Dragan
Bilo nas je više za stolom, ali je govorila uglavnom ona. U crnini za jedincem, nakon godinu dana uzaludnog pokušaja da razumije surovu poruku sudbine, kao da se pričom branila od ludila. Ona, koja je sa luđacima razgovarala čitavog života.
A onda je pogledala u mene. Da li zato što je znala da sam pisac. Ili zato jer smo bili u suprotnim vojskama. Ona ljekar u srpskoj, ja bolničar u bosanskoj.
Photo: Jean-Baptiste Avril
"Bila sam tada na frontu u Hercegovini. U bolnici. Dežurala sam u noćnoj smjeni. Moglo je biti oko ponoći. Sestre su napravile kafu. Onda je neko pokucao. Ušala je mlada žena. Lijepa. U crnini. Jednu ruku je držala u džepu. Sestre su ustale da je izbace, ali ja sam ih zaustavila. Pozvala sam je da nam se pridruži. Kad popije kafu, pitaće me za neki lijek, ako budem imala daću joj, i gotovo.
Sjela je. Ruku nije izvadila iz džepa.
Rekla je da se zove Desa. I ništa više. Vidjela sam da se stidi govoriti pred sestrama. Klimnula sam im glavom da izađu.
Desa je uzdahnula i pogledala me.
- Doktorka, jeste li vi radili u Sarajevu?
- Jesam.
- Je li istina da smo nekad svi živjeli zajedno?
- Kako misliš?
- Pa tako. Muslimani, Srbi, Hrvati...
- Istina je. A zašto pitaš?
- Meni ovdje govore da to nikad nije bilo.
- Bilo je.
- Znam i ja da je bilo. I ja sam studirala u Sarajevu.
I tad je izvadila ruku iz džepa.
Imala je sasušenu šaku. Od rođenja. Djeca su joj se rugala. Ali je bila najbolji đak. I stipendiju dobila. U Sarajevu se upoznala sa Asimom. Vjenčali se. Dobili sina.
- Lijep, kao upisan. I pametan. I dobar. Sreća. Onda se zaratilo. Ja i Asim se razdvojimo. On ostane u Sarajevu, ja se vratim ovamo. Sa Draganom. Računali smo, ovdje je sigurnije, ima hrane, neće dugo trajati... Draganu deset godina. Ide u školu. Ja radim, dođem s posla, on napravio ručak, ispržio jaja. Onda uzme neki stari tranzistor, popravi ga, sam. Zlatne ruke. U školi sve petice. Odličan đak. Ali ne igra se sa ostalom djecom. Njima su očevi o našoj vojsci, a Draganov u Alijinoj. Dosele u našu zgradu izbjeglice. Sa djetetom. Stariji šest godina od mog Dragana. Ali retardiran. Ne izvode ga vani. Moj Dragan se odmah sprijatelji s njim. Svaki dan kako dođe iz škole, uradi zadaću, i kod Nenada. Tako se zvao taj momak. Napravio mu u podrumu podmornicu, pa se igraju. Jednom, ja dođem s posla, vrata otvorena, nema Dragana. Ja ga nešto poželjela, siđem u podrum, a dole, moj Dragan, preklan, sjedi vezan za stolicu, ko živ. Na stepenicama krv. Kako je nisam vidjela kad sam silazila, nije mi nikako jasno. Sve do njihovih vrata. Pozvonim, otvori Nenad, a ruke mu krvave. Meni se noge odsjekle. Pozovem policiju. Oni dođu odmah, Nenad odmah sve prizna. Oni ga pitaju zašto je ubio mog Dragana. A on odgovori: zato što je bio Turčin. Sahranili smo mog Dragana. Tu na groblju. Ali nisu mi dali da napišem prezime. Samo piše na krstu Dragan. Pa sam došla, kad sam čula da ste vi radili u Sarajevu, da vas pitam, jesam li ja to izmislila, ko što ovdje svi govore. Ili smo mi nekad svi živjeli zajedno?"
To je bila briča, bez ukrasa i gotovo doslovno kako sam je čuo. Neka mi oproste svi koje sam spomenuo, nisam je mogao zadržati u sebi.
I ne znam zašto sam Draganovom prijatelju i ubici posudio svoje ime.
Jutro u Zemlji Zalazećeg Sunca:
http://www.naslovi.net/2011-03-02/e-novine/jutro-u-zemlji-zalazeceg-sunca/2372226