Biblioteka 3

stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.
Nasmejaste me lamar i del piero :lol:

Ja jedva zavrsih neku knjigu, izgleda da sam je "citala" tri nedelje a mozda i vise. Ali nije do knjige mislim, nego ja nisam nesto mogla da se skrasim na citanje.
Elem u pitanju je "Triburbia", pisac Karl Taro Greenfeld. Sve se desava u Tribeki , juznom delu Menhetna. U pitanju je kolekcija prica, koje su naravno povezane. Nekoliko oceva se sastaje svakog skolskog jutra na dorucku, mada nisu bas neki prijatelji ali ih je relativno slicna zivotna situacija a i deca u istoj skoli na neki nacin zblizila. Tu je jedan inzenjer, fotograf, kuvar, skulptor, pisac itd. Interessantno mi je bilo mada sam na kraju pogubila konce ko je ko kome sta ali nije ni cudo kad sam razvuka ovoliko. Ali bas da citam ispocetka necu ma kako volela price o Njujorku.

Nego zanimljiv mi je bio ovaj Karl Taro. Oboje roditelja su mu pisci, majcine knjige (dve) sam citala, a oceve nisam. Svo troje pisu o detetu sa posebnim potrebama, usled porodicne situacije gde je mladji sin takvo dete. Majka, Fumiko Kometani, je dobitnica Akutagavine nagrade za knjigu Passover. Knjiga je izazvala sasvim supritne reakcije u Americi gde su je optuzili da je antisemita :eek: mada ja citajuci tu knjigu nisam stekla takav utisak, pogotovo sto je zena udata za Jevreja. Problem je izazvala netrpeljivost pa cak i mrznja prema muzevljevoj sestri, ali to je rekla bih cest slucaj nevezano za religiju i uopste poreklo supruznika i sestre. U svakom slucaju prica je o nekoliko dana provedenih u NJujorku, posle mnogih godina gde ni dan odmora nije bilo usled celodnevnih obaveza i briga oko tog mladjeg deteta. I onda kad najzad odlazi na odmor, muz se dogovori sa sestrom da provedu Passover zajedno, ne konsultujuci zenu (koja je htela da sami budu tih nekoliko dana da dodju sebi). Pa onda cela prica o tome zasto i kako ne podnosi doticnu i sl. Cudni su ti Japanci ma kako da su mi interesantni, njihove reakcije i osecanja su cesto sasvim drugaciji od nasih. Bilo mi je zao i sestre koja nije po meni nacinila nekakav strasan prestup (bila je dosadna i neobazriva i zamisli tragedije, buckasta i visoka i glasna).
Ali ovaj Taro cini mi se ima jos zanimljivih knjiga, uzecu da citam kasnije.
 
Nasmejaste me lamar i del piero :lol:

Ja jedva zavrsih neku knjigu, izgleda da sam je "citala" tri nedelje a mozda i vise. Ali nije do knjige mislim, nego ja nisam nesto mogla da se skrasim na citanje.
Elem u pitanju je "Triburbia", pisac Karl Taro Greenfeld. Sve se desava u Tribeki , juznom delu Menhetna. U pitanju je kolekcija prica, koje su naravno povezane. Nekoliko oceva se sastaje svakog skolskog jutra na dorucku, mada nisu bas neki prijatelji ali ih je relativno slicna zivotna situacija a i deca u istoj skoli na neki nacin zblizila. Tu je jedan inzenjer, fotograf, kuvar, skulptor, pisac itd. Interessantno mi je bilo mada sam na kraju pogubila konce ko je ko kome sta ali nije ni cudo kad sam razvuka ovoliko. Ali bas da citam ispocetka necu ma kako volela price o Njujorku.

Nego zanimljiv mi je bio ovaj Karl Taro. Oboje roditelja su mu pisci, majcine knjige (dve) sam citala, a oceve nisam. Svo troje pisu o detetu sa posebnim potrebama, usled porodicne situacije gde je mladji sin takvo dete. Majka, Fumiko Kometani, je dobitnica Akutagavine nagrade za knjigu Passover. Knjiga je izazvala sasvim supritne reakcije u Americi gde su je optuzili da je antisemita :eek: mada ja citajuci tu knjigu nisam stekla takav utisak, pogotovo sto je zena udata za Jevreja. Problem je izazvala netrpeljivost pa cak i mrznja prema muzevljevoj sestri, ali to je rekla bih cest slucaj nevezano za religiju i uopste poreklo supruznika i sestre. U svakom slucaju prica je o nekoliko dana provedenih u NJujorku, posle mnogih godina gde ni dan odmora nije bilo usled celodnevnih obaveza i briga oko tog mladjeg deteta. I onda kad najzad odlazi na odmor, muz se dogovori sa sestrom da provedu Passover zajedno, ne konsultujuci zenu (koja je htela da sami budu tih nekoliko dana da dodju sebi). Pa onda cela prica o tome zasto i kako ne podnosi doticnu i sl. Cudni su ti Japanci ma kako da su mi interesantni, njihove reakcije i osecanja su cesto sasvim drugaciji od nasih. Bilo mi je zao i sestre koja nije po meni nacinila nekakav strasan prestup (bila je dosadna i neobazriva i zamisli tragedije, buckasta i visoka i glasna).
Ali ovaj Taro cini mi se ima jos zanimljivih knjiga, uzecu da citam kasnije.
I cudni su i nisu :) Ja imam silne poznanike ( ne mogu da kazem prijatelje) Japance, moj je muz cesto u Japanu ( ja licno nisam imala zelju da idem), a Japanci su mi
cesti gosti ( moj muz radi vec decenijama sa njima i za njih) i ako bih danas pravila neki bilans o svojim srpskim ( jugoslovenskim) nemackim i japanskim prijateljima
sve ide na stranu i u korist Japanaca. Oni su jedini koji stalno pisu ( a engleski nije ni nama , a njima jos manje) neki jako blizak jezik. Pisu o privatnim stvarima,
javljaju i kad su radosni i kad su zalosni, cak i kad kupe novi auto ili su nekuda zanimljivo putovali. Njihov je odnos prema starim roditeljima potpuno drugaciji i mnogo,
mnogo humaniji od naseg.
Sa ovim antisemitizmom danas se preteruje pa se ne zna za dosta.
 
Pa sad, ako je tišina u pitanju

Tišina
JOVAN DUČIĆ

Zaboravljen predeo u proplanku dugom,
obale pod teškom tišinom i travom
tu večernje vode huje tihom tugom,
a žalosne vrbe šume zaboravom.

U zelenoj jasnoj pomrčini granja,
tu nađem Samoću, u ćutanju večnom,
bledu, pokraj reke; tu sedi i sanja,
i ogleda lice u modrilu rečnom.

Ko zna otkad tako. No u nemom dolu,
glas pane li samo u ta mesta čista,
sva tišina teško uzdahne u bolu;
Refren patnje ode od lista do lista.

Zbirka: Pesme sunca, ciklus: Senke po vodi

https://www.poezija.info/srbija/tisina-jovan-ducic/
 
Pokušaću pa šta bude:D

Meni je Dučićeva poezija nekako poezija za "stariju" generaciju. Nekako mi je počela legati u uho tek posle dvadesetpete

Ne, vecita je, nema veze sa "generacijama". Meni je legla valjda i kad sam prvi put bila zaljubljena,
a to je obicno kada dete ima 15 godina.

Susret

Čekasmo se dugo, a kad smo se sreli,
Dala si mi ruku i pošla si sa mnom.
I idući stazom nejasnom i tamnom,
Iskali smo sunca i sreće smo hteli.

Oboje smo strasno verovali tada
Da se besmo našli. I mi nismo znali
Koliko smo bili umorni i pali
Od sumnja i davno preživljenih jada…

I za navek kad se rastasmo, i tako
Stežuć svoje srce rukama obema,
Otišla si plačna, zamrzla i nema,
Ko što beše došla, tužno i polako.
 
Meni je Dučić nepravaziđen. Volim ga od kad sam ga prvi put čitala, kao Rayela. Znam da je bilo kritika da je njegova poezija suviše "savršena", čak uštogljena, ne mogu da se setim koju su reč upotrebili, ali meni je to sve lepo.
 
Meni je Dučić nepravaziđen. Volim ga od kad sam ga prvi put čitala, kao Rayela. Znam da je bilo kritika da je njegova poezija suviše "savršena", čak uštogljena, ne mogu da se setim koju su reč upotrebili, ali meni je to sve lepo.
Vidi, za mene je njegova poezija zapravo simbol i sinonim za stihove. Verovatno najvise volis onoga ili "ono" sto si prvi put procitala,
dozevela, shvatila, svakako da ima mnogo, mnogo boljih, savrsenijih, genijalnijih pesnika od njega, al bre ja ga volim pa numem da prestanem:zcepanje:
 
E, sad si me asocirala na Pismo g-đi Helgi, ne znam autora...

Pismo gospođi Helgi

Nepoznata gospođo Helga,
piše vam Živana, domaćica iz Kragujevca.
Kragujevac je u Srbiji, Srbija u Jugoslaviji.
Tvoj sin je, gospođo Helga, streljao moga sina.
Treba znati mnogo pravih reči
da bi se obuhvatila cela istina,
istina velika ko zvezdani prostor.
Reči smrt i bol, bol i neprebol
nisu dovoljne za tu istinu.
Još me rafali bude u besane noći.
Ja čekam sina Dobrivoja i znam
da nikad neće doći.

Moj sin, gospođo Helga,
sa šesnaest godina,
tek u život zakoračio,
ni mrava nije zgazio,
ni ružnu reč rekao.
Moga sina više nema,
njegov život je bio tren,
a smrt njegova traje,
evo već 34 godine traje njegova smrt.
Već 34 godine nema moga sina Dobrivoja.
Treba li sve majke da izgube po sina
pa da se onda u bolu razumemo?
Je li rat moranje?
Je li rat posao za čoveka?
Može li se živeti bez rata?
Nikada se rat ne završava
ni za pobednike ni za pobeđene
za majke rat traje sve dok ima pomćenja.
Njima je ubijeno rađanje
ubijena krv krvi, ubijen očinji vid.

Ne šalji više, gospođo Helga, sina na moju zemlju,
na grob moga sina, na grobove drugova moga sina!
Ne šalji više sina da ubija!
Ubijanje nije moranje!
Ne daj više sina da ga šalju u ubice!
Ne rađaj više sinove ako će biti ubice!
Ako će čizmom da gaze mir groba moga sina,
Ako će u zverove da se preruše!
Ne šalji! Ne šalji!
Ne diraj u moje sinove preostale!
Ne šalji sinove na sinove,
Ne uvećavaj smrt,
ionako je velika,
velika ko zvezdani prostor.
 
Čitam Ričarda Flanegana - Gladna srca, vrlo dobar pisac, mislim da bi se dopalo većini ovde.

Ričard Flanagan, jedan od najmaštovitijih i najznačajnijih savremenih književnih glasova i dobitnik Bukerove nagrade, predstavlja
nam snažnu i dirljivu priču o Matini, Aboridžinki s Van Dimenove zemlje, koju su istraživač ser Džon Frenklin i njegova žena ledi Džejn
usvojili 1841. godine. Frenklin je uveren da će prosvećenost uzdići Matinu iz divljaštva i požude. Kada nekoliko godina kasnije ser Džon
izgubi život u arktičkoj ekspediciji, ledi Džejn piše Čarlsu Dikensu i moli ga da odbrani ugled njenog muža od glasina o kanibalizmu među
članovima ekspedicije. U odbranu prijatelja Dikens postavlja dramu u kojoj sam igra Frenklina, simbol pobede razuma, ali se zaljubljuje u
jednu osamnaestogodišnju glumicu...
 
Divno vam je ovo Veče poezije :heart:

Ja se lično uvek totalno raspadnem uz ovu pesmu:
http://www.vuksfrj.se/kultura/knjizevnost/voljeti.html
E ybga, ovo je kao Ne daj se Ines:D pa jos ako pesmu deklemuje Rade Serbedzija;)
Ima poezije i lirike kolko nekom dusha i srce ishte, ja volim neke " svoje" pesme ( a vidim i ti),
koliko sam primetila niko od nas ovde koji pisemo, citamo, zapravo i ne cita poeziju.
Ja licno kod poezije vidim jedan problem jer su prevodi na srpski ( ili bilo koji drugi jezik)
prepevi i nikada ne dodirnu dushu citaoca kao poezija pisana na maternjem jeziku.
 
Čitam Ričarda Flanegana - Gladna srca, vrlo dobar pisac, mislim da bi se dopalo većini ovde.

According to Den Simons, kanibalizma je bilo i te kako :D

Čitam Američki derviš, uzeo sam je onako, bez posebnog razloga, dugo je na listi... malo su pretenciozna poredjenja sa Lovcem na zmajeve, ali sasvim dobra knjiga o ljudima koji su podeljeni izmedju normalnih ljudskih potreba i ljubavi sa jedne, i robovanju religiji sa druge strane, i to ne bilo kojoj vec najekstremnijoj - islamu.
 
stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.

Back
Top