Pročitao sam famozni roman Kristiana Novaka Ciganin, ali najljepši
Knjiga ima krimi zaplet, ljubavnu priču, kritiku društva i sistema na lokalnom i globalnom planu, raspravu o identitetskim problemima, prikaz palanačkih mentaliteta, i sve to je dobro i smisleno organizovano, vješto složeno da bude uzbudljivo, da čitalac traga za odgovorima, ali i da sebi postavlja važna pitanja, da bude zaintrigiran, ali i dirnut, i da se par puta malo nasmije, iako je knjiga ozbiljna. Znači, sve je super, samo ne znam zašto me knjiga nije osvojila onoliko koliko je trebalo, sudeći po armiji oduševljenih kritičara i čitalaca.
Možda je to zato što ne volim kad priča u književnosti konekst crpi iz stvari o kojima svaki dan slušamo u vijestima. Dobro, to je stvar moje lične preferencije. Naravno da migrantska kriza i problemi Roma mogu biti predložak za dobar roman isto kao i bilo šta drugo.
Međutim, mislim da druga stvar koja mi smeta predstavlja nešto objektivnije ograničenje. Naime, pisac se kroz čitavu knjigu izražava isključivo kroz dijaloge i produžene monologe likova. Nema nikakvih komentara, opisa, nikakvih intervencija pripovjedača, sve što se u knjizi kaže, saznali smo od likova. Kad se tako piše, kad pisac progovara isključivo kroz likove, neizbježno je da oni dobiju nešto više mudrosti i elokvencije nego što im je potrebno da bi djelovali uvjerljivo. Pri tom, treba reći da pisac odlično barata govornim jezikom i njegovim transponovanjem u literaturu, gotovo se razmeće preciznom i odmjerenom upotrebom žargona, ali, eto, likovi su mu nešto pametniji, nego što bi smjeli biti.
Možda bi stvar bila uspješnija da je jedan lik na sebe preuzeo ulogu glasa pisca, ali toga nema. Istina je da dijaloška forma priči daje dinamiku, da se knjiga brzo čita, da nije dosadna, ali mislim da je malo sporog teksta rizik koji je pisac trebalo da preuzme.