Konačno, Koča Popović je 12. juna 1943. dobio Titovu poruku: "Mi smo takođe juče na veče krenuli u ovom pravcu..."
...
О тактици:
https://lupiga.com/vijesti/dan-kad-...-proleterska-juris-proleteri-juris-samo-juris
"Kako je brigada u toku samog marša zauzela jedino pravilan borbeni poredak, to jest postavila se u liniju prema neprijatelju bez odvajanja drugog ešalona ili rezerve, i to na neposrednim položajima za napad, komandant brigade je odmah sazvao komande bataljona na ivicu šume odakle su se jasno vidjeli neprijateljski rovovi na udaljenosti 50 – 70 metara. Na tome mjestu nalazila se isturena Omladinska četa Kragujevačkog bataljona koja je u toku prethodnog dana bila upućena prema Balinovcu sa zadatkom izviđanja i ometanja eventualnog neprijateljskog pokreta od Balinovca uz Vrbničku rijeku.
Četa nije bila primjećena. Na suprotnoj strani Nijemci su se slobodno kretali duž položaja i u grupama od pedeset do sto ljudi na pojedinim mjestima primali doručak. Činjenica da Nijemci nisu primijetili prisustvo brigade i da se potpuno slobodno osjećaju na svojim položajima, kao i činjenica da se cjelokupna brigada nalazi u neposrednoj blizini spremna za napad, bile su dovoljne da utiču na odluku da se proboj izvrši snažnim jurišem čitave brigade. I sam teren takođe je diktirao donošenje takve odluke. Desno se nalazila jaruga Vrbničke rijeke, a lijevo, iznad Pašine Poljane, dizale su se okomite stijene, tako da nikakav manevar radi obuhvata ne bi bilo moguće izvesti. Ostalo je jedino: svim snagama odlučno i neodoljivo naletjeti na nespremnog neprijatelja i borbom prsa u prsa riješiti postavljeni zadatak", zapisano je Lekićevo svjedočanstvo u knjizi "Zapisi iz oslobodilačkog rata".
"Dok su komande primale naređenje, dotle su ostali organi štaba i komande četa razbudili čitavo ljudstvo, postrojili jedinice frontom prema neprijatelju i uključili u sastav brigade svakog sposobnog borca, bez obzira na funkciju, tako da su i borci iz intendanture i prateće čete, kao i konjovoci, svrstani u streljački stroj. Kada su komandanti bataljona poslije primljene zapovijesti pošli u svoje jedinice, jedan puškomitraljezac iz Omladinske čete, koji je bio isturen na obezbjeđenju, otvorio je neočekivano vatru na veću grupu Nijemaca. Nije se više smjelo oklijevati, i komandant je naredio juriš. Čitava brigada je u neodoljivom naletu pojurila preko brisanog prostora prema neprijateljskim rovovima. Nijemci su bili potpuno iznenađeni, tako da nisu uspjeli da organizuju otpor. Vatru su otvorila samo dežurna oruđa, ali ona nisu bila dovoljna da zaustave juriš čitave brigade. Poslije kratkog zastoja, izazvanog dejstvom vatre dežurnih oruđa, brigada je ponovo kao talas krenula naprijed i najbrži borci već su uskakali u neprijateljske rovove. U sukobu prsa u prsa Nijemci su primali borbu samo da dobiju onoliko vremena koliko im je bilo potrebno da bi mogli pobjeći, inače do nekog organizovanog otpora uopšte nije došlo", opisuje Lekić tijek bitke.
"Zahvaćeni panikom, Nijemci su pojedinačno i u manjim grupama bježali kroza šumu ostavljajući za sobom naoružanje i ratnu spremu. T
ako se bitka za Balinovac, i pored toga što se neprijatelj sa brojnim stanjem nešto većim od naših snaga nalazio u utvrđenim položajima i što je protiv njega jurišala izmučena i iscrpljena brigada, završila u roku od 5 do 6 minuta. Nepoznat mi je neki drugi slučaj da se za tako kratko vrijeme, u jednom sudaru, postigne tako značajan uspjeh – da se probije obruč i osvoje položaji s kojih je bilo daleko lakše i uspješnije manevrisanje. A osim toga, značaj uspjeha se u izvjesnom stepenu mjeri težinom uslova pod kojima je postignut. O tome koliko su ljudi bili iscrpljeni i nervno istrzani dovoljno ubjedljivo govori slučaj istog onog puškomitraljesca, omladinca, koji je prvi, bez naređenja, otvorio vatru, jer nije mogao da odoli srcu i pričeka još koji trenutak na opštu komandu, kad se pred njim, u neposrednoj blizini, ukazala tako poželjna meta kao što je grupa od preko sto Nijemaca. Sa svojim puškomitraljezom pošao je među prvima na juriš. Međutim, u trenutku kad su neprijateljski mitraljezi otvorili vatru, pao je i ostao nepomičan na ledini. Mislili smo da je poginuo i kad smo mu, već poslije osvajanja položaja, prišli, vidjeli smo da nije ni ranjen, već – da spava čvrstim snom", završio je Lekić svoje prisjećanje.