quentin
Iskusan
- Poruka
- 6.071
Dakle, pročitao sam zbirku Kos i druge priče Roberta Muzila.
Još prije Muzila pročitao sam roman The Sportswriter (Sportski novinar) američkog pisca Ričarda Forda.
Sasvim drugi dio spektra američkog društva zauzimaju junaci priča Denisa Džonsona Jesus' Son (Isusov sin).
I sad sam, uz mentalne fanfare i tuš bubnjeva, uzeo da čitam Pekićev roman Kako upokojiti vampira. Tek sam stotinak strana pročitao, ali... nismo Pekić i ja baš najbolji prijatelji, čini mi se.
Kažu da Muzil nije pričama poklanjao veliku pažnju i da je zbirku iz koje su izvučene ove kratke forme priredio bez mnogo truda, sve vrijeme okupiran radom na Čovjeku bez svojstava. Ipak, zbirka je značajna bar zbog naslovne pripovjetke, najduže, rekao bih i najrazrađenije i najkvalitetnije u knjizi. Kos je priča o tri prodora iracionalnog u materijalno, odnosno o tri neobična formativna momenta u životu jednog čovjeka. Kos je zanimljiv, i tematski i pripovjedački, i mislim da ću mu se još vraćati.
Ostale priče, znatno kraće, takođe su slojevite i zahtjevaju koncentraciju čitaoca, ali meni su djelovale manje zaokružene i pripovjedački manje vrijedne. Možda se radi i o tome da generalno nisam veliki obožavalac kraće forme, a ovdje povremeno imamo i prave prozne minijature. Neke priče su nalik na Kafkine groteske, u mnogima se javljaju životinje kao protagonisti ili simboli, često su eliptične, hermetične.
Ostale priče, znatno kraće, takođe su slojevite i zahtjevaju koncentraciju čitaoca, ali meni su djelovale manje zaokružene i pripovjedački manje vrijedne. Možda se radi i o tome da generalno nisam veliki obožavalac kraće forme, a ovdje povremeno imamo i prave prozne minijature. Neke priče su nalik na Kafkine groteske, u mnogima se javljaju životinje kao protagonisti ili simboli, često su eliptične, hermetične.
Još prije Muzila pročitao sam roman The Sportswriter (Sportski novinar) američkog pisca Ričarda Forda.
To je priča o Frenku Baskombu. Baskomb je nekada objavio uspješnu zbirku priča, ali roman nikad nije dovršio i poslije nekog vremena zadovoljio se time da piše za neki sportski magazin. Na pragu četrdesetih, Frenk je doživio tešku ličnu tragediju, potom mu se raspao brak i sada, i tokom jednog, baš uskršnjeg vikenda, gomila događaja donijeće preokret u njegovoj krizi srednjeg doba.
Čitao sam ovu knjigu sve vrijeme si govoreći kako Sol Belou bolje prikazuje egzistencijalne krize, kako mi se Rotov Nju Džerzi sviđa više od Fordovog i kako je Apdajk bolji posmatrač američkih ruralnih pejzaža, ali u nekom trenutku shvatio sam da je ovo zaista dobra knjiga. Ford čitaoca osvaja nenametljivo, bez jezičkih vatrometa i postmodernističkih poigravanja, čak i bez mnogo humora i sličnih relaksirajućih momenata. Frenk Baskomb polako izrasta pred čitaocem kao prigušen, ali realističan lik, a mali grad u kome živi, iako ušuškan u materijalno blagostanje, prikazuje se kao pun nekih sitnih ludila, ne mogo različit od Vajnzburga Šervuda Andersona.
Čitaću Forda još, sasvim sigurno. Inače, zanimljiv je podatak da je ovu knjigu je na srpski preveo Vule Žurić, mada je nikad nisam vidio u knjižari.
Čitao sam ovu knjigu sve vrijeme si govoreći kako Sol Belou bolje prikazuje egzistencijalne krize, kako mi se Rotov Nju Džerzi sviđa više od Fordovog i kako je Apdajk bolji posmatrač američkih ruralnih pejzaža, ali u nekom trenutku shvatio sam da je ovo zaista dobra knjiga. Ford čitaoca osvaja nenametljivo, bez jezičkih vatrometa i postmodernističkih poigravanja, čak i bez mnogo humora i sličnih relaksirajućih momenata. Frenk Baskomb polako izrasta pred čitaocem kao prigušen, ali realističan lik, a mali grad u kome živi, iako ušuškan u materijalno blagostanje, prikazuje se kao pun nekih sitnih ludila, ne mogo različit od Vajnzburga Šervuda Andersona.
Čitaću Forda još, sasvim sigurno. Inače, zanimljiv je podatak da je ovu knjigu je na srpski preveo Vule Žurić, mada je nikad nisam vidio u knjižari.
Sasvim drugi dio spektra američkog društva zauzimaju junaci priča Denisa Džonsona Jesus' Son (Isusov sin).
U pitanju su narkomani, teški zavisnici koji u magnovenju svoje izudarane svijesti gube godine i decenije života. U skladu s tim, proza je često konfuzna, isprekidana, nelinearna, ali opet dobra i autentična. Denis Džonson je bio Karverov učenik, i to bukvalno, pohađao je Karverova predavanja u Ajovi. Zaista, mislim da nikad nisam osjetio toliko karverovskog senzbiliteta u prozi, a da se pri tom ne radi o nekom pukom imitatoru. Džonsonova proza je prljavija onoliko koliko je heroin ozbiljnije sranje od alkohola, ali u suštini, to je to.
Naslov Džonsonove zbirke preuzet je iz pjesme Lua Rida, ali emotivno više me podsjeća na Nika Kejva ili Toma Vejtsa. Neka teška tuga, mračno beznađe.
Naslov Džonsonove zbirke preuzet je iz pjesme Lua Rida, ali emotivno više me podsjeća na Nika Kejva ili Toma Vejtsa. Neka teška tuga, mračno beznađe.
I sad sam, uz mentalne fanfare i tuš bubnjeva, uzeo da čitam Pekićev roman Kako upokojiti vampira. Tek sam stotinak strana pročitao, ali... nismo Pekić i ja baš najbolji prijatelji, čini mi se.