Biblioteka 3

stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.
Borislav Pekić: Sabrana pisma iz tuđine

Dok sam mu čitao romane, stalno sam govorio da je Pekić sigurno odličan esejista, da mu je čitav diskurs primjereniji raspravi nego beletristici, a ambicija s kojom piše više idejna nego umjetnička. Uglavnom sam se u to i uvjerio čitajući ovu zbirku „pisama“, zapravo kratkih eseja koje je od 1985. do 1991. čitao u programu Jugoslovenske sekcije BBC-a . Istina, a to i sam u predgovoru potvrđuje, kratak format (dobijao je do šest minuta po emisiji) uticali su na jednostavnost izraza, pa nije mogao da se raspiše koliko želi. Ja pretpostavljam da je i ciljna publika, najšira, radijska, uticala na pristupačnost izraza i popularnost odabranih tema.

Generalno, Pekić je trebalo da jugoslovenskom slušaocu prikaže Engleze iz svog ugla, sa iskustvom dvadesetak godina emigrantskog života u Londonu. Pekić je oštrouman, mudar, zna da bude i duhovit, ali ogromna većina svega što o Englezima kaže ipak se svodi na opšta mjesta i stereotipe, apsolutno tačne, ali dobro poznate i prilično nezanimljive. Znatno interesantniji Pekić postaje kad govori o britansko-jugoslovenskim/srpskim interakcijama, u istoriji rijetkim i skoro u pravilu po nas nepovoljnim. Čini se da od raskida sa Staljinom do pada komunizma britanska štampa o nama ništa nije ni pisala, a kad je počela da piše to je bilo pogrešno, neinformisano i sasvim pristrasno. Ali nije Pekić razočaran u svoju drugu domovinu. Hladno rezonuje da među državama i narodima postoje samo interesi, i da Engleze ne treba da volimo, ne moramo čak ni da ih poštujemo, ali treba da ih posmatramo i da mnogo od njih učimo. Ni ovo nije bila neka velika pamet, ali lekcija je ipak bila preteška za Pekićevu publiku koja je, dok je on propovijedao engleski liberalizam i parlamentarnost, uveliko oštrila noževe i samo čekala da se u balkanskoj krčmi ugasi svjetlo.

U predgovoru za drugih pedeset, od ukupno 150 pisama objavljenih u ovoj knjizi, godine 1989, Pekić kaže kako će sada nešto više pisati o Jugoslaviji nego o Britaniji, jer se u međuvremenu njegova zemlja probudila iz „zimskog sna socijalizma“ i iznenada postala „građanski zabavna, burna, bučna i, iznad svega, originalna“. Eh, koliko će burna, bučna i originalna tek postati dvije godine kasnije. Pekić je, naravno, entuzijastičan prema prvim naznakama demokratizacije, i pozdravlja sve, od zahtjeva za liberalizacijom iz Slovenije, pa do izmjena ustava Srbije kojim se ograničava samouprava pokrajina. Ideološki, Pekić je iznad svega antikomunista. Najvažnije je da se riješimo komunista, a sve ostalo će onda nekako, samo od sebe, doći na svoje mjesto. Ne kaže to, naravno, tim riječima, ali sve ide u tom pravcu. Jugoslovenski socijalizam cipelari duboko do kraja 1990. godine. Dok on komiran leži u ćošku ringa Pekić uporno ismijava radničko samoupravljanje, društveno vlasništvo, politiku nesvrstanosti... Nije teško dokazati besmislenost ideoloških zabluda, ali za milione ljudi to su bile i decenije spokojnog života, relativno kvalitetnog obrazovanja, kakvog-takvog životnog standarda. Čini se da Pekić nema razumijevanja za to.

Ne znam da li iz rezignacije ili kao posljedica uredničke sugestije, ali pred kraj pisama Pekić odustaje od jugoslovenskih tema i piše isključivo o Britaniji, predviđajući njeno puno utapanje u Evropu. Danas je to sasvim passé, naravno, ali i da je sve dobro predvidio ne bi bilo posebno bitno. Čitaoca ionako više zanima šta je imao da nam kaže o nama, nego o njima.
 
Postanje, Karin Sloter, Znanje, 378 str. (Laguna, 472)

Čitam ovaj krimić o otetim ženama, mučenim na najmonstuoznije načine i pitam se, zašto tako nešto toliko privlači ljude, pa i mene da ne mogu da ga ostavim nego ga progutam za dva dana.
Ništa u njemu nema o čemu bi moglo nešto da se napiše nešto novo. Zločini, policijska istraga, i sami policajci su falični, jedan ima disleksiju, druga je trudna, a otkrivaju joj i dijabetes, uobičajene svađe oko nadležnosti lokalne i državne policije... Nesrećni ljudi i ubice i žrtve iz nesređenih porodica... I tako, ništa novo, ni naročito, ni lepo, ali moram da nađem i prethodna dva romana o inspektoru Vilu Trentu.
 
Е, овом нашем председнику скидам капу! Мислио сам да нико не може да ме натера да се вакцинишем и на све сам помишљао, на привилегије и забране али да ми плати вакцинацију, то ни на крај памети. Скидам капу!
:kpozdrav:
 
U knjizi Osetljiva ravnoteža Rohintona Mistrija u Indiji su ljudima koji pristanu na sterilizaciju poklanjali tranzistore. Verovatno je tako bilo i u stvarnom životu, ja sam čitala u toj knjizi.
Ne znam što sam se odmah toga setila.
 
U knjizi Osetljiva ravnoteža Rohintona Mistrija u Indiji su ljudima koji pristanu na sterilizaciju poklanjali tranzistore. Verovatno je tako bilo i u stvarnom životu, ja sam čitala u toj knjizi.
Ne znam što sam se odmah toga setila.
To ima i kod Ruždija u Djeci ponoći. Zapravo, tamo je policija prosjake i sirotinju prisilno sterilisala, kao pse lutalice.
Pošto je to radio režim naše velike prijateljice Indire Gandi, mi smo za te stvari čuli decenijama kasnije.
 
Е, овом нашем председнику скидам капу! Мислио сам да нико не може да ме натера да се вакцинишем и на све сам помишљао, на привилегије и забране али да ми плати вакцинацију, то ни на крај памети. Скидам капу!
:kpozdrav:
On je izmislio socijalni inzenjering za svoju pastvu.
 
To ima i kod Ruždija u Djeci ponoći. Zapravo, tamo je policija prosjake i sirotinju prisilno sterilisala, kao pse lutalice.
Pošto je to radio režim naše velike prijateljice Indire Gandi, mi smo za te stvari čuli decenijama kasnije.
To je smislio njen sin Sanjay ( poginuo je jako mlad u nekoj avionskoj nesreci, inace se slovio njenim naslednikom),
nazalost, ceo je svet bio zgrozen , a rezultat je 1,4 milijarde gladnih i nesrecnnih.
Nije to bila nikakva tajna, Indija je demokratija.
 
Postanje, Karin Sloter, Znanje, 378 str. (Laguna, 472)

Čitam ovaj krimić o otetim ženama, mučenim na najmonstuoznije načine i pitam se, zašto tako nešto toliko privlači ljude, pa i mene da ne mogu da ga ostavim nego ga progutam za dva dana.
Ništa u njemu nema o čemu bi moglo nešto da se napiše nešto novo. Zločini, policijska istraga, i sami policajci su falični, jedan ima disleksiju, druga je trudna, a otkrivaju joj i dijabetes, uobičajene svađe oko nadležnosti lokalne i državne policije... Nesrećni ljudi i ubice i žrtve iz nesređenih porodica... I tako, ništa novo, ni naročito, ni lepo, ali moram da nađem i prethodna dva romana o inspektoru Vilu Trentu.
I ja sam citala dve, tri njene knjige, pojma vise i nemam sta sam citala, citam cesto takve knjige, savest me grize, al sta cu:D
Inace, da se pohvalim, ja sam upravo stigla u Francusku ( sada sam na pola puta do odredista), prosto ne mogu da verujem
da sam stvarno posle skoro godinu posla na put. Do pre 4 dana Francuska je bila totalno zatvorena, sve zatvoreno, zabranjen
je bio i ulaz u zemlju, a imala sam bukiran neki apartman i onda od ponedeljka su ponovo "otvorili", ali ulaz samo sa PCR
testom ( vakcine ne igraju nikakvu ulogu) i onda smo isli na PCR test ( 200 evra), a granica i ne postoji niti bilo ko postavlja
pitanje. Sve nesto mislim da ta neka rezidencija u kojoj imamo apartman uopste nije ni otvorena, a nije da nismo proverali.
Mnogo su neka shashava vremena, ko nema pundravce u zadnjici ( ja nazalost imam) ne bi ni trebalo da putuje.
 
Za mene je svaki roman i istorijski, cak sam bila blesava pa sam
citala onomad Mariju Antoanetu od Stefan Cvajga, ali sam cak i
iz te knjige kojesta novog saznala, mene istorija zanima, sva moja
putovanja imaju veze sa istorijom, kulturom, obicajima, arhitekturom,
ali ako mislis na nekakvu srpsku istoriju, to me stvarno ne zanima.
Ja sam od Cvajga čitala Mariju Stjuart. Odlična knjiga!
Davno sam je čitala, davno, davno, ali i dan danas je pamtim.
Žao mi je što nisam u pozorištu odgledala tu pretstavu sa Cecom Bojković i Darom Džokić.

I Pisma iz tuđine sam davno čitala (čak ih i posedujem iako ja nemam puno knjiga).

Zaključak. Nekada sam bila ozbiljniji čitalac :lol:
 
stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.

Back
Top