E,danas sam "odradila" turu sa akcije i sad listam.
Marko Polo - Od Venecije do Ksanadua (Lorens Bergrin)
Taniosova stena (Amin Maluf)
Kakao (Mišel Kan)
Francuska svita (Irina Nemirovska)
Francuska svita je vrlo lep roman.
Veoma me dojmio zivot Irine Nemirovske.
Majka je Irinu rodila samo da bi udovoljila bogatom suprugu te je devojcicu odmah nakon rodjenja prezrela i predala dadilji.
Tasta zbog svoje lepote, Irinina majka je smiraj ceznje trazila u vanbracnim avnaturama, satima sedela ispred ogledala vrebajuci eventualne bore,
ne zeleci da prizna sebi kcer adolescentkinju te je Irini naredjivala da se oblaci poput malene skolarke.
Oduvek sama, Irina je odrastala u vapaju za ljubavlju, smiraj duse trazila u knjizevnim delima, i sama je pisala, predano i marljivo.
Razvila je korenitu mrznju prema majci.
Romanesknu tehniku je razvila inspirisuci se Turgenjevim.
Do tancina je poznavala svoje likove.
Kada bi zapocela roman, nije zapisivala samo pricu, vec i razmisljanja koja se cakle u umu, nista nije brisala.
Ispunila bi cele sveske opisujuci fizicki izgled likova, cak i sporednih, opisujuci njihovo detinjstvo, odrastanje, obrazovanje, sve etape zivota.
Tek kada bi svaki lik dovela do briljantnosti, podvlacila bi s dve olovke, jedna crvena, jedna plava, glavne osobine koje treba zadrzati.
Desilo bi se ponekad da izabere svega nekoliko redaka.
Tek tada bi prelazila na uoblicavanje romana.
Ovaj predani nacin rada mi se veoma svideo.
Uoci objave II svetskog rata, Irina sa suprugom i dve kcerke, napusta svoj lepi stan s pogledom na vrt na obali Sene, i odlazi u seoce u oblasti Sona i Loara.
Svakog dana je odlazila u duge setnje, ponekad prelazeci desetine kilometara ne bi li nasla mesto koje ce je nadahnuti. Tek tu bi pisala.
Zajedno s suprugom i kcerkama nosi zutu zvezdu prisivenu na rukavu kaputa.
Tokom 1941-42 god. pocinje rad na romanu
Francuska svita, stvara ambiciozno, bremenito delo.
Kao i ranije, prvo pise zabeleske, opsirno belezi likove.
Zeli ispisati roman od hiljadu stranica, nalik simfoniji, u pet delova. Ugleda se na Betovenovu
Petu simfoniju.
U julu 1942 godine je uhapsena.
Slutila je da ce njeno delo biti posthumno objavljena te je nekoliko meseci pre hapsenja brizno i marljivo pisala.
Ubijena je u Ausvicu, avgusta 1942 godine.
Irinin suprug u Ausvic je deportovan u novemru iste godine i odmah poslan u gasnu komoru.
Dadilja je dvema devojcicama odsila zute zvezde sa kaputa i odvela decu u Pariz.
Pozvonile su na bakina vrata. Ona je rat provela u raskosi.
Nije im otvorila.
Kada su pobegle, dadilja i devojcice, spakovale su
Francusku svitu u poseban kofer.
Skrivajuci se u podrumima, napustenim hodnicima katolickih internata, bolesne, gladne, devojcice su beleznicu-roman sacuvale.
Jedna od dve devojcice postala je urednica u izdavackoj kuci.
Zajedno su odlucile da majcino poslednje delo predaju IMEC-u, institutu koji cuva arhivsku gradju i studije.
Irina svoje delo nije dovrsila, te je roman redigovan tri puta i uoblicen u konacnu verziju.
Roman se sastoji iz dva dela, u prvom
Oluja u junu, oslikala je mucan i bolan vitraz ratnog vihora.
Drugi deo,
Dolce, vise nalikuje romanu.
U prilozima su Irinine beleske, onaj cudesni proces koji je prethodio svakom njenom delu, i licne prepiske.
Vrlo snazno delo.
Goletna Francuska isibana bicem beznadnog rata i sudbe malih ljudi.
Nijedan rat nije oslobodilacki, samo beznadan. Ovo je jos jedan vrlo bremenit, bolan i blistav prikaz istog.