Portret jedne dame na kraju se pokazao romanom koji mi je baš legao u ovo doba navikavanja na ušuškanosti i izbegavanje vanjske hladnoće.
Istina prvih dve stotine stranica zaista beše dosadnjikavo, pogotovo ukoliko imamo u vidu da nismo danas toliko okruženi klasicima takvog odmerenog tipa.
No, kad se odmaknemo od tolike modernosti, i odmaknemo preko 200 strana, knjiga ide lako, ali vremenska organizacija otežava brže čitanje.
Svejedno, valja se uživeti.
Henri Džejms u ovom romanu pokušava da iz ugla sveznajućeg pripovedača, predstavi priču o Amerikanki Izabel Arčer, oko čije se sudbine prepliću svi drugi likovi u romanu.
Muškarci se oko ove ljubptiljive, vrle i inteligentne ledi vrzmaju želeći je sve bliže, odnosno u bračnom životu, dok ženski likovi sa njom istinski ili proračunato prijateljuju, bivajući joj bliski u konstantnom odnosu ili u fazama.
Kroz priče o razlikama između Amerike i Evrope, odnosno ljudstva koje živi onamo i ovamo, kroz likove samostalnih ili kvazi samostalnih žena, i mnoštvo emocionalno podgrejanih mušakaraca pratimo XIX vek u Americi, u Italiji i zamagljenoj Engleskoj.
Muškarci se, mahom, trude da istaknu važnost bračnog života, a ženese napinju da pokažu koliko znače sloboda, samostalnost, i opiranje konvencionalnostima kojima su preplavljene.
IZabel Arčer naivno slavi život. Naivno, ipak grleno, vedro, večito nasmešeno. Želi da bude svoja, da nalikuje damama kojima se divi, da se opire društvenim normama.
Ne nalazi sebe za onu koju brak može da zauzda. Uvek ljubazna, odbija mnoge prosce tako da se oni, u vremenskim razmacima, iznova pojavljuju na pozornici njenog života.
Međutim, Džejmsov zaplet vrlo je jasan i logičan onom koji se dešava i danas.
Ja volim da ga živo predstavim, u redovnom razgovoru, ovako:
Kada čovek misli da sve dobro razume, e tu je je najviše pogrešio.
Kraće: druga polovina romana odslikava bračni i društveni život Izabel Osmond (nekada Arčer) sa svim pojedinostima koje njeno životno otrežnjenje nosi.
Postoji područje nekazanog, područje izgovorenog, bojažljivog, tihog. Nema vike, nema srdžbe, već mirnog, konvencionalnog podnošenje života i posledica vlastitih odabira.
Lepo skrojena priča, tiha i postojana.
Klasik koji govori o mladoj duši koju su smrvile društvene konvencije. U ono doba to je bilo NEŠTO.
Danas je teže poistovetiti se sa ovom radnjom.
Pogotovo mladima, koji vole sva pa i književna prepoznavanja.
Iako se čita lako, treba odvojiti vreme i sviknuti se na istinsku fokusiranost na XIX vek.
