"procitaj roman, plakaces uz pojedine delove. toliko su poeticni..."
Slažem se sa navodima u ovoj rečenici, jer, lično, ne poznajem ženicu koje je pročitala Miloševe Seobe a da uz pojedine scene nije ronila krokodilske suzice.
To je, inače, jedino sa čime se slažem u ovom jako ostrašćenom i interesantnom komentaru (koji se, recimo, dobronamerno može tumačiti i kao Slayerova tvrdnja da je Crnjanski stvorio roman
Seobe koji je više pesništvo, a manje istorija - što nije netačno. Međutim...).
Poznato je, naime, da je istorijski okvir oba romana bio memoarski spis Simeona Piščevića, pod istoimenim naslovom
Memoari i egzaktni deo radnje u njima čini to delo. Dakle, vreme radnje prve knjige
Seobe je 1744-45 godina, a vreme radnje druge započinje (samo) sedam godina kasnije (iako je Crnjanski napisao gotovo trideset godina kasnije), to jest 1752. Mesto radnje je takođe identično - glavni junaci obe knjige Seoba su pripadnici Podunavskog puka koji su sačinjavali Srbi-izbeglice (iz tadašnje porobljene Srbije) iz Turske u Austro-Ugarsku, kako se tada govorilo, krajišnici (pred turskim zulumom izbegli preko Dunava na teritoriju tadašnje Ugarske) kojima je, u prvoj knjizi, komandovao Vuk Isaković i predvodio ih (u stradanje) u ratu Austo-Ugarske protiv Francuza, a u Drugoj četvorica braće Isaković, njegovih najbližih rođaka, visokih oficira, pripadnika istog tog Podunavskog puka čiji pripadnici, u periodu mira, nastavljaju sa stradanjem započetim u ratovima na strani novog, ne manje okrutnog gospodara...
Obe knjige Seoba treba pročitati, iz nekoliko razloga. Prvi, jer ja tako kažem!

Dalje, zbog toga što su
Seobe mozda najsnaznije svedočanstvo o jednom vremenu koje jeste tragična istorija našeg naroda.
Seobe su još u većoj meri fikcija jednog genijalnog tvorca, ali i (raskošnim stilom obojena) metafora ljudskog postojanja i večne čežnje za izlazom i rešenjem. I na kraju, zato sto u domacoj knjizevnosti ne postoji prica ispricana (ispevana) slicnim jezikom.
U stvari, mozda jos samo jedna - Dan sesti, Rastka Petrovica!