Cao drugarice!

Eto mene posle nekog vremena, da dam novi raport. Pošto je dugačak, koga mrzi oprošteno mu j ed ane čita. Ja vas sve mnogo

i
Putovanje jednog slona, Žoze Saramago (Laguna). Fina priča o putovanju daklem slona

Naime, portugalski kralj, koji je I sam dobio slona na poklon, reši da se poklona elegantno reši tako što će ga pokloniti austrougarskom vladaru. I slonče mora da pređe put od Portugala do Beča, narafski peške. Pošto je reč o kraljevskom daru I diplomatskom činu, slona prati sva sila ljudi. Cela priča se plete oko tih ljudi, crtica iz njihovih razmišljanja, vojnika u pratnji, seljaka u selima kroz koje prolazi povorka, austrougarskog carskog zeta koji je dodeljen da sprovede poklon od Španije do Beča. Naročito je fokus na Indusu koji je vodič slona, na njegovom pogledu na portgalskog I austrougarskog budućeg vladara, odnos sa glavnim portugalskim vođom pta I prijateljstvo sa rečenim slonom. Lepo je to sve izvedeno, zanimljivo, tako da se kroz sve ovo daje kritika politike, diplomatskih I klasnih odnosa, istorije I savremenog doba (odnosno, kako se malo šta promenilo izuzev dekora).
Malo je razvučena, prilično sam je dugo čitala imajući u vidu kolika je, ali prijala mi je.
Luzitanija, Almejda Farija (Geopoetika). Ovo je odlična knjiga, takođe ne naročito obimna ali traži strpljenje jer je mnogo toga sabijeno u manje od 200 stranica. Prati grupu ljudi, uglavnom pripadnike jedne portugalske porodice, nekad bogatih zemljoposednika a sad osiromašenih, u godini dana od njihove revolucije 1975. kada su zbacili diktaturu I izgubili kolonije. Za njih je to prelomni trenutak kao što je za nas recimo 5. oktobar, u smislu dugo željene I iščekivane promene, možda previše željene I iščekivane, tako da su nade ogromne a strpljenje premalo. Ima mnogo pozivanja na savremenu istoriju Portugalije, pa je korisno imati I neke reference sa strane, ili čitati uz internet, ali veoma vredi truda za nekoga ko želi više da sazna o Portugaliji. Ova knjiga je pisana 1980. I izučava se sad kod njih na savremenoj književnosti, tako da je I to plus. Nije za čitanje u busu kažem, pre svega zbog sabijenosti događaja, referenci, likova, a ne zbog nekog naročito komplikovanog stila.
Žene utorka, Monika Pec (Čarobna knjiga). Knjiga za odmor. Priča o pet prijateljica koja su se združile kao mlade posle časova francuskog koje su pohađale u školi jezika pa se petnaest godina druže svakog utorka I jednom godišnje idu na putovanja iako su sve različitog karaktera, godina I izabrale različite životne puteve. Jednoj od njih, koja je bila najnjanjavija I koju su sve uvek štitile, umre muž I pošto padne u depresiju I reši da ode na hodočašće u Lurd umesto muža kome je to bila želja, one sve reše da joj prave društvo na tom putu I naravno tu je na testu njihovo prijateljstvo kao I njihove neke lične odluke I stavovi. Filmska priča, u mnogome već viđena, ali prijala mi je, ima dobrih momenata, lako se I brzo čita. Idealna je za bus – lagana za nošenje, krupna slova, fin prored I lepo se prati.
Francusko zaveštanje, Andrej Makin (Paideia). Čitala sam Makinovu “Muziku jednog života” I “Život nepoznatog čoveka” koje su mi se dopale, ali ovu nisam mogla čak ni da završim. Ne znam zašto je uopšte za nju dobio Gonkura izuzev zato što se Francuzima dopalo to što je on tamo u ruskom Sibiru maštao o Francuskoj kao civilizacijskom idealu.
Priča je kao o njegovoj babi Francuskinji ali ispričana sasvim nezanimljivo, uz mnogo meandara koji ne znam čemu služe I nekako... dosadno.
Ipak, ne odustajem od Makina ali ću sledeću uzeti “Zločin Olge Arbeljine” pošto je Lamar

, kao Makinov poznavalac rekla da je najjača.