Biblioteka 3

stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.
Ово жедна ти је земља је, наравно, метафорично. Хоће да каже не испуњава брачне дужности. :lol:

Рахела, читај његову Код Хиперборејаца - изврсна је!
 
Ово жедна ти је земља је, наравно, метафорично. Хоће да каже не испуњава брачне дужности. :lol:

Рахела, читај његову Код Хиперборејаца - изврсна је!
Cu citam , to je i jdina njegova knjiga prevedena na nemacki
( naravno da cu je citati na srpskom) i citala sam kritike ( recenzije)
citalaca ( ne i knjizevnih kriticara) i prosto nisam mogla da verujem
da u Nemackoj ( znaci samo ljudi koji su knjigu citali na nemackom)
toliko lepih reci i preporuka za knjigu imaju.
Mislim da je Quentin nekada nesto pisao o toj knjizi.
 
Jednom sam počeo da čitam Hiperborejce, ali nisam ih dočitao.
Pojma nemam zašto sam stao, ne pamtim da mi se knjiga nije dopadala.

Hehehhe, ja je i nemam, ali citajuci ove recenzije nemackh citalaca
shvatila sam da je malo komplikovana za citanje, ali kad predjes pola
knjige onda si odusevljen, karikiram sad, al ne i mnogo.
 
I meni su Hiperborejci na spisku, ali ja sam utvrdila da nemam strpljenja za Crnjanskog. Nedavno sam uzela Putopise jer sam pre neku godinu na moru pročitala Iris Berlina i bila potpuno oduševljena. Međutim, ono što se čita na moru, ne može uvek da se čita i kod kuće. Trudila se nekoliko dana, čitala Pisma iz Pariza, Ljubav u Toskani... sve je to divno, jezik je prelep, bogat, zapažanja izuzetna i o ljudima tamošnjim i ovdašnjim i našima tamo, ali teško mi drži pažnju, kao što rekoh, nemam dovoljno strpljenja.
Nije to samo za knjige. Ja skoro da ni filmove više ne gledam, dugački su mi. Samo serije i to na odloženo, pa preskočim reklame, najavu, odjavu, razvučene delove... Postala sam kao ova deca što su odrastala na SMS porukama, samo kratko, sažeto.
Mada:
 
Mada: kad se naleti na dobru knjigu, onda ni 500 strana nije mnogo i pročita se začas. A ta knjiga je
Jakovljeve lestve, Ljudmila Ulicka, Arhipelag, 510 strana. Odavno me neka knjiga nije ovako "prikovala za sebe". Pogodilo se i da sam imala vremena pa sam svaki trenutak koristila da nastavim. A roman sav nekako razigran, poletan, pun događaja, samo smenjuju jedni druge, sadašnjost prošlost, sve dobro ukomponovano, sve zanimljivo. Pomalo su dosadna samo beskonačna Jakovljeva pisma, ali su neophodna ravnoteža drugim delovima knjige (o Nori). Da ne pominjem koliko se u njima Jakov bavio važnim momentima iz umetnosti, muzike, književnosti, kritike, raznih oblasti nauke, politike. Neverovatno uporan, organizovan, optimista, a tako tragične sudbine.
Koliko mi je Slučaj Kukocki bio nekako težak, trom, taman, sav u nekom glibu, toliko su Jakovljeve lestve lagane, brze, vesele, kao Mocartova muzika. Ali opet su prikazane sve muke, nepravde, neizvesnosti i teškoće života u vreme Staljina i pre i posle, ali i drugih pošasti koje vrebaju u drugom delu sveta. Divne, hrabre žene koje ništa ne može zaustaviti, koje idu za svojim ljubavima, idealima, a sve su takve u ovom romanu.

Sad još Iskreno vaš Šurik da zaokružim Ulicku.
 
I meni su Hiperborejci na spisku, ali ja sam utvrdila da nemam strpljenja za Crnjanskog. Nedavno sam uzela Putopise jer sam pre neku godinu na moru pročitala Iris Berlina i bila potpuno oduševljena. Međutim, ono što se čita na moru, ne može uvek da se čita i kod kuće. Trudila se nekoliko dana, čitala Pisma iz Pariza, Ljubav u Toskani... sve je to divno, jezik je prelep, bogat, zapažanja izuzetna i o ljudima tamošnjim i ovdašnjim i našima tamo, ali teško mi drži pažnju, kao što rekoh, nemam dovoljno strpljenja.
Nije to samo za knjige. Ja skoro da ni filmove više ne gledam, dugački su mi. Samo serije i to na odloženo, pa preskočim reklame, najavu, odjavu, razvučene delove... Postala sam kao ova deca što su odrastala na SMS porukama, samo kratko, sažeto.
Mada:

Citaj Roman o Londonu, to je uvek mnogo lepo.
 
Mada: kad se naleti na dobru knjigu, onda ni 500 strana nije mnogo i pročita se začas. A ta knjiga je
Jakovljeve lestve, Ljudmila Ulicka, Arhipelag, 510 strana. Odavno me neka knjiga nije ovako "prikovala za sebe". Pogodilo se i da sam imala vremena pa sam svaki trenutak koristila da nastavim. A roman sav nekako razigran, poletan, pun događaja, samo smenjuju jedni druge, sadašnjost prošlost, sve dobro ukomponovano, sve zanimljivo. Pomalo su dosadna samo beskonačna Jakovljeva pisma, ali su neophodna ravnoteža drugim delovima knjige (o Nori). Da ne pominjem koliko se u njima Jakov bavio važnim momentima iz umetnosti, muzike, književnosti, kritike, raznih oblasti nauke, politike. Neverovatno uporan, organizovan, optimista, a tako tragične sudbine.
Koliko mi je Slučaj Kukocki bio nekako težak, trom, taman, sav u nekom glibu, toliko su Jakovljeve lestve lagane, brze, vesele, kao Mocartova muzika. Ali opet su prikazane sve muke, nepravde, neizvesnosti i teškoće života u vreme Staljina i pre i posle, ali i drugih pošasti koje vrebaju u drugom delu sveta. Divne, hrabre žene koje ništa ne može zaustaviti, koje idu za svojim ljubavima, idealima, a sve su takve u ovom romanu.

Sad još Iskreno vaš Šurik da zaokružim Ulicku.

Kupila sam ovog momenta knjigu. Cim vidim 500 strana ja se
pomamim:)
Cesto ste pisali o njenim knjigama, ja nju znam samo po imenu,
sada sam videla da su sve njene knjige prevedene.
 
Kako, bre, lepo. Gledala sam onu dramu sa Verom Čukić i Miodragom Krivokapićem. Tuga, jad, beda, nisu nigde pristali. Ne mogu da gledam, a pogotovo da čitam te bede.

Pa jeste bilo, a i danas je kojekuda, jad, siromastvo i beda.
Ja ne gledam tako na knjige koje citam, ovaj je Roman o Londonu
zapravo njegova autobiografija i zasto da izbegavam da citam
knjige u kojima ljudi pisu o svom zivotu?
Zapravo, ne bih ni znala vise ni sta da citam.
 
Deca Volge, Guzelj Jahina, Samizdat B92, 440 str. Još jedna sjajna knjiga, još jedne Ruskinje (tridesetak godina mlađe od Ulicke), tatarskog porekla. Da mi je neko rekao, posle poplave jedva pročitanih knjiga koje mi se nisu naročito svidela, kao da je u jednom momentu nastala epidemija, da ću za dve nedelje pročitati skoro hiljadu strana istorijskih romana ruskih spisateljica, ne bih verovala. Kad mi je bibliotekarka, pošto sam uzela Jakovljeve lestve, pružila i Decu Volge, puna pohvala (a ne daje ih olako), pomislila sam da mi se sigurno jedna od te dve neće svideti, pa ću odustati, ili ću, ako mi se baš svide - produžiću rok. A ono ja sve pročitala 3 dana pre roka. (Ko se seća obnove posle bombardovanja i završetka radova 3 dana pre roka. Kao što smo sada u vreme korone imali: naredne dve nedelje su ključne. I tako već godinu dana...)
No, da se vratim Deci Volge. Ovo mene najviše podseća na bajku. Jednu veliku bajku sa svim onim nestvarnim i nerealnim i dobrim i lošim.
Bio jednom jedan bogati zemljoposednik Udo Grim, koji je jednog dana pozvao učitelja Jakova Baha, iz sela na drugoj obali Volge da nauči njegovu ćerku Klaru da lepo i pravilno govori, da je bolje uda. Ali Klara, Jakov i sudbina su hteli da bude drugačije. Roman se proteže na 20-ak godina, od 1918. do 1938. a dešava u
"nemačkom Povolžju – živopisnom, autentičnom, stvarnom svetu koji su stvorili došljaci u tuđoj zemlji, svetu koji je danas izgubljen u prošlosti. Ovo je takođe priča o tome kako velika ljubav rađa strahove u našem srcu i u isto vreme nam pomaže da ih prevaziđemo."
Mnogo lepo, kratko i sadržajno je roman opisala neka Tatjana na svom blogu:
"Knjiga “Deca Volge” je satkana od beskrajne ljubavi šulmastera Baha prema svojoj dragoj Klari i prema deci, ljubavi toliko velikoj da rađa strah koji parališe, koji ledi dušu, razum, vreme. Strah koji oduzima čula i ne dopušta da postoji ništa van njega!
Ratovi su se vodili, Volga ledila i otapala, smenjivale se vođe, ljudi se rađali i ginuli, ali u Bahovom svetu je postojalo samo jedno-želja da zaštiti i sačuva one koje voli, po svaku cenu." http://www.tatjaninsvetknjiga.com/guzelj-jahinadeca-volge/

Ustaljeni, ionako težak život povoloških Nemaca, vrednih, radnih ljudi koje je tu naselila Katarina Velika obećavši im plodnu zemlju, a dobili su samo neplodnu stepu, menja se posle Oktobarske revolucije i postaje još teži sa podržavljenjem zemlje, sa novim likovima, novim pravilima, obavezama, parolama... kako je Bah primetio, prilikom jednog od dolazaka u selo: sve je sivno, samo su zastave crvene.
Guzelj je sve prikazala bez patetike, bez previše opisivanja, kroz nekoliko karakterističnih, snažnih momenata. Jezik je bogat, tečan, zanimljiv, jasan, što je sigurno i veliki doprinos prevodioca Nade Petković. Zanimljivo je da je prvi jezik na koji je ovaj romah preveden, upravo srpski. Autorka je dobitnica Andrićeve nagrade. Lep tekst o tome, da ja ne prepričavam, nego koga zanima: https://www.novosti.rs/vesti/kultur...Velika-nagrada-Ivo-Andric-i-romanu-Deca-Volge

Očigledno je da su Deca Volge ostavila snažan utisak na mene, pa mi sve žao da završim ovaj tekst, sve bih da napišem još nešto važno, prenesem svoje oduševljenje.
 
Deca Volge, Guzelj Jahina, Samizdat B92, 440 str. Još jedna sjajna knjiga, još jedne Ruskinje (tridesetak godina mlađe od Ulicke), tatarskog porekla. Da mi je neko rekao, posle poplave jedva pročitanih knjiga koje mi se nisu naročito svidela, kao da je u jednom momentu nastala epidemija, da ću za dve nedelje pročitati skoro hiljadu strana istorijskih romana ruskih spisateljica, ne bih verovala. Kad mi je bibliotekarka, pošto sam uzela Jakovljeve lestve, pružila i Decu Volge, puna pohvala (a ne daje ih olako), pomislila sam da mi se sigurno jedna od te dve neće svideti, pa ću odustati, ili ću, ako mi se baš svide - produžiću rok. A ono ja sve pročitala 3 dana pre roka. (Ko se seća obnove posle bombardovanja i završetka radova 3 dana pre roka. Kao što smo sada u vreme korone imali: naredne dve nedelje su ključne. I tako već godinu dana...)
No, da se vratim Deci Volge. Ovo mene najviše podseća na bajku. Jednu veliku bajku sa svim onim nestvarnim i nerealnim i dobrim i lošim.
Bio jednom jedan bogati zemljoposednik Udo Grim, koji je jednog dana pozvao učitelja Jakova Baha, iz sela na drugoj obali Volge da nauči njegovu ćerku Klaru da lepo i pravilno govori, da je bolje uda. Ali Klara, Jakov i sudbina su hteli da bude drugačije. Roman se proteže na 20-ak godina, od 1918. do 1938. a dešava u
"nemačkom Povolžju – živopisnom, autentičnom, stvarnom svetu koji su stvorili došljaci u tuđoj zemlji, svetu koji je danas izgubljen u prošlosti. Ovo je takođe priča o tome kako velika ljubav rađa strahove u našem srcu i u isto vreme nam pomaže da ih prevaziđemo."
Mnogo lepo, kratko i sadržajno je roman opisala neka Tatjana na svom blogu:
"Knjiga “Deca Volge” je satkana od beskrajne ljubavi šulmastera Baha prema svojoj dragoj Klari i prema deci, ljubavi toliko velikoj da rađa strah koji parališe, koji ledi dušu, razum, vreme. Strah koji oduzima čula i ne dopušta da postoji ništa van njega!
Ratovi su se vodili, Volga ledila i otapala, smenjivale se vođe, ljudi se rađali i ginuli, ali u Bahovom svetu je postojalo samo jedno-želja da zaštiti i sačuva one koje voli, po svaku cenu." http://www.tatjaninsvetknjiga.com/guzelj-jahinadeca-volge/

Ustaljeni, ionako težak život povoloških Nemaca, vrednih, radnih ljudi koje je tu naselila Katarina Velika obećavši im plodnu zemlju, a dobili su samo neplodnu stepu, menja se posle Oktobarske revolucije i postaje još teži sa podržavljenjem zemlje, sa novim likovima, novim pravilima, obavezama, parolama... kako je Bah primetio, prilikom jednog od dolazaka u selo: sve je sivno, samo su zastave crvene.
Guzelj je sve prikazala bez patetike, bez previše opisivanja, kroz nekoliko karakterističnih, snažnih momenata. Jezik je bogat, tečan, zanimljiv, jasan, što je sigurno i veliki doprinos prevodioca Nade Petković. Zanimljivo je da je prvi jezik na koji je ovaj romah preveden, upravo srpski. Autorka je dobitnica Andrićeve nagrade. Lep tekst o tome, da ja ne prepričavam, nego koga zanima: https://www.novosti.rs/vesti/kultur...Velika-nagrada-Ivo-Andric-i-romanu-Deca-Volge

Očigledno je da su Deca Volge ostavila snažan utisak na mene, pa mi sve žao da završim ovaj tekst, sve bih da napišem još nešto važno, prenesem svoje oduševljenje.

Uzmi od iste autorke Zulejha otvara oči, ako je već nisi čitala. Svidece ti se 100%
 
received_1089508068236470.jpeg
 
Deca Volge, Guzelj Jahina, Samizdat B92, 440 str. Još jedna sjajna knjiga, još jedne Ruskinje (tridesetak godina mlađe od Ulicke), tatarskog porekla. Da mi je neko rekao, posle poplave jedva pročitanih knjiga koje mi se nisu naročito svidela, kao da je u jednom momentu nastala epidemija, da ću za dve nedelje pročitati skoro hiljadu strana istorijskih romana ruskih spisateljica, ne bih verovala. Kad mi je bibliotekarka, pošto sam uzela Jakovljeve lestve, pružila i Decu Volge, puna pohvala (a ne daje ih olako), pomislila sam da mi se sigurno jedna od te dve neće svideti, pa ću odustati, ili ću, ako mi se baš svide - produžiću rok. A ono ja sve pročitala 3 dana pre roka. (Ko se seća obnove posle bombardovanja i završetka radova 3 dana pre roka. Kao što smo sada u vreme korone imali: naredne dve nedelje su ključne. I tako već godinu dana...)
No, da se vratim Deci Volge. Ovo mene najviše podseća na bajku. Jednu veliku bajku sa svim onim nestvarnim i nerealnim i dobrim i lošim.
Bio jednom jedan bogati zemljoposednik Udo Grim, koji je jednog dana pozvao učitelja Jakova Baha, iz sela na drugoj obali Volge da nauči njegovu ćerku Klaru da lepo i pravilno govori, da je bolje uda. Ali Klara, Jakov i sudbina su hteli da bude drugačije. Roman se proteže na 20-ak godina, od 1918. do 1938. a dešava u
"nemačkom Povolžju – živopisnom, autentičnom, stvarnom svetu koji su stvorili došljaci u tuđoj zemlji, svetu koji je danas izgubljen u prošlosti. Ovo je takođe priča o tome kako velika ljubav rađa strahove u našem srcu i u isto vreme nam pomaže da ih prevaziđemo."
Mnogo lepo, kratko i sadržajno je roman opisala neka Tatjana na svom blogu:
"Knjiga “Deca Volge” je satkana od beskrajne ljubavi šulmastera Baha prema svojoj dragoj Klari i prema deci, ljubavi toliko velikoj da rađa strah koji parališe, koji ledi dušu, razum, vreme. Strah koji oduzima čula i ne dopušta da postoji ništa van njega!
Ratovi su se vodili, Volga ledila i otapala, smenjivale se vođe, ljudi se rađali i ginuli, ali u Bahovom svetu je postojalo samo jedno-želja da zaštiti i sačuva one koje voli, po svaku cenu." http://www.tatjaninsvetknjiga.com/guzelj-jahinadeca-volge/

Ustaljeni, ionako težak život povoloških Nemaca, vrednih, radnih ljudi koje je tu naselila Katarina Velika obećavši im plodnu zemlju, a dobili su samo neplodnu stepu, menja se posle Oktobarske revolucije i postaje još teži sa podržavljenjem zemlje, sa novim likovima, novim pravilima, obavezama, parolama... kako je Bah primetio, prilikom jednog od dolazaka u selo: sve je sivno, samo su zastave crvene.
Guzelj je sve prikazala bez patetike, bez previše opisivanja, kroz nekoliko karakterističnih, snažnih momenata. Jezik je bogat, tečan, zanimljiv, jasan, što je sigurno i veliki doprinos prevodioca Nade Petković. Zanimljivo je da je prvi jezik na koji je ovaj romah preveden, upravo srpski. Autorka je dobitnica Andrićeve nagrade. Lep tekst o tome, da ja ne prepričavam, nego koga zanima: https://www.novosti.rs/vesti/kultur...Velika-nagrada-Ivo-Andric-i-romanu-Deca-Volge

Očigledno je da su Deca Volge ostavila snažan utisak na mene, pa mi sve žao da završim ovaj tekst, sve bih da napišem još nešto važno, prenesem svoje oduševljenje.

I ja cu ovo citati ( uskoro) jer mi se bas fino nadovezuje sa tim Nemcima koje razne imperatorke naseljavaju ( Marija Terezija i Katarina Velika) po nekakvim svojim imperijama, a to su bil nepismeni siromasi, korisceni su i iskoriscavani kao robovi, nema zapisa
da je bio ko od njih isao u skole, u gradove, ni u Banatu ni na Vlgi,
samo su maltretirani, ubijani, u SSSR-u i seljeni sa Volge u neke 3 PM
u Sibir, a jadni ljudi ni luk jeli ni luk mirisali.
U Seobama i Crnjanski njih opisuje, ali su nevazan podatak jer
su glavne licnosti Srbi, ali oko 1750 pocinje njihov dolazak u Banat,
umirali su kao leptiri od gladi, bolesti, njihova je uloga bila da Vojvodinu
isusuju od mocvara i grade kanale, Srbi su bili ogorceni jer im je bilo ispod ratnicke casti da se zamajavaju sa takvim efermenim stvarima.
 
Mada: kad se naleti na dobru knjigu, onda ni 500 strana nije mnogo i pročita se začas. A ta knjiga je
Jakovljeve lestve, Ljudmila Ulicka, Arhipelag, 510 strana. Odavno me neka knjiga nije ovako "prikovala za sebe". Pogodilo se i da sam imala vremena pa sam svaki trenutak koristila da nastavim. A roman sav nekako razigran, poletan, pun događaja, samo smenjuju jedni druge, sadašnjost prošlost, sve dobro ukomponovano, sve zanimljivo. Pomalo su dosadna samo beskonačna Jakovljeva pisma, ali su neophodna ravnoteža drugim delovima knjige (o Nori). Da ne pominjem koliko se u njima Jakov bavio važnim momentima iz umetnosti, muzike, književnosti, kritike, raznih oblasti nauke, politike. Neverovatno uporan, organizovan, optimista, a tako tragične sudbine.
Koliko mi je Slučaj Kukocki bio nekako težak, trom, taman, sav u nekom glibu, toliko su Jakovljeve lestve lagane, brze, vesele, kao Mocartova muzika. Ali opet su prikazane sve muke, nepravde, neizvesnosti i teškoće života u vreme Staljina i pre i posle, ali i drugih pošasti koje vrebaju u drugom delu sveta. Divne, hrabre žene koje ništa ne može zaustaviti, koje idu za svojim ljubavima, idealima, a sve su takve u ovom romanu.

Sad još Iskreno vaš Šurik da zaokružim Ulicku.
Danas sam dobila knjigu, sve moguce kritike zvuce bas mnogo obecavajuce tako da cu je jos brze od tebe procitati.
Posle cu ovu Decu sa Volge.
 
stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.

Back
Top