Dragi svi, srećna Nova godina i Božić! Da svi imamo bolje zdravlje u ovoj godini, mnogo uživanja sa porodicama prijateljima, manje sekiracije i mnogo lepih pročitanih knjiga a manje promašaja
Dok mi bebac daje poštedu samo da se nadovežem na neke komentare mojih komentara, da ne ostavljam bez odgovara, a dalje ću se uključivati u rasprave kad stignem.
Mislim da i jeste realno 2-3 mesečno dobre knjige maksimum koji prosečan pasioniran čitalac može sebi da priušti. To što sam ja pročitala više je rezultat više neprosečnih faktora – bila sam trudna i porodila sam se, a to su situacije kad se više čita, takođe, čitala sam dok dojim bebu, dežuram noću pored dece i roditelja kad su bili bolesni i slično. Isto tako, to utiče i na izbor knjiga. Dominira laka literatura tipa trileri ili Mekol Smit i slične kaoopuštajuće stvari – njih sam čitala na tone u gorenavedenim situacijama.
Pitali ste me za nekoliko knjiga pa da ukratko odgovorim onoga čega se sećam:
@Bi:
Obuci svoju porodicu u somot i džins Dejvida Sedarisa. Zbirka autobiografskih priča i crtica američkog pisca o svom odrastanju, porodici, odnosu sa sestrama i roditeljima, homoseksualizmu i kako su otac i majka to prihvatili, kasnije o životu u Francuskoj sa dečkom. Bio je radio voditelj nekad u životu i mislim da je to dosta uticalo na stil – nepretenciozan, šarmantan, duhovit, a opet nekako sasvim otvoren da mi se nekad činilo da slušam intimu koju ne bi trebalo da čujem.Uživala sam u knjizi. Inače bi na mojoj skali dobio 4, jer je to za "malo do savršenog" da nije pretposlednje priče u knjizi. Toliko sam se smejala kad sam je čitala da su mi suze išle, a to se zaista davno, davno nije desilo da me pročitano na taj način zasmeje. Može se desiti da se nasmešim, pa čak i da se naglas kratko nasmejem, ali ovo je bilo da sam pola sata pokušavala mužu da pročitam odlomak ali bih uvek kod nekog dela dobila napad smeha da ne mogu da dođem do daha. E, čak i da je to bila jedina priča koja mi se dopala, za taj i takav smeh ima 5 kod mene.
@Wildchild:
Na tvoju preporuku sam kupila "Sive duše" novu na Limundu za male pare i sad čekam pogodan trenutak da uživam u njoj. Kao i u "Mojoj borbi", Frencenovoj "Slobodi" i drugim lepim knjigama koje su se ovde pominjale.
I hvala ti na uveravanju da u Gradskoj postoji "Vajnzburg. Ohajo". Ja je tražila preko pretrage imena, nisam našla i odustala sam, a trebalo je preko pretrage autora er je prevedeno nešto kao "Varošica Vajnzburg u okrugu Ohajo".
Peteršunova "Odbijam" mi je najbolja njegova, mada se slažem s tvojom ocenom da je odlična samo joj fali trunčica nečega. Takve su mi u suštini sve tri njegove, ali opet bih ga rado čitala. Jalomov "Niče" mi i "Lečenje Šopenhauerom" su mi i dalje njegovi najbolji romani, "Problem Spinoza" mi je ipak bio više isforsiran u smislu da se pošto-poto pravi roman.Ipak ga najviše volim u pričama iz prakse, tu je više svoj na svome a mudar je, dobar stručnjak i samokritičan.
Ulickina mi zasad ostaje najbolja zbirka priča "Ljudi našeg cara", jedna od najdražih knjiga poslednjih godina i rado joj se vraćam, mada su mi se dopale i "Devojčice" sa sličnom ocenom kao tebi. Za ovu godinu mi je u planu i "Slučaj Kukocki" sad kad je reizdata, ali kad ću stići ne znam.
I "Polubrat" mi se čita, mada su mi se "Bitlsi" dopali manje nego tebi.
"Otmenost ježa" mi je svojevremeno bila jedno od najvećih razočarenja. Isto sam je doživela kao veštačku i pretencioznu. Mislim da je više do afiniteta i ličnog ukusa nego do godina. Moja mama ju je doživela na isti način iako je starija i od Bi i od Rade, ali ima sličniji ukus meni, ipak me je ona književno oblikovala u ranim godinama, to se sigurno računa.
Završila sam sad i treći deo trilogije o gospođici Peregrin i ekipi, treći deo na engleskom pošto još nije preveden. Meni su to knjige za zabavu, evo sad za ove praznike. Jeste slab stil, a događaji su povremeno zanimljii a povremeno sasvim amaterski izvedeni. Prva je najzanimljiva zbog fotografija jer se vidi da se više pričom trudio da na neki način obrazloži fotografije, dok je u druge dve knjige obrnuto – fotografija je manje i više su ilustracije priče tako da su manje interesantne.
@Moonlight:
Amerikana Čimamande Ngozi Adiči mi je samo za mrvicu slabija od "Pola žutog sunca" koju i dalje smatram vrhuncem njenog opusa. "Purpurni hibiskus" mi je bila lepa, i videlo se da će biti odličan pisac, ali se isto tako videlo da je prva njena knjiga – u profilu likova, u vođenju priče i tako. Sve kasnije su mnogo više polifonijske knjige, više nivoa radnje, likovi višeslojniji, širi vremenski opseg, širi opseg tema. "Amerikana" se uklapa u to. Mislim i da će se većem broju čitačica ovde svideli više od "Pola žutog sunca" jer nema tako tešku temu (iako je u "Suncu" ona maestralno izvedena. Jedna od meni najdražih savremenih knjiga svih vremena. Dva puta sam je čitala i neće bi mi biti žao da je još nekad ponovim). U suštini to je jedna ljubavna priča koja prati glavne junake od detinjstva, njihove prve mladalačke ljubavi, raskida, odvojenog života na tri kontinenta, ponovnog susreta. Ali kroz to, na njen svojstven način, polemiše najviše o rasnim pitanjima, o nasleđu kolonizma, o imigrantima, emigrantima, starosedeocima davnim i skorijim, svakakvim savremenim i aktuelnim temama. Knjiga je bila uživanje od prve do poslednje stranice.
-
Glasovi reke Žaumea Kabrea. Za ovu knjigu sam pročitala neki veoma pohvalan opsežan tekst Silvije Monros Stojaković, naišla na nju na 50% popusta u Delfima za oštećene knjige (a nije zaista bila oštećena, malo sam iskrzana rikna na jednom mestu) pa nisam mogla da propustim. Malo sam oklevala da se upustim u nju jer govori o građanskom ratu u Španiji a, mada postoji mnogo knjiga koje se bave tom temom, nekako sam nalazila da su uvek pristrasne na jednu ili drugu stranu, a tragika građanskih ratova upravo i jeste u tome što su u njima svi gubitnici i nakon završetka treba da žive zajedno a znaju, naročito u malim sredinama, svašta jedni o drugima. Međutim, ovde je sve to odlično izvedeno, tako da se ideologija, iako je pojedini likovi zastupaju, jednu ili drugu stranu, ne preispituje, nego su u fokusu baš određeni likovi, ljudi jednog malog mesta, njihove isprepletane sudbine i posledice ponašanja i određenih odluka. Potpuno me je odvela u to vreme, sve sam mogla da ih zamislim i veoma je snažno delovala na mene. Jedna od onih posle kojih sam osećala potrebu da se "odmorim" od dobrih knjiga kako bi mi "ukus" ove duže trajao.
Što se
Lua tiče, preporučila bih ti "Fvonk" jer jeste njegov karakterističan stil, profil likova, njihova razmišljanja i sl, tako da ćeš stići jasnu predstavu o njemu kao piscu, a opet ima i jedan ozbiljniji dodatak koji, čini mi se, ostalo njegove knjige nemaju, ili bar ja nisam prepoznala. Ipak, on spada u tu kategoriju lakih pisaca, ili će ti prijati ili neće, a ako hoće pročitaćeš i ostale njegove.
Sva svetlost koju ne vidimo mi je jedno od najvećih razočarenja ove godine. Kupila sam je (kupila! A obično bez jake preporuke samo pozajmim iz biblioteke pa kasnije kupim ako je poželim) zbog Pulicerove nagrade i sporadičnih pohvala, mada nikog od ljudi sa kojima delim sličan književni ukus. Zaista ne znam na koji način je ta knjiga zavredela Pulicera. Reč o Parizu i Francuskoj za vreme Drugog svetskog rata ali atmosfera je opisana tako da si sve vreme svestan da je pisac u najboljem slučaju pogledao nekoliko igranih filmova čija se radnja događa tada i tamo; vrlo "kako mali Perica Amerikanac danas zamišlja romantičan, idealizovan Pariz jer želi da putuje po Evropi". Jezik je naivan. Zaplet još naivniji. Likovi jednodimenzionalni. Ona je dobra i slepa. On je dobar Nemac, nego nije imao izbora. Pa još ubacio i priču o nekakvom tajanstvenom dijamantu, kao da je u pitanju nekakav viktorijanski roman ili Emilio Salgari kojeg sam volela kao klinka. Ili Vilki Kolins. Mnogo klišea – nacističke škole za dečake baš kako su najčešće predstavljane, pa čak je stigao da upiše i zle Ruse da su silovali po Nemačkoj na kraju rata. Ne sporim da jesu, ali na ovaj način kako je u knjizi predstavljeno tu su samo da kao dekor potvrde kliše, ništa više. Ne mogu više, opet sam se iznervirala. U svakom slučaju, može da se odmori mozak uz nju, može za iz biblioteke, ali ne više od toga.
Što se
Modijana tiče, nisam čitala “Doru Bruder” ali je imam I planiram. "Kafe" nema dokumentaristički momenat. "Rodoslov" ga ima donekle, ali opet kroz pitanje (ne)uhvatljivosti sećanja i uopšte onoga što nas od nasleđa, porodice, odgoja, određuje da smo mi ti, a ne neki drugi. Zanimljivo ali opet, ne bih rekla da ću je se trajno sećati.
Gordera sam dosta čitala, ali mislim da više neću. "Zamak u Pirinejima" mi je bio preslab da bi mi zadržao interesovanje za njegov dalji opus. Slično kao i Lu, ili ti se sviđa ili ne. U "Devojci sa pomorandžama" mi je prijao taj naivan, kvazi young adult pristup, ali zato što je i takva tema i likovi. Ali kad se isto to primeni na stil likova u "Zamku" koji su kao odrasli, onda mi je toga previše. "Sofijin svet" mi je bio toliko dosadan da je nikad nisam završila, a počinjala sam više puta. "Kći direktora cirkusa" mi se svojevremeno bogznakako dopala, a sad se veruješ li ne sećam čak ni radnje ni šta je to što mi se toliko dopalo. "Vita brevis" mi je jedina na visokom mestu od njegovih knjiga i mogla bih ponovo da je čitam. Čitala sam odmah posle nje "Ispovesti" Svetog Avgustina i to je bila odlična kombinacija.
Hvala za Uelbeka. Planiram "Elementarne čestice", a imam i "Lanzarote", "Mogućnost ostrva" i "Karta i teritorija", pa ću videti.