"Toliko dobar čovek da ga na hleb možeš namazati" - jedna od rečenica koju pamtim još iz detinjstva. Ili: "dobar kao hleb". Šta to znači? Da nečiju dobrotu treba pojesti? Da se nečijom dobrotom možeš okoristiti ... ili da nas tuđa dobrota može nahraniti i (trenutno) zasititi?
Imali smo ovde (pa je prebačeno na Psihologiju kada se isti pdf odvojio od Filozofije i osamostalio) nekoliko tema o dobroti, pa iskopah jedan svoj post odatle:
Sa dobrotom je isto kao sa lepotom: nijedan filozof nije dao univerzalnu definiciju, ali je bilo pokušaja da se kategorija estetike izjednači sa kategorijom etike, što bi značilo da je dobro=lepo. Ali to je isuviše problematična tvrdnja, zato što, da bi se do iste došlo, zaista prvo treba definisati svaku od navedenih kategorija pojedinačno.
Normalnom čoveku, kome normalno funkcioniše amigdala, neće biti teško da razlikuje dobro od lošeg ili zla, pa će se ponašati u skladu sa tim. (Sociopati je, međutim, dobro ono što je dobro
za njega pa je njegovo poimanje dobrog isključivo vezano za sopstvenu dobrobit, po cenu da do te dobrobiti dođe gaženjem preko leševa.)
U osnovi, sve potiče od osećanja. Ne rađamo se neutralni, prazni ili zli. Kažu naučnici da se svako rodi sa deponovanim altruizmom, ali da se to skladište čovekoljublja vremenom smanjuje a kod nekih i nestane. Empatija je ključna reč. Zbog empatije se zamislimo/rastužimo/rasplačemo nad nesrećnom sudbinom nama nepoznatog čoveka na drugog strani planete. Zbog empatije smo u stanju da se, makar za trenutak, uvučemo u tuđu kožu i osetimo ono što oseća vlasnik te kože, sa potrebom – na duže staze – da tuđu kožu učinimo udobnijom. Tako nam nalaže savest – ono što je Šopenhauer nazvao unutrašnjom čašću. Empatija prema drugom biću, bilo da je ono čovek ili životinja, tek je pola puta do dobrote. Saosećajnost bez akcije je samo sentiment, ispiranje sopstvenog osećaja gorčine jalovim suzama ... jalovim u smislu dobrote jer ne pomažu nikome osim nama samima da se bolje osetimo a ne i da dobrotu, u vidu dobročinjenja, pošaljemo kome treba. U protivnom – ako se ništa ne učini – dobrota nije dobrota, već patetično lamentiranje nad nečijom tužnom sudbinom koju smo videli kao hipotetičku sudbinsku pretnju po nas same, i pred tom mogućnošću rasplakali se nad sobom, iz vrlo sebičnih, ličnih razloga (pri čemu su razlozi tipično ljudski).
Dakle, dobar čovek je onaj koji saoseća i stupa u akciju, po cenu da ispadne budala u očima svih koji tri puta mere i nikad ne preseku.