Biblioteka 3

stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.
Mrs.Bi
O da, super je knjiga. Mada, sećam se ( ako nisam izlapela) da se tebi Leto od Tuve J. svidelo đene đene a Ptice malo vuče na tu stranu po ritmu ali je generlno vrlo bergmanovski roman. Svedeno i minimalistički sa dosta simbolizma. Ako ti dođe šaka, daj šansu :)

Quentin,
Za sada me oduševljava njegov stil pisanja mada sam tek na 50-oj strani! Imam dobar osećaj u vezi knjige definitivno:)
 
:D Pa, Zeka Angstrom je paradigma za neodgovornost, nezrelost i impulsivno ponašanje, bar u prvoj knjizi.

Ajoj, pa ja ću onda samo da se nerviram zbog njega.

- - - - - - - - - -

Mrs.Bi
O da, super je knjiga. Mada, sećam se ( ako nisam izlapela) da se tebi Leto od Tuve J. svidelo đene đene a Ptice malo vuče na tu stranu po ritmu ali je generlno vrlo bergmanovski roman. Svedeno i minimalistički sa dosta simbolizma. Ako ti dođe šaka, daj šansu :)

Da, skoro sam ga čitala. Pa šta ja znam, ne bih ga čitala ponovo. Ali dobro, ako mi te ptice dodju pod ruku....
 
Halal ti tjufta, ja to nisam mogla da citam.;)
A nije da nisam pokusavala.

Vratio sam se s mora, najzad. Loša stvar je što je godišnji odmor gotov, pa će biti manje vremena za čitanje. Na kraju sam dočitao onog Frenzena.

Džonatan Frenzen: The Twenty-Seventh City (Dvadeset sedmi grad)

Овај приказ сасвим фино звучи, али ми се Френзенов стил никако није допао у Корекцијама, можда узмем ово да поправим утисак.

Čitao sam Hazarski rečnik i Predeo slikan čajem, valjda još i neke priče, ali mislim da se više Paviću neću vraćati. Ne dopada mi se njegov barokni, sladunjavi jezik iza kog se ne nalazi ništa naročito.
Forma bez sadržaja, sasvim tačno si rekao.

Ni ja ne volim Pavića nikako. :(

Видим да Павић није омиљен овде :D. Но свакако, узећу још нешто од њега, вероватно Предео сликан чајем, мислим да је чак и објављена у некој од оних едиција од пре 10так година што су излазиле уз Новости/Политику.
 
Прочитао Хазарски речник Милорада Павића. Занимљиво је да ово нисмо радили као лектиру у гимназији (а још сам био друштвени смер и имали смо као више књига на програму за лектиру), тако да надокнадих "пропуштено". :)
Не могу се отети утиску да би ми било драже да сам књигу прочитао тада, пре неких 6-7 година, на крају гимназије и да бих тада, вероватно, био далеко одушевљенији.
Јако ми је занимљива форма писања и стил (ако изузмемо претеривање у појединим фантастичним детаљима). Свакако да Павић добро барата својим књижевним алаткама, али углавном се на то свео мој утисак - сјајна форма; док за суштину нисам сигуран да уопште постоји. :p

Čitao sam Hazarski rečnik i Predeo slikan čajem, valjda još i neke priče, ali mislim da se više Paviću neću vraćati. Ne dopada mi se njegov barokni, sladunjavi jezik iza kog se ne nalazi ništa naročito.
Forma bez sadržaja, sasvim tačno si rekao.

Sadržaj "Hazarskog rečnika" baziran je na opisu specifičnog traganja za istinom o prvom čoveku na zemlji. To traganje je od suštinske važnosti jer istraživači, odnosno sastavljači "priče o Adamu" žele da putem spozanje ujedno shvate i svoju suštinu. Kako je u svakom biću delić Adama, tragači veruju da u snu (kolektivno nesvesno) možemo naći tragove "genetskog materijala" prvog čoveka koji je sačuvan u nama. Hazari su svoju veru, bolje rečeno sektu, usmerili ka cilju takve spoznaje, ali su se tom narodu nametale druge vrednosti i istine koje su zapravo već mnogo ranije razjedinile ljudski rod. Te istine su predstavljene u vidu hrišćanskih, judejskih i muslimanskih religijskih verovanja. Da put ka spoznaji bude još teži, tragače za istinom (lovce na snove) ometaju i demonska bića svih triju velikih religija.

Ovaj roman takođe, kao sadržaj, nudi i dualističko tumačenje sveta, cikličnu predstavu vremena, višestruke perspektive različitih istorijskih događaja, bavi se krizama identiteta, pojmom vremena, pseudoreligioznošću, bavi se demokratijom, stvaralačkim naporima, metafizičkim pretpostavkama, smislom života, kosmičkom usamljenošću pojedinca, muško-ženskim načelima, bavi se pokušajima definicije smrti, fatalizma, istorije, sna, nevidljivog sveta... i mnogo čega drugog.

Baš zbog ovakvog sadržaja, koji vama nije jasan, jer bi neki radije da čitaju Hemingveja, najlakše vam je reći da "Hazarski rečnik" nema sadržaj.
A što se tiče jezika i nekakvog nazivi barokrnog stila, ja nemam šta drugo reći nego da je jezik čist srpski, jasan i bogat.
 
Sadržaj "Hazarskog rečnika" baziran je na opisu specifičnog traganja za istinom o prvom čoveku na zemlji. To traganje je od suštinske važnosti jer istraživači, odnosno sastavljači "priče o Adamu" žele da putem spozanje ujedno shvate i svoju suštinu. Kako je u svakom biću delić Adama, tragači veruju da u snu (kolektivno nesvesno) možemo naći tragove "genetskog materijala" prvog čoveka koji je sačuvan u nama. Hazari su svoju veru, bolje rečeno sektu, usmerili ka cilju takve spoznaje, ali su se tom narodu nametale druge vrednosti i istine koje su zapravo već mnogo ranije razjedinile ljudski rod. Te istine su predstavljene u vidu hrišćanskih, judejskih i muslimanskih religijskih verovanja. Da put ka spoznaji bude još teži, tragače za istinom (lovce na snove) ometaju i demonska bića svih triju velikih religija.

Ovaj roman takođe, kao sadržaj, nudi i dualističko tumačenje sveta, cikličnu predstavu vremena, višestruke perspektive različitih istorijskih događaja, bavi se krizama identiteta, pojmom vremena, pseudoreligioznošću, bavi se demokratijom, stvaralačkim naporima, metafizičkim pretpostavkama, smislom života, kosmičkom usamljenošću pojedinca, muško-ženskim načelima, bavi se pokušajima definicije smrti, fatalizma, istorije, sna, nevidljivog sveta... i mnogo čega drugog.

Baš zbog ovakvog sadržaja, koji vama nije jasan, jer bi neki radije da čitaju Hemingveja, najlakše vam je reći da "Hazarski rečnik" nema sadržaj.
A što se tiče jezika i nekakvog nazivi barokrnog stila, ja nemam šta drugo reći nego da je jezik čist srpski, jasan i bogat.

Lepa i veoma lična recenzija što mi se posebno dopalo. Ja više volim krimiće ali volim i kad ljudi nadahnuto govore o delu koje su pročittali i impresijama koje je pobudilo, makar ne pripada mom krugu.
 
Овај приказ сасвим фино звучи, али ми се Френзенов стил никако није допао у Корекцијама, можда узмем ово да поправим утисак.





Видим да Павић није омиљен овде :D. Но свакако, узећу још нешто од њега, вероватно Предео сликан чајем, мислим да је чак и објављена у некој од оних едиција од пре 10так година што су излазиле уз Новости/Политику.

Ako ti se Korekcije nisu dopale nemoj vise nista od njega da citas.Jamerika je zemlja velika:D
Uzmi Stajnbeka ( to sam ti valjda vec tri puta do sada savetovala), ja sam Jameriku, zemlju veliku, razumela tek citajuci njega.

Citala sam i ja ovaj dvajessedmi grad, prosto nisam mogla da verujem da ga je Frenzen pisao, a procitala sam podeblju knjigu za dva-tri dana,
ali sam imala utisak kao da citam neki zanimljiv triler.

Sa Frenzenom sam zavrsila posle mucnog citanja njegove najnovije knjige, a koja obuhvata raznorazne politicke dogodovstine od Berlina do San Franciska,
preko ( mislim da Moskva nije bila upetljana u radnju, barem ne direktno, a i knjigu sam citala stvarno preko qrtza) raznoraznih tajnih sluzbi, smaranje do zla Boga.

- - - - - - - - - -

@ Antigona

Lepim srpskim jezikom pisala je u novije vreme Svetlana Velmar-Jankovic, a ako cemo za primer da uzmemo neki perfekt onda je to Crnjanski.
Doduse ima ih jos, ne bih nikako da zaobidjem Ducica, ali koga osim nas nekolicine uopste i zanimaju njegova dela?
Najlepsim je srpskim jezikom pisao vladika Nikolaj Velimirovic , ali knjige citamo uglavnom u nekim prevodima, a u nadi da su prevodi savrseni.

Inace su ta traganja za vecitom istinom u svojim delima "tretirali" mnogo veci igraci od njega.
Faust, Gete ( samo kao primer).

Verovatno sam ja i jedina koja je igrom slucaja citala Velimirovica.
 
Slažem se, ali treba i drugima dozvoliti da imaju svoje lične utiske i mišljenja.
Ti, ne bilo ti zapovedjeno;) stavi ovde svoju recenziju o Krvavom meridijanu ( vidis da je nasa draga Wild Child za skupe pare
kupila knjigu), a ja sam je procitala, ali nisam bas pala u nesvest od odusevljenja jer sam citajuci knjigu stalno imala u glavi neke prizore iz filmova
( dobrih vestern fimova) koje sam vec videla, gledala pa i uzivala u njima, mada o pravom uzivanju ne moze da bude reci jer je i knjiga
( ali i ti filmovi kojih se secam) uzasan surrealizam, jos suroviji od recimo slika Heronimus Bosha ili Brojgela.
 
Ti, ne bilo ti zapovedjeno;) stavi ovde svoju recenziju o Krvavom meridijanu ( vidis da je nasa draga Wild Child za skupe pare
kupila knjigu), a ja sam je procitala, ali nisam bas pala u nesvest od odusevljenja jer sam citajuci knjigu stalno imala u glavi neke prizore iz filmova
( dobrih vestern fimova) koje sam vec videla, gledala pa i uzivala u njima, mada o pravom uzivanju ne moze da bude reci jer je i knjiga
( ali i ti filmovi kojih se secam) uzasan surrealizam, jos suroviji od recimo slika Heronimus Bosha ili Brojgela.

Kad stignem kući, oko 5, 6.
 
Dobro, de, pročitaću i ja. Za početak, imam sabrana dela u 10 knjiga direkt iz Žiče. ;)
Čitala sam samo Mislio dobru i zlu još pre kompleta. Velimirovića treba konzumirati u malim dozama, kao lek...
Pa bas tako i ja radim, tu i tamo procitam neki , recimo "putopis" kada se uzelim lepog srpskog jezika.
Nemam ja nijednu njegovu knjigu, nije valjda da postoje i sabrana dela;)

- - - - - - - - - -

Kad stignem kući, oko 5, 6.

ajde, molim te, ne zbog nase koleginice, nego eto meni za plezir.
 
Procitala sam tri romana Vesne Dedic, Zagrli me, Cuvaj me i Nicija... na moru... onako jednim okom, dok drugim gledam gde su deca... i nisu losa

Čičak, mora da su "preteške" kad si stigla sve da ih pročitaš pored dvoje male dece... Ili si tamo bila mesec dana... ;)
Prošle nedelje sam na Studiu B gledala neku reprizu, gostovali su Vesna i još jedan mladi Talijan, pisac i profesor italijanskog na Filološkom u N. Sadu, neki Mario.
Žali se Vesna kako njih sa fakultetom nipodaštavaju dok pisce bez škole dižu u nebesa.
 
Pa bas tako i ja radim, tu i tamo procitam neki , recimo "putopis" kada se uzelim lepog srpskog jezika.
Nemam ja nijednu njegovu knjigu, nije valjda da postoje i sabrana dela;)
WIN_20160815_144746.jpg
 
Ja kupila danas Deretino izdanje Krvavog meridijana. .... a Dereta je sad objavila citav niz knjiga koje su mi estetski bas privlacne.
.

Auuu ali su zacepili cenu... 1210 din! Pa previse je...ima izdanje Beobook-a od pre 5,6 godina za oko 700!

Zavrsio sam Grobnu Tisinu Islandjanna Ilnaldura ... Iako je svrstavaju u trilere ne bih ga svrstao u triler. Mocvara je to bila u veocj meri iako ispunjava minimum za jedna triler. Dakle, radnja ide lagano kao kombinacija sadasnjosti i osvrta u proslost i koren svega, bez prevelikog sirenja price i stancovanja strana nebitnih desavanjima. Moze brzo da se nagovesti rasplet i autor se cak ni ne trudi da nesto previse zapetlja i pravi gomilu obrta. Nema obrta i to na sta se od starta sumnja se manje vise ispostavi kao tacno...ali tokom citanja se saznanje kompletna pozadina price i njene posledice. Veoma potresna tema a nazalost veliki broj ljudi i danas prolazi kroz slicne probleme...

Sledece ce mi verovatno biti Metro 2033
 
Čičak, mora da su "preteške" kad si stigla sve da ih pročitaš pored dvoje male dece... Ili si tamo bila mesec dana... ;)
Prošle nedelje sam na Studiu B gledala neku reprizu, gostovali su Vesna i još jedan mladi Talijan, pisac i profesor italijanskog na Filološkom u N. Sadu, neki Mario.
Žali se Vesna kako njih sa fakultetom nipodaštavaju dok pisce bez škole dižu u nebesa.
Gora si od mene, a to je vec veliki uspeh:D
Ja ne znam ko je ta pa sam otvorila neklu stranicu na Guglu i naravno srusila sam se.
[I]
Ipak, već prvog dana kada sam došla u Beograd, otišla sam u redakciju Ritma srca kod Voje Nedeljkovića koga sam znala sa ranijih radijskih jugoslovenskih susreta. Tu
sam radila kratko, potom sam bila kod Dače Kocjana na Radiju 202, a onda sam, kada je osnovana NTV Studio B, postala jedan od prvih voditelja i novinara. Dušan Varda, tada mladi reditelj, predložio mi je da radim emisiju po uzoru na pesmu Bitlsa There is the Places I Remmeber. Emisiji smo dali naziv Mislim često na ovo mesto, a u njoj su poznati Beograđani pričali o delovima grada koji su im obeležili život. Sećam se da mi je pokojni Aca Popović u prvoj emisiji pričao o klupi u parku kod JDP-a gde je prvi put poljubio devojku. U mom romanu Zauvek u srcu jedna scena dešava se baš na toj klupi – priča Vesna koja se nakon diplomiranja i kratkog novinarskog staža odvažila da nađe ozbiljan posao.

[/I]


Dodje sa 18 u Beograd i umesto na faks ode u nekakav studio i tu je odmah prime oberucke:zcepanje:
Znaju za nju od ranije, a tata samo neki general:D
Ja i slicni meni bismo mogli da pisemo romane ( ne samo kratke novele) o dolasku u Beograd i Balkanskoj ulici jer je to prva
sa kojom smo se sretali.
 
Quentin je takodje studirao u Beogradu, a i on je ( koliko sam razumela) dete iz neke provincije ili palanke, u svakom slucaju nije iz Kruga dvojke
Ja sam sa 18 dosla u Beograd na " studije"naravno preklo Balkanske ulice jer smo svi stizali na stanicu pa je put u centar vodio preko Balkanske,
ja se nikada, ali nikada ne bih usudila da sa svojih osamnaest godina zivota ( a jesam uvek bila hrabro i odvazno dete, cak i bezobrazno, ali se znalo
dokle i kako ta hrabrost moze da se archi) da mrtva ladna bez nekakvog pisma u rukama ( tada nisam ni znala da tako nesto i postoji) udjem tako
direktno iz Balkanske u redakciju u Makedonskoj ( ili Takovskoj) i kazem da je moj tatko djeneral i kazem kako se prezivam i da sam
iz plemena Vasojevica i onda svi padnu u fras i daju mi neki dzob na televiziji.
Toga ima valjda samo u Nigeriji, Srbiji i Hrvatskoj, i naravno u kolevci Crnoj Gori.
 
Poslednja izmena:
ajde, molim te, ne zbog nase koleginice, nego eto meni za plezir.

Evo šta sam pisao o Makartijevom Krvavom meridijanu, negdje u januaru 2013.g.

Vjerovatno ne postoje prostor i epoha koji su u popularnoj kulturi prikazivani toliko često i s tolikom popularnošću, a toliko istorijski netačno i do skarednosti uljepšano i idealizovano, kao što je to bio slučaj sa naseljavanjem i pripitomljavanjem američkog zapada u devetnaestom vijeku. Naravno, Holivud je najodgovorniji za stvaranje klišeiziranih kauboja i indijanaca, ali filmski vesterni uglavnom su koristili obrasce zadane raznim literarnim proizvodima. Neke od njih pisali su polutalentovani idealisti kakav je bio Zen Grej, a neke i vagabundi poput onog Nijemca Karla Maja, koji je sve što je znao o Americi naučio iz sumnjivih bedekera po evropskim zatvorskim bibliotekama, koje je, eto, sticajem okolnosti, dosta posjećivao. Istini za volju, ne treba pisce trivijalne književnosti za sve kriviti. Američki romantičar Henri Vadsvort Longfelou, u svoje vrijeme cijenjen i uticajan pjesnik, u svom Hijavati Irokezima je podario toliko uglađenosti i onovremene etike da ste ih lako mogli zamisliti sa polucilindrima, a njihove skvo u krinolinama.

Možda i prvi književni tekst s kojim sam se susreo, a u kome se o staroj Americi drugačije govori, bila je priča Breta Harta Izgnanici iz Poker Fleta, i kod nas objavljena u Radovoj legendarnoj biblioteci Reč i misao. Priča o grupi ljudi protjeranih iz nekog rudarskog mjesta zbog nemorala tematizira hipokriziju, ali mnogo govori i o karakterima ljudi na granici, na divljem zapadu. Takvih ljudi, izgnanika iz vlastitih života, mnogo je i u knjizi Blood Meridian or the Evening Redness in the West, najznačajnijem romanu Kormaka Makartija, iz 1985. godine. Za razliku od onog iz pastorala koje smo čitali u djetinjstvu i dječaštvu, Makartijev Zapad je – pakao na zemlji. Manje zbog pustinjske vreline, opasnih kobri i sumpornih izvora, a više zbog nasilja koje je osnovni medij komunikacije među ljudima i sveprisutnog zla koje se kao fini pustinjski pijesak uvlači u sve pore i popunjava sve praznine prepuštene ljudskom djelovanju.

Centralni lik romana nazvan je samo the kid – dečko ili, nazovimo ga, klinac – za kog znamo da je iz Tenesija, da mu je majka umrla na porođaju, a otac, nekad učitelj, dane provodi pijan bulazneći stihove davno zaboravljenih pjesnika. Sa petnaest godina klinac bježi od kuće na Zapad, obavlja poslove za kakve je sposoban, što znači jednostavne i teške, stiče jednu mazgu i regrutuje ga grupa plaćenika koju predvodi kapetan Vajt, poluludi rasista ubijeđen da mu je božijim i ljudskim zakonom dato da svijet oslobodi od Meksikanaca. Negdje u pustinji, teksaškoj ili meksičkoj, Vajtovu grupu napadnu i desetkuju krvoločni Komanči. Čitalac, još nenaviknut na Makartijev parabiblijski jezik i nekonevncionalno viđenje prošlosti Zapada, čitajući o toj bici neće biti siguran da li prisustvuje realnom događaju ili nečijoj psihodeličnoj viziji. Groteskne prikaze urođenika namazanih lica, odjevenih u ostatke imovine ranijih žrtava, uključujući i kopiju srednjovjekovnog oklopa i ostatke ženskih haljina, i njihova apsolutna brutalnost u kojoj ubistvu bebe u kolijevci niti prethodi oklijevanja, niti slijedi kajanja ni koliko bi čovjek osjetio kada slučajno nagazi baštenskog puža, dobro postavljaju vizuelne i moralne koordinate za priču koja tek počinje da se odmotava. Na slične prizore, koji su nekoga lijepo asocirali na Hijeronimusa Boša, u Krvavom meridijanu posebno ćemo nailaziti kad se klinac pridruži Glentonovoj bandi, grupi otpadnika koje su meksičke vlasti unajmile da ubijaju indijance, a plaćaju ih po broju skalpova koje donesu. Uskoro banda počinje masakrirati svakoga ko im se nađe na putu – čini se da skalp ne odaje rasu žrtve.

Pohod sa Glentonovom bandom čini najveći i najvažniji dio romana i u njemu se javljaju i svi ostali ključni likovi: Toadvajn, iskusni odmetnik bizarnog izgleda koji je doživio da mu odsijeku uši, a na čelo žigošu slova HTF (horse thief – kradljivac konja), nekadašnji sveštenik Tobin s kojim se klinac zbliži nešto kasnije i koji jedini pokazuje znake kolebanja i nepovjerenja prema poslovima bande, a posebno prema sudiji Holdenu.

Sudija Holden, Glentonov savjetnik i neformalni vođa bande, je čovjek (navodno čovjek) nevjerovatne fizičke snage, goleme konstitucije, neljudski blijedog tena i bez ijedne dlake na tijelu. Zašto ga zovu sudijom, niko ne zna, iako vrhunski poznaje pravne nauke, baš kao i hemiju, geologiju, teologiju, filozofiju, nekoliko stranih jezika, vojnu strategiju, likovnu umjetnost i ples – i sve to uvjerljivo demonstrira – a pri tom je superioran u svirepostu i u odnosu na najokorjelije članove bande. Ovaj satanski polihistor voli da nepismenim ubicama sa kojima jaše drži predavanja o važnosti naučnog saznanja kao instrumenta kontrole svijeta, o neminovnosti rata i sličnim teškim temama, a jednu takvu propovijed zaključi riječima: Rat je Bog!

Ova blasfemična misao, a i čitav Holdenov mentalni profil i misteriozna figura, naveli su neke kritičare da knjizi udahnu možda i malo previše religijskog značenja, pa mnoge dijelove tumače u ključu gnostičkog učenja. Sam pisac, kako i priliči, nije želio da knjigu objašnjava i da je čita umjesto čitalaca, te se ni o ovome nije izjašnjavao. Sudija Holden je upečatljiva personifikacija zla, ali mislim da nije potrebno posezati za opskurnim vjerskim učenjima da bi se dodatno objasnio ovaj lik – rezultati takvih napora, uostalom, nikad nisu sasvim nedvosmisleni, a čitaoca nepotrebno udaljavaju od teksta. Sukob između klinca i Holdena koji krajem romana kuliminira (mada ne sa sasvim jasnim epilogom), manje je manihejski sukob dobra i zla kao vječnih principa, a više borba običnog čovjeka sa iskušenjima koja se nude u svijetu koji nameće malo moralnih normi.

I pored ovih univerzalnih i filozofskih aspekata, Blood Meridian za mene je prvenstveno priča o američkom zapadu sredinom devetnaestog vijeka. Makarti se za pisanje romana podrobno pripremao proučavajući zapise aktera i savremenika istorijskih događaja koji su mu bili predložak za priču. Kažu da su čak i neki minorni detalji i likovi zasnovani na istorijskim činjenicama. Za razliku od Vilijama Foknera, jednog od dva velika američka pisca s kojima ga porede (drugi je Herman Melvil), a koji je rodni američki Jug koristio samo kao prirodno platno za sliku univerzalne ljudske tragedije, Makarti zaista piše o istorijskom Zapadu, o ljudima kakvi su ga osvajali i brutalnosti koja je prethodila civilizaciji.

Tu mučnu priču Makarti zapisuje neobičnim jezikom, u isto vrijeme sirovim i istančanim. Arhaičnu atmosferu gradi zastarjelim i neuobičajenim riječima, izbjegava navodne znakove, apostrofe, zareze, često je eliptičan ili nedorečen, pa čitanje zahtjeva veći mentalni napor, ali prividna nedorađenost odgovara surovosti teme. I kad se mučna, ali ubjedljiva priča propusti kroz takvu mašinu Makartijeve epske proze, zaista se dobija nešto nalik Hermanu Melvilu.

Pomalo je nepravedno što je ovaj pisac kod nas postao poznat tek po dva skromnija romana: No Country for Old Men i The Road, i to uglavnom nakon što su po njima snimljeni visokobudžetni holivudski filmovi. Iako se u ovim knjigama prepoznaje isti rukopis, a ima i nekih drugih sličnosti – kao što je, u suštini, pikarska priča – očito je da se radi o knjigama pisanim sa manje energije i nižim ambicijama. Možda nije slučajno što Blood Meridian do sada nije ekranizovan. Teško da bi za Holivud bilo isplativo da uloži novac u film koji ruši kanone koje ovaj izgrađuje od svog nastanka.

Roman Krvavi meridijan ili večernje crvenilo na zapadu u Srbiji je objavljena 2009. godine u izdanju Beobooka, a u Hrvatskoj (Krvavi meridijan ili večernja rumen na zapadu) 2011. (Profil).
 
Naišla sam na zanimljiv tekst, Koju knjigu treba obavezno pročitati u životu. Očekivala sam da je to Biblija, kad ono, Ezopove basne. Slažem se da su poučne, hvala Bogu pa su obavezne u najranijem školovanju te su svima dostupne.
Posebno mi se dopala poslednja rečenica, da ljudi koji čitaju knjige duže žive,,, :lol:
 
Кад је поменут Велимировић, данас сам нешто помислио на њега, сетио га се. Ишао ја тако градом и паде ми на памет (без видљивог разлога) једна шахисткиња и почнем да мислим нешто без везе, како ли бих прошао да нешто играм шах с њом и тд. Двадесетак минута касније видим је ја, прође бициклом поред мене. Какве то везе има са Велимировићем, питате се сад. Има, то што Велимировић за такве сусрете каже да нам то у ствари те информације шаљу бића из невидљивог света! Дакле, често све то није случајно него инфомације добијамо из невидљивог света (бића из невидљивог света делују на нас).
Фројд је о томе лупао нешто у смислу: као ми смо ту особу видели несвесно, па смо је нешто касније срели. Овде је тако нешто немогуће јер сам идући улицама скренуо четири-пет пута, и још сам успут нешто и купио.

Радо, тај комплет не садржи ни трећину Велимировићевог опуса, како ми изгледа.
 
Poslednja izmena:
stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.

Back
Top