Da se javim, drage moje.
Počela sam
Lovca na zmajeve.
Sinoć, pre spavanja pročitah 98 stranica, i zasad mi se zaista dopada. Mnogo snažnije pisanje, sa manje patetike no u
Hiljadu čudesnih sunaca.
Što dalje odmičem, sve mi više klikće u glavi da je drugonapisani roman ustvari ženska jurnjava za suzama čitalaca i empatijom koja je u prvoj knjizi bila sasvim prirodna. Neisforsirana.
Žene moje, plačem 88 stranica.
Ne znam šta mi je.
Mnogo sam nešto
hipersenzitivna.
Počela sam već kod onog dela gde Amir govori kako teku dani usled školskih obaveza, kada on ustaje na jedvite jade, a Hasan je sve vreme čio, i glanca Amiru cipele, sprema krevet, dok ovaj doručkuje ono što mu je takođe Hasan postavio.
Tu se nekako uvek rasplačem.
Tako sam plakala kao kiša dok sam gledala na you tube-u intervjue sa Danilom Kišom.
Obavezno mi duša pukne kada Danilo kaže da je radio kao sluga kod nekog seljaka.
Nekako, život je baš nekada nepravedno tup. Hladan.
Bojimo se onoga što nosi.
Što nagoveštava.
A većina stvari jeste do ljudi u njemu.
I do duha nas samih.
Sve u svemu, samo sam htela da javim da sam mazohista. I da plačem, tugujem, ali mi je lepo.
