Nije baš bilo ugodno.
Manifestirala mi se ona scena iz "Sunshine", kada se Kapetan Kaneda odluči žrtvovati i popraviti deflektore.
Međutim, to je bila samo vizualizacija, ono što sam vidjeo je Sunce zakolonjeno tamnom kuglom, ali na tim rubovima kugle, kao da su se vidjele eksplozije sunčeve površine.
U tom trenutku, osijetio sam kakvim žarom, čak ludilom izgara fanatično, islamističko srce, osijetio sam taj fanatizam, tu bolest... ludilo, preslikao ga na srce nekog kršćanskog fanatika i bili su jednaki.
Moram priznati da mi Židovi nisu pali na pamet, možda zbog toga što im je nacionalna i religijska komponenta, jedno te isto.
Ukratko, uplašio sam se. Nikada nisam izgarao tom vrstom intenziteta, pa sam brzo pobjegao od toga, od te vizije.
I onda, dogodilo se nešto čudno.
Nisam vidio ništa, čak ni čuo, ali sam osijetio prisustvo nečega, toliko velikog i moćnog, da sam se poželio sakriti u mišju rupu.
U tami, bez zvuka, ali bilo je tu, ni pozitivno, ni negativno, jednostavno toliko veliko da ostaneš skamenjen i uplašen, ali ne uplašen zbog toga što je bilo zlo, već toliko nezsmislivo veliko.
Najsmiješnije od svega je što se uopće nije oglasilo ni ukazalo, jednostavno sam osijetio prisutnost nečega toliko velikog, da sam ostao stjeran u mišju rupu.
Ne znam kako da to objasnim.