- Moram da ostavim nekoga, a ne znam kako.
- Dođavola, kakva je sada situacija?
- Jedna devojka sa kojom se viđam. Dolazi, tucamo se, i odlazi. Ja je ne zovem da ponovo dođe. Dobro, jednom sam je pozvao. Šta bi ti rekao? To je ludo. Jednom nešto predložiš, i pređe im u naviku. Nije da mi je to smaranje... U stvari, jeste! To je tačno to. To mi je smor. Ali, samo sada. Pre nije bilo. Odjednom mi je to postalo gušenje. Ta prokleta sreda je kao nešto što dugujemo jedno drugom. Skroz je pogrešno.
- Razumeće. Ljudi razumeju takve stvari.
- Šta bi ti uradio da to okončaš?
- Ostao bih isti, pa bi se završilo samo od sebe.
- Možeš li da veruješ koliko je ta žena očajna? Sredom od dva do nekih četiri. Hoće to, i samo to.
- Zašto misliš da je očajnija od tebe?
- Kako to misliš?
- Zašto bi bila? Nisi je zvao da ponovo dođe, ali te je ona pitala da li sme. Ipak, uvek joj otvoriš vrata, i to tako ide. Gde je tu očajanje? Retko se nalazi neko ko želi baš isto što i ti. Možda joj ti daješ mnogo. Nisi čak ni svestan toga.
- Otkud ti znaš? Ti je ni ne poznaješ?
- Mogu da je zamislim. Siguran sam da joj mnogo daješ.
- Ne znam. Ne verujem da želi isto što i ja. Nemam utisak ni da sam u vezi sa nekim.
- Šta ona kaže o svemu tome?
- Ne znam, mi ne razgovaramo.
Intimacy