Biblioteka 3

stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.
E sad i mene zanima koja je to bila knjiga. Ja kao i Rayela volim romane-sage o porodicama, ali to u Kairu mi nije poznato. O Kairu sam čitala samo Igre karata u Kairu, ali to nije o generacijama, nego o položaju žena. A o generacijama i porodicama sam u poslednje vreme čitala fenomenalne Dvore od oraha, Jergovića i Semper idem, Lebovića. Ne znam koja mi je bolja. Nisam ti odgovorila na pitanje, ali prosto volim da se setim nekih knjiga. Jer sve manje nailazim na knjige koje mi se dopadaju.
Hmmm... možda je to bila ta "Igra karata" a ja pomešala da su generacije? Nešto mi u glavi da je čitala Lamar, ali ja ne držim tefter ko ona sa imenima, možda sam crna i to pomešala :eek:

A ti Bi, čim prije navratiš do svoje biblioteke, uzmi meni za ljubav "Zamalek" Dejana Tiaga Stankovića (sećaš se da sam vam svima nekad davno preporučivala njegovu prvu knjigu, zbirku priča "Odakle sam bila, više nisam"?). Ova će ti "sesti" garantujem
 
Hvala na preporuci, deluje zanimljivo ono što piše na sajtu Lagune.
Mada.... čitala sam to Odakle sam bila, više nisam, nije mi bila ubedljiva, ne sećam je se. A kad jedna knjiga nekog pisca ostavi takav utisak, onda nemam želju da čitam još neku. A ni on sam nije ostavio neki dobar utisak na mene. Javio se u vreme prvog talasa korone i psovao na TV. Postala sam osetljiva na takve stvari, sve sam manje tolerantna na gluposti i bezobrazluk. Pametan čovek svoj stav i mišljenje može da izrazi i na pristojan način.

A u istom tekstu piše i "Ako je o Aleksandriji najbolju belešku napravio Lorens Darel, onda je, na sličan način, kroz uzbudljive sudbine svojih junaka i neobične trenutke iz njihovih života u kvartu Zamalek, Dejan Tiago-Stanković ovekovečio Kairo.“ a meni se ni Aleksandrijski kvartet nije naročito svideo.
Sad bi mi moja ćerka rekla da sam najgori hejter. Ali suviše sam vremena potrošila na knjige čije mi čitanje nije donelo zadovoljstvo. Moram da budem pažljivija prema svom vremenu.
Možda je ipak potražim, tebi za ljubav, jer cenim tvoje mišljenje :cmok:
 
Odakle sam bila više nisam-Dejan Tiago Stanković, je zbirka priča. Prvu i dan danas pamtim iako sam knjigu čitala (Dano, na tvoju preporuku) pre 7 godina.
Potražiću i Zamalek.

Nego meni treba pomoć drage drugarice @lamar
Čini mi se da si ti pre nekog vremena čitala, a posle i drugi sa foruma (možda @Mrs.Bi :think:) roman koji ti se mnogo dopadao a reč je o nekoliko generacija porodice u Kairu tokom nekog dužeg vremena. Koja je to bila knjiga?
Ne znam na koju knjigu misliš :think:
Kako reče Bi, možda je to Igra karata u kairu, mada sam je ja čitala pre tačno 10 godina.
Skoro nisam čitala ništa što bi odgovaralo tom opisu.

Pozdrav drugari. Tu sam, ali ovaj forum me povremeno ne obaveštava da ima novosti na ovoj temi. Tu se nešto pokvari, otkud znam.
Mada kad pogledam pojedina javljanja izgubim volju za životom a ne za javljanjem.
Trenutno nikako da krenem sa nekom knjigom, sad sam ja u krizi kao što je bio Quentin :D
 
Pozdrav drugari. Tu sam, ali ovaj forum me povremeno ne obaveštava da ima novosti na ovoj temi. Tu se nešto pokvari, otkud znam.
Mada kad pogledam pojedina javljanja izgubim volju za životom a ne za javljanjem.
Како гребе ова мачка! :hahaha: Можда ју је наљутио Заратустра, је ли Рахела? Волим те (иако си модератор), Рахела, што си толерантна, ниси као неки; а за мацу што гребе мало музике:

 
Grebe kod tebe, kod mene video nije dozvoljen:))


@danasc80
Guglala sam o porodicnom romanu iz Kaira i nasla ovo
( ali ne znam da li je to kod nas i prevodjeno)
Ahmed Mourad: „Diamantenstaub“
A opisuje tri generacije, ali je to triler.
Da nisi mozda mislila na Istanbul ili Teheran?
 
Kader Abdolah, Kuca pored dzamije ( mozda je na srpskom
i Dzamijina kuca), slucajno sam je pre nekoliko godina u Srbiji
kupila i svima je toplo preporucujem. Recimo da je slicna sa Semper
idem. Autor je Iranac.
 
Da, to je ta, malo glup prevod jer se o radi o kuci koja je pored
dzamije i stotinama godina sinovi iz te kuce bivaju "upravnici"
dzamije. Dzamija i islam totalno je i nevazan u knjizi jer su
Iranci za vreme Shaha ziveli kao i mi po Evropi, ukljucujuci
modu, filmove, ali i mlade revolucionare ( ali komuniste, ne
religiozne).

Autor je 1988 morao da bezi iz Irana, zivi u Holandiji, ali nije
neki disident.
 
Citam Seobe( kunem se po drugi put, ali sam prvi put bila
samo zainteresovana za "radnju") i mnogo sam zalosna i tuzna.
Mi, Srbi (( ovde i pisemo samo mi, mada ima veze i sa Hrvatima)
stvarno smo nekako kao sudbinski predodredjeni da nekako uvek
lutamo. Vagner ima operu na tu temu zasnovanu na mitu, legendi
o Letecem Holandjaninu mada bi bolji naslov bio Uklet.
Te nase ( srpske) zabdlude i posrnuca niko ne bi umeo da
recima iskaze, Cak ni istorija. Crnjanski je u ovom delu malo
i komplikovan za citanje, koristi srpski jezik iz 18-og veka,
ima mnogo nekih iskvarenih nemackih reci, a na cirlici, ima i
reci koje ja nisam ni razumela, mnogo ruskog, ali najvise
bespuca, neke uzaludnosti, selidbe, a iz praznog dolazis u shuplje.
Isti ljudi, porodice, prvo se sele u danasnju Vojvodinu, onda ratuju
za K+K monarhiju ( uglavnom vecina i pogine), neki istaknuti
vojnici mogu da prave karijeru u Vieni ( neki i prave), ali je u svakome
neka bolesna , neodoljiva ceznja i zelja da konacno odu u zemlju svojih zelja i predstavi o srecnom pravoslavnom zivotu, a to je
carska Rusija, a tamo naravno dozivljava svako veliki brodolom.
Bilo je tako kako je bilo nego mene muci da i dan danas ima mnogo
ljudi koji bi da se to sve ponovi.



Летећи Холанђанин (енгл. Flying Dutchman) је уклети брод који према легенди никада не може доћи у луку него мора да плови преко свих 7 мора заувек. Обично се може видети у олуји обасјан сабласним светлом. Ако се приближи другом броду, његова посада ће преко њега покушати послати писма на копно која су упућена људима који су одавно умрли. Неки тврде да је прича о Летећем Холанђанину само легенда док други тврде да је истинита.[1] Дана 11. јула 1881. британски ратни брод Бакнате је у јужном Атлантику сусрео Летећег Холанђанина. Ова два брода су се скоро сударила. Морнари са британског брода су касније посведочили да су на јарболима другог једрењака видели људске костуре како скупљају једра. Један од официра на британском броду је био британски принц који је касније постао краљ Џорџ V. Он је такође посведочио да је други брод био обасјан сабласним црвеним светлом.[2]
 
Читам роман у којем је након 40 страна име главног јунака замењено другим именом, иако је у роману дотле наведено више пута. Да сам јуче умро не бих знао да и тога има! Три пута читам напомену на дну странице и не могу да верујем:
  • С обзиром на то да у стварности постоји тениски тренер г. Валчак, уз сагласност писца променили смо то презиме у Лешчук.
Наслов романа је Суманути и препоручујем га девојкама овде, а и мушкима, ако неко наврати. То је прича на љубавну тему, троугао, наравно, али може да се каже и авантуристички односно готски роман (има стари замак са духовима) има и злочина, критика друштва (радња осликава 20. век) и благо је ироничан. Роман је читак и препун радњи па је врло занимљив. Препоручујем.

ПС Писац га је означио са - роман за куварице. :hahaha:
 
Људи, у овом роману има и једна спиритистичка сеанса! Кажем, роман је препун догађаја: има једно убиство под мистериозним околностима, опседнутост неколико личности, један чувени (у роману) видовњак, једна застрашујућа соба у старом замку, спиритизам... Најјезивије ми је било када се опседнути, који је уједно и медијум, променио у лицу и проговорио туђим гласом! Ма, фантастично. Иначе роман није ни кратак ни обиман, неких 340 страница.
 
Lekcije o zaboravljanju, Anita Nair, Laguna, 372 str.
„Nežna, potresna i dirljiva priča o dvoje ljudi koje je napustila sreća ali ne i nada.“
Publishers Weekly
Miru napušta muž i ona sama mora da brine o deci, majci i baki s kojima živi. Nalazi posao sekretarice kod profesora Džeka koji proučava ciklone i a brine o ćerki koja vegetira posle nesreće. On pokušava da sazna kako se nesreća dogodila, ali svuda nailazi na zid ćutanja.
Sve je ukomponovano baš kako treba: prošlost, sadašnjost, želje, nade, mogućnosti, dileme, odnosi među junacima, odlasci, dolasci. Zanimljivo, drži pažnju, lako se prati. Odlična knjiga.
Svideo mi se njen Kupe za dame, a Bolji čovek baš i ne.
 
Људи, у овом роману има и једна спиритистичка сеанса! Кажем, роман је препун догађаја: има једно убиство под мистериозним околностима, опседнутост неколико личности, један чувени (у роману) видовњак, једна застрашујућа соба у старом замку, спиритизам... Најјезивије ми је било када се опседнути, који је уједно и медијум, променио у лицу и проговорио туђим гласом! Ма, фантастично. Иначе роман није ни кратак ни обиман, неких 340 страница.
Jel to jos uvek ovaj roman za kuvarice?
Ako je triler citacu ga iako ne kuvam, barem ne cesto.
 
To je Vitold Gombrovič, postoji i e. izdanje, Sumanuti.
Да, Гомбрович. Иако је овим романом експериментисао (да ли би умео да напише лак роман), а првобитно роман био штампан у дневном листу, у наставцима и под псеудонимом (Њевјаски), са назнаком за куварице, роман је успео и за препоруку је.

Кратак цитат:
И почеше да га везују. А када се удаљише двеста корака, капија се отвори и секретар га увуче, као што паук мушицу у дубину паучине увлачи. (Суманути)
 
Poslednja izmena:
Да, Гомбрович. Иако је овим романом експериментисао (да ли би умео да напише лак роман), а првобитно роман био штампан у дневном листу, у наставцима и под псеудонимом (Њевјаски), са назнаком за куварице, роман је успео и за препоруку је.

Кратак цитат:
И почеше да га везују. А када се удаљише двеста корака, капија се отвори и секретар га увуче, као што паук мушицу у дубину паучине увлачи. (Суманути)
Jedna zanimljivost iz pogovora:
Roman su, kako su spominjali svedoci tog vremena, strasno čitali „taksisti i piljarice“, ali ne samo oni: „Jedna dama iz varšavskog višeg društva – pominje Ježi Šimkovič-Gombrovič – svojevremeno je rekla Gući Kotkovskom, rođaku i jednom od najbližih piščevih prijatelja: – Tek čitajući Sumanute, opažaju se besmislena naklapanja Ferdidurke, uverena sam da vaš rođak Gombrovič ne bi umeo da napiše takvu knjigu.

Ježi Jažembski
 
Vi se hvalite, a ja da se pozalim:D
Citam Seobe, imam tri knjige ( Nolit izdanje), prva je kratka,
samo biografija Vuka Isakovitcha pa se i ne racuna, glavne su ova
prva i druga i zavrsih ja sinoc Prvu, ali mi je kraj knjige bio cudan
nekako jer se tu zavrsava i cela istorija te porodice, ali i istorija
iseljavanja Srba u Rusiju. Uzmem nocas Drugu i shvatim da su
omoti na mojim knjigama promenjeni i da sam sve vreme citala Drugu.
Nema veze i tako ne citam zbog dogodovstina
Niko tu jadnu Srbiju nije voleo kao taj Crnjanski.
Meni je zao da njega vise niko ne cita, mozda Roman o Londonu,
ali su Seobe za nas Srbe zapravo najvaznije delo ikada napisano
na srpskom jeziku.
Crnjanski je ulozio mnogo truda i ljubavi ronjajuci po arhivima
i ruskim ( sovjetskim) i srpskim, austrijskim, sve je to na najlepsi
moguci nacin pretocio u neki srpski Rat i mir.
 
Cini mi se da se slabo cita Crnjanski. Ili se slabo pominje posto se u srednjoj skoli analiziraju Dnevnik o Carnojevicu i Roman o Londonu, koliko se sjecam, kao i njegova poezija, pa ostane davno zaboravljen.
Ma ne cita se nista, ali tako je kako je.
Dnevnik o Carnojevicu je majusna knjiga, 50 strana predgovora,
50 strana Crnjanski, Roman o Londonu jeste meni predivna knjiga,
ali je to samo roman, a ove Seobe su i istorija Srbije, Kosovski
boj, zakletve i kletve, ali i srpska ukleta sudbina.Knjiga ce pasti
u zaborav, za desetak godina niko nece ni znati da postoji, kao sto
je i sam Crnjanski to lepo u svojoj predivnoj pesmi napisao:

PRIČA

Sećam se samo da je bila
nevina i tanka
i da joj je kosa bila
topla, kao crna svila
u nedrima golim.

I da je u nama pre uranka
zamiriso bagrem beo.
Slučajno se setih neveseo,
jer volim:
da sklopim oči i ćutim.
Kad bagrem dogodine zamiriše,
ko zna gde ću biti.
U tišini slutim
da joj se imena ne mogu setiti
nikad više.

 
Ja sam Seobe pocela i ostavila za neko buduce vrijeme u to prije mnogo godina. Tada sam citala Cosica i njegova vremena i nakon toga mi je srpske muke bilo previse. I nikad mu se nisam vratila.
A koliko je zanemaren sam vidjela i u nekoj kolegijalnoj raspravi o domacim piscima, gdje je vecini Selimovic najblizi srcu iako ljudi mahom citaju aktuelne pisce, dok je Seobe pomenuo samo jedan covjek i Crnjanskog kao pisca nakon kog je sve ostalo domace nivo ispod. Nije postojalo ni najmanje interesovanje za njega.
 
Ja sam Seobe pocela i ostavila za neko buduce vrijeme u to prije mnogo godina. Tada sam citala Cosica i njegova vremena i nakon toga mi je srpske muke bilo previse. I nikad mu se nisam vratila.
A koliko je zanemaren sam vidjela i u nekoj kolegijalnoj raspravi o domacim piscima, gdje je vecini Selimovic najblizi srcu iako ljudi mahom citaju aktuelne pisce, dok je Seobe pomenuo samo jedan covjek i Crnjanskog kao pisca nakon kog je sve ostalo domace nivo ispod. Nije postojalo ni najmanje interesovanje za njega.
Probaj nekad ponovo, drugacije je to kod Crnjanskog, jeste da
pise o Srbima (doduse i Hrvatima), ali je to neka, aj da je nazovem
univerzalna patnja svih tih nekih malih, nevaznih naroda koji su
uvek nekim velikim i mocnim imperijama sluzili za potkusurivanje,
podsmeh, ali u prvoj liniji kao topovsko meso za ocuvanje granica.
Kako u K+K monarhiji tako i ruskoj imperiji.
 
stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.

Back
Top