to 'ajd dalje je preko puta ulice, na raskrsnici, jer tamo (po sjećanju) staje autobus za Nikšić, a krenula sam u Ostrog, jer sam osjetila potrebu i još iz nekoliko razloga, ali nisu za javnost

...i odem ja tamo, neki se sudarili, čuknuli, pa ih zaobiđoh i vidim jednu djevojku sa torbom.. pitam ja nju jel se ovdje čeka bus za Nikšić, da, da, odgovara preko telefona...dobro, namjestim se ja da čekam godinu, jer znam kakve sam sreće..kad čujem nekoga kako nešto ljutito viče..ja ono pažljivije pogledam, kad neki tip

hajde ulazite, ne mogu ovdje da stojim, vidite da je bio sudar...ja ništa, mislim, obraća se ovoj djevojci..kad on opet...te ti ja napravih ulet u auto...šta me brige...što rekla jedna moja..para nemam, a ONO znam

...mnogo fin neki, mi ti se ispričasmo samo tako, razmjenismo telefone i on ti mene ostavi na kružni tok prije Danilovgrada, to je na pola puta...ja pređoh taj tok i stadoh na neki travnjak i vidim niđe stajališta za bus..i onaj znak zabranjeno i stajanje i parkiranje...šta ču sad..pomjerim se niže i čekam..prolaze neka kola pa ništa ne prolazi, pa jedan kamion..ja fino prst pa stopiram kamion, sažaliće se kamiondžija...i stvarno stane..al' kakav kamion..kamiončina, ima metaripo do prve stepenice...kako se uspentrah, ne znam, al' uspjedoh..i govorim ovome sva oduševljena..ja se nikad nisam vozila ovolikim kamionon...
...ispričah se i sa njim, ismijasmo se, priča mi on dogodovčtine sa sinom od 5 god, koji je jedini i prvi u 9 domova, kako je bezobrazan i razmađen, a šarmantan...i jeste...
i dođoh do Bogetiće..onda malo pješke..i zaustaviše se neki ljudi iz Bara, neka muka na njih vidim, al' eto dođoh do gore, pa se razdvojismo
ne mogu sad više da pišem
...zaboravih da dodam, kad sam pokušavala da se penjem u kamiončinu, pa ne mogu, da sam ga pitala..a jel' imate vi tu kakvu kuku da me izvuče
- - - - - - - - - -
da ne spamujem, čitala sam ovu moju knjigu malo u povratku ...