A i nemam šta posebno da se pravim pametan. Jednostavno, knjiga govori potpuno drugačijim jezikom u odnosu na film. Pritiska u čovjeku neke druge dugmiće, izaziva drugačije emocije. Možete li da poredite slikarstvo i književnost, muziku i film? Naravno, na nekom nivou sve može da se poredi, ali u suštini, besmisleno je.
To što filmski autori često koriste književna djela kao predloške za filmske priče je pomalo banalna stvar. Na isti način koriste i neke vijesti iz crne hronike, nečiju biografiju ili bilo kakvo lično iskustvo.
Mislim da gledanje filma ni malo ne može pomoći u čitanju knjige. Možda jedino kod fabule, ako nismo shvatili ko je koga ubio, ili zašto je neko nekome maznuo ženu, ali knjiga je ipak malo više od toga. Inače, film eventualno može da ti kaže kako su reditelj i/ili scenarista shvatili knjigu, ali za drugo mišljenje dovoljno je porazgovarati sa prijateljem.
Naravno da se prema dobroj knjizi može snimiti loš film, kao što su i suprotne stvari sasvim moguće, ali zapravo, takva poređenja nemaju smisla. Kakav će biti film apsolutno ne zavisi od toga kakva je knjiga po kojoj je snimljen. Zavisi od toga ko je reditelj, scenarista, kakvi su glumci, kakva je ukupna produkcija...
Očito, nisam filmofil, ali ne mogu reći da književnost smatram superiornom umjetnošću, na bilo koji način boljom od filma. S druge strane, imam svoje intimne razloge zbog kojih volim književnost, a ne volim film. Dakle, u pitanju su razlozi koji veze imaju samo s mojim karakterom, a ne s nekim hipotetičkim objektivnim i uporedivim vrijednostima različitih umjetnosti.
Film je za mene, nekako, vašarska stvar. U pravljenju filma učestvuje gomila ljudi - odjavne špice traju po pet minuta. Film je amalgam, ili konglomerat, različitih umjetnosti: dramske, likovne, scenske, književne, muzičke...
S druge strane, književnost je stvar jednog čovjeka koji sjedi sam u svojoj sobi i zapisuje nešto što mu se pojavilo u svijesti. Ne zapisuje to tek tako, nego sa namjerom da to učini dostupnim drugim ljudima koji će to pročitati, ponovo dok sjede sami u svojoj sobi. Ta veza koja se stvara između pisca i njegovog čitaoca posredstvom književne umjetnosti je, mislim, najdublja nefizička veza koja među ljudima može postojati.
Film može biti savršen, ali ja ne znam s kim razgovaram kad ga gledam. Da li s rediteljem, scenaristom, glumcem ili, šta znam, s kompozitorom ili majstorom svjetla? Taj njihov kolektivni napor mene nekako zbunjuje i nervira.
Eto, dosta filozofiranja za ovo jutro, Idem sad da radim nešto od čega se živi.
Edit:
Sad čitam šta sam napisao i mislim da sam se na jednom mjestu možda krivo izrazio.
Dakle, kad kažem da je film vašarska stvar, ne radi se o tome da ga svodim na nivo vašarska atrakcije. Naravno, čovjek i film može da gleda sam, u tami sobe. Mislio sam na proces pravljenja filma. Viđao sam te filmske setove i to me zaista pomalo podsjećalo na cirkus. Mnogo ljudi, svi s nekim skalamerijama, buka, dim, gužva, hrana, piće... Eto., na to sam mislio.
Ona je meni Keri i niko drugi.
A film je vrh.
)
), nije triler, vise drama sa odredjenom dozom misterije i SF-a. 