Ponoćna ruža, Lusinda Rajli. Na proslavi svog stotog rođendana Anarita svom praunuku Ariju daje zadatak da istraži gde je njen sin za kojeg su joj rekli da je umro, ali ona čitav život oseća da nije. Porodica godinama sluša od nje kako je njen sin živ iako postoji smrtovnica, ali ona u to ne veruje. Deset godina posle Anahitine smrti, Ari će otići do Engleske i početi da se interesuje šta se desilo njegovoj prababi. Knjiga prati Anahitin život, njeno odrastanje, prijateljstvo sa drugaricom (princezom) Indirom, njen život u Engleskoj i Indiji...Sa druge strane, filmska ekipa iz Amerike (naravno) dolazi u Astberi hol da tu snima film. Glavna glumica Rebeka će biti gost domaćina Astberi hola, Entonija, i neobično je što će ona (kada je budu pripremili za ulogu) ličiti na njegovu babu Vajolet. Ari će prateći tragove iz spisa koje mi je Anahita, ostavila doći do Astberi hola, tako da će i Rebeka na neki način biti uvučena u otkrivanje tajni priče iz davnina.
Iako se priča odvija na relaciji Indija-Engleska, nema previše opisa samih podneblja (ja recimo volim opise), već je fokus na Anahitinom životu, njnom odnosu sa ljudima koji su joj i pomagali ali i onama koji su joj odmagali tokom života. Malo mi je na početku smetala priča oko Rebeke - popularna glumica, koja je nedavno zaprošena, pa sve bruji o tome, pa ona u stvari nije baš sigurna da li bi da se uda jer nije baš ni pristala kako treba, se sklanja u Astberi hol od novinara koji je saleću.. Ali onda se fokus prebacuje na Anahitu (što je dobro) i prosto je priča krenula da me uvlači sve dublje da vidim šta je dalje bilo. I dalje će se Rebeka pojavljivati (ona je jedan od glavnih likova u knjizi), ali tad mi je nekako bilo ok, jer je ona više krenula da se bavi otkrivanjem te tajne koja postoji, mada će naravno biti provučen i njen posao, ali to je u drugom planu. Jedino mi je nategnut jedan detalj oko Anahitinog dara, u smislu da ne verujem da neko baš toliko može da oseti neke stvari. (Ko bude čitao videće na kraju o čemu se radi, da ne otkrivam).
Za dan i po sam pročitala knjigu, oči su mi ispale (oko 630str). Jednostavno, kako uzmem nešto da radim, razmišljam šta se dalje zbiva u priči. I nastavim da čitam. Šta ću. Juče na plesu razmišljam kako nema šanse da je ne pročitam do kraja kad stignem (negde oko 150str koliko mi je prostalo), tako da sam negde do pola 3 čitala sa najvećim uživanjem. Pitko je knjiga napisana, tako da je i to jedan od razloga zašto sam je brzo pročitala. Meni je prijala, te stoga od mene preporuka.