Ljudi su u prošlosti živeli teško, postojale su brojne društvene norme i obaveze koje su se morale ispoštovati i prosečan čovek nije očekivao veliku sreću u životu. Biti srećan značilo je - biti zdrav i prav, imati dovoljno hrane i topao dom, (za ženu) dobrog čoveka za muža, preživeti porođaj, dobiti zdravo dete... Stvari koje se danas uzimaju zdravo za gotovo. Sa svih strana su vrebale nedaće - siromaštvo, težak rad, ratovi, nepredvidiva priroda, razne bolesti, loš ugovoreni brak, ogromne porodice, teški karakteri ljudi koje je trebalo slušati i poštovati u tradicionalnom patrijarhalnom društvu... Ljudi nisu mnogo očekivali od života i život im nije mnogo pružao. Čak ni najpovlašćenijima život često nije bio lak.
Kada čovek ne mora da razmišlja o svim problemima sa kojima su se naši preci nosili, kada ima mnogo više udobnosti, slobode i bezbrižnosti, sreću nekadašnjih ljudi počinje da uzima zdravo za gotovo. Traži nove stvari, razvija nove potrebe i potraga za srećom postaje često pokušaj da se uhvati neuhvatljivo. Na kraju krajeva, šta uopšte znači biti srećan? Osećati ispunjenje i zadovoljstvo?
Ne postoji nijedno stanje koje može trajati večito. Čovek je biće u kome se neprestano smenjuju razne emocije i raspoloženja i biti tužan, nesrećan, razočaran, neispunjen - takođe su prirodna stanja čoveka. Večito se kupati u osećaju blaženstva nije dostupno većini ljudi (ako izuzmemo monahe koji su život posvetili duhovnosti, ali to ipak nije prosečan čovek).
Što se društva tiče, čovek nikada nije živeo lagodnije i imao više prava. Mi smo iznimno povlašćeni u odnosu na naše pretke. Ljudsko društvo je oduvek bilo surovo i nepravedno, ali mi danas imamo makar slobodu da izaberemo partnera i način života, imamo medicinu, električnu struju, brojna kućna pomagala, radimo lakše poslove i jedemo bolju hranu, živimo duže, do poznog doba možemo očuvati i zdravlje i mladalački izgled...
Da bi čovek bio istinski srećan u društvu morao bi da živi u vlastitoj utopiji. Problem sa utopijama, međutim, leži u tome što je za svakog od nas ona različita. Raj na Zemlji za mene, može biti pakao za tebe.
Društva koja trenutno imamo na planeti su sklepane zajednice u kojima niko nije sasvim zadovoljan, ali funkcionišu. Preživljavamo, a povremeno i ugodno živimo. Ne može se od ljudskog bića takvog kakvo jeste mnogo više od ovoga očekivati.
Jedan moj prijatelj Japanac koji je i poslovno i privatno proputovao mnoge zemlje sveta mi je jednom rekao da je kao mlad mislio da je život u Japanu težak, ali da je nakon svih tih putovanja došao do zaključka da je život - svuda težak. Ljudski život je jednostavno - težak. Vredi razmisliti o tome.
Ako ima ideala, čovek se uvek može posvetiti nekom cilju, baviti se nekim aktivizmom, humanitarnim radom, pokušati da sam nešto poboljša i promeni u društvu, pa makar to značilo olakšati život jednom jedinom stvorenju na ovoj planeti. Ako nema takvih stremljenja, onda mora tražiti sreću i zadovoljstvo u onome što ga okružuje. Postoje stvari koje su uvek tu. Recimo, priroda i njene lepote. Ili - muzika, igra, pesma. Drugi ljudi koje možemo usrećiti malim znacima pažnje. Najsrećniji su ljudi koji nalaze sreću u malim, lako dostupnim stvarima.
