комшија
Stara legenda
- Poruka
- 96.548
BERNIE SANDERS JE BIO U PRAVU? Kampanja Hillary Clinton predstavlja gotovo incestuozni odnos između korporativne Amerike i njezinih tobožnjih političkih gospodara!
Ovog travanja, netom prije važnih izbora u New Yorku, stožer Bernieja Sandersa objavio je novu izbornu reklamu, koja je trebala senatoru iz Vermonta vratiti prednost nad njegovom protukandidatkinjom.
Reklama se odnosila na povezanost bankara s Wall Streeta i političara. Tako je između ostalog navedeno, kako Wall Street obasipa washingtonske političare s donacijama te velikim uplatama za njihove političke govore. U reklami se navodi kako se političari svojim govorima zarađuju preko 200 000 dolara za razliku od ostalih Amerikanca koji zarađuju tek 15 dolara po satu. Reklama završava konstatacijom: Dosta je bilo.
Ovaj je napad nedvojbeno činio središte Sandersove kampanje te je ujedno predstavljalo i samu srž kritičnog odnosa prema politici Hillary Clinton, za koju se ipak činilo da će imati prednosti u konačnoj nominaciji za predsjedničkog kandidata u Demokratskoj stranci. Naime, primanja od političkih govora čine iznimno isplativi dio njezinog djelovanja. Upravo je ovo pokazatelj do koje su mjere povezani financijski establišmenti s političarima u Washingtonu. Potonje također prosječnim Amerikancima otkriva do koje mjere seže povezanost privatnih interesa s političkom elitom.
Navedeno je predstavljalo temelj socijaldemokratske poruke koju je kreirao Bernie Sanders u svojoj političkoj kampanji. „Lažna ekonomija“ o kojoj je pričao ne odnosi se samo na činjenicu kako pohlepne korporacije stvaraju društvo bazirano na nejednakosti, nego i na činjenicu kako navedeno kreira i uzajamnu vezu između plutokrata i političara, kako u Demokratskoj tako i u Republikanskoj stranci. Najočitiji primjer za navedeno upravo je Hillary Clinton.
Naime, Hillary je u razdoblje između 2012. godine, kada je napustila mjesto državne tajnice, do trenutka pokretanja predsjedničke kampanje zaradila gotovo 22 milijuna dolara, za govore koje je davala prvenstveno interesnim grupama koje lobiraju kod vlade. Ovaj iznos je četiristo puta veći no što je u istom razdoblju, mogla zaraditi prosječna obitelj. (Međutim čak i ovaj iznos „blijedi“ kada ga promatramo u okviru iznosa od 153 milijuna dolara koliko su Clintonovi zaradili na svojim govorima otkako je Bill napustio Bijelu kuću.)
Iako je Clintonova nekada radila određene populističke geste u javnosti, njezino privatno ponašanje je u velikoj diskrepanciji, pogotovo kada ga promatramo u kontekstu iznimno bliskog odnosa s Wall Streetom te financijsko-korporativnim sustavom.
Tijekom predizbora stožer Clintonove kao i njezine pristaše pokušale su raznim metodama odbaciti ili minimalizirati pitanje njezinih naknada vezanih uz održavanja političkih govora zajedno s optužbom kako se nalazi u prisnoj vezi s korporativnim interesima. Međutim, čak i površna kritična analiza, poput one Jeffa Steina s Voxa, pokazuje kako njezini politički govori ipak predstavljaju više lošu političku prosudbu, nego li nekakvu korupciju.
Navedena je kontraverzna ubrzo postola dio nacionalnog problema zajedno s ukorijenjenim nejednakostima i siromaštvom. Navedeno pokazuje vrlo izraženu spregu između političara i bogatstva. Kroz kombinaciju raznog posredovanja te brojnih skrivenih poteza, elite Demokratskog nacionalnog odbora zajedno s liberalnim medijima, uspješno su smanjile štetu nastalu navedenim prozivanjem te time direktno pridonijeli Hilarinoj pobjedi na predizborima.
Nakon što je Sandersova poruka neutralizirana, mnogi su smatrali kako je stvar time riješena. Međutim, tijekom posljednjih tjedana, kada je došlo do objavljivanja niza dokumenta, među kojima i onih iz Wikileaksa (kao i nekoliko drugih izvora), pitanje karaktera ovakvog modela suradnje politike i svijeta financija ponovno je postavljeno u političko središte.
Hapšenje Bernia Sandersa 1963. godine na protestima protiv rasne segregacije u Chicagu/Foto: Wikipedia
Clintonova je hvalila Walmart (čiji je član Odbora nekoć bila) zbog širenja duha zajednice koji je „izrazito bitan za održavanje naše demokracije, naše slobode i naše snage“. Međutim, kako su primjetniji Zaid Jilan i Naomi La Chance, upravo je tvrtkina izrazito antisindikalistička politika dovela do uništenja brojnih zajednica tako što je preraspodjela gotovo četiri tisuće radnih mjesta, dopuštajući na taj način da obitelj Walton stekne bogatstvo koje je ekvivalent onome što posjeduje 40% Amerikanca zajedno. I Obitelj Walton uplaćivala je također donacije Clintonovoj kampanji.
Dok Demokratska stranka podupire politiku minimalne plaće u iznosu od 15 dolara, objavljeni mailovi otkrivaju kao senatorica Clinton ne samo da ne podupire taj plan, nego čak i bazu vlastite stranke, koja stoji iza ove politike, povezuje s Crvenom armijom[3]. Iako njezina kampanja barem prividno podupire izdavanja za socijalne programe, mailovi otkrivaju kako je ona zapravo hvalila Simpson-Bowlesov plan koji se odnosi na smanjenje davanja za socijalne program.
Stoga je i ovdje vidljivo kao Hillary dosljedno provodi dvojnu politiku: javnu i privatnu, a koje su nerijetko, kako je navedeno, u potpunoj suprotnosti.
očituje se njezina simpatija prema korporativnoj Americi i nekim od njezinih najgorih pripadnika. Osim očitoga, ovo također pokazuje koliko su njezine progresivne ideje zapravo proračunate i cinične.
U okviru svega navedenog očito je kako je Clintoničina izborna mašinerija gotovo neprimjetno napravila određeni raskorak sa samom Demokratskom strankom. Unatoč tomu njezin je stožer usvojio samo populističke stavove stranke, koje favorizira stranačka baza, ali samo u slučajevima kada im situacija ne dopušta ništa drugo. Na temelju toga politika Hillary Clinton oslanja se na učenje Lea Straussa. Takva politika nije utemeljena samo na pragmatizmu, nego na duboko ukorijenjenom ideološkom uvjerenju koje je Strauss proklamirao.
Objavljeni mailovi ne samo da potvrđuju Sandersovu kritiku upućenu Hillary, Demokratskoj stranci te Washingtonskoj politici, nego također ističu potrebu za progresivnim mjerama koje je Sanders zagovarao. Istinitost njegove središnje teze postala je posebno očita nakon objave ovih mailova. Naime, sasvim je jasno da novčani interesi između politike i ekonomskog sektora, stvaraju lažnu ekonomiju koja služi isključivo elitama.
U suprotnosti s ponešto populističkim Sandersonovim pristupom, Clinton je u kampanji, isticala individualno iskustvo, administracijske sposobnosti kao i vlastitu spoznaju kako se politički napredak može ostvariti isključivo kroz pažljivi inkrementalizam na tragu onoga što je zastupao Charles E. Lindblom.
Unutar stožera Hillary Clinton, kao i među njezinim pristašama, pojavilo se kolebanja oko toga predstavlja li njezina strategija apsolutni odmak od Sandersovih ideja ili ona tek označava mnogo blažu verziju politiku, ali s istim rezultatom kojega zagovara i Sanders
Ovog travanja, netom prije važnih izbora u New Yorku, stožer Bernieja Sandersa objavio je novu izbornu reklamu, koja je trebala senatoru iz Vermonta vratiti prednost nad njegovom protukandidatkinjom.
Reklama se odnosila na povezanost bankara s Wall Streeta i političara. Tako je između ostalog navedeno, kako Wall Street obasipa washingtonske političare s donacijama te velikim uplatama za njihove političke govore. U reklami se navodi kako se političari svojim govorima zarađuju preko 200 000 dolara za razliku od ostalih Amerikanca koji zarađuju tek 15 dolara po satu. Reklama završava konstatacijom: Dosta je bilo.
Ovaj je napad nedvojbeno činio središte Sandersove kampanje te je ujedno predstavljalo i samu srž kritičnog odnosa prema politici Hillary Clinton, za koju se ipak činilo da će imati prednosti u konačnoj nominaciji za predsjedničkog kandidata u Demokratskoj stranci. Naime, primanja od političkih govora čine iznimno isplativi dio njezinog djelovanja. Upravo je ovo pokazatelj do koje su mjere povezani financijski establišmenti s političarima u Washingtonu. Potonje također prosječnim Amerikancima otkriva do koje mjere seže povezanost privatnih interesa s političkom elitom.
Navedeno je predstavljalo temelj socijaldemokratske poruke koju je kreirao Bernie Sanders u svojoj političkoj kampanji. „Lažna ekonomija“ o kojoj je pričao ne odnosi se samo na činjenicu kako pohlepne korporacije stvaraju društvo bazirano na nejednakosti, nego i na činjenicu kako navedeno kreira i uzajamnu vezu između plutokrata i političara, kako u Demokratskoj tako i u Republikanskoj stranci. Najočitiji primjer za navedeno upravo je Hillary Clinton.
Naime, Hillary je u razdoblje između 2012. godine, kada je napustila mjesto državne tajnice, do trenutka pokretanja predsjedničke kampanje zaradila gotovo 22 milijuna dolara, za govore koje je davala prvenstveno interesnim grupama koje lobiraju kod vlade. Ovaj iznos je četiristo puta veći no što je u istom razdoblju, mogla zaraditi prosječna obitelj. (Međutim čak i ovaj iznos „blijedi“ kada ga promatramo u okviru iznosa od 153 milijuna dolara koliko su Clintonovi zaradili na svojim govorima otkako je Bill napustio Bijelu kuću.)
Iako je Clintonova nekada radila određene populističke geste u javnosti, njezino privatno ponašanje je u velikoj diskrepanciji, pogotovo kada ga promatramo u kontekstu iznimno bliskog odnosa s Wall Streetom te financijsko-korporativnim sustavom.
Tijekom predizbora stožer Clintonove kao i njezine pristaše pokušale su raznim metodama odbaciti ili minimalizirati pitanje njezinih naknada vezanih uz održavanja političkih govora zajedno s optužbom kako se nalazi u prisnoj vezi s korporativnim interesima. Međutim, čak i površna kritična analiza, poput one Jeffa Steina s Voxa, pokazuje kako njezini politički govori ipak predstavljaju više lošu političku prosudbu, nego li nekakvu korupciju.
Navedena je kontraverzna ubrzo postola dio nacionalnog problema zajedno s ukorijenjenim nejednakostima i siromaštvom. Navedeno pokazuje vrlo izraženu spregu između političara i bogatstva. Kroz kombinaciju raznog posredovanja te brojnih skrivenih poteza, elite Demokratskog nacionalnog odbora zajedno s liberalnim medijima, uspješno su smanjile štetu nastalu navedenim prozivanjem te time direktno pridonijeli Hilarinoj pobjedi na predizborima.
Nakon što je Sandersova poruka neutralizirana, mnogi su smatrali kako je stvar time riješena. Međutim, tijekom posljednjih tjedana, kada je došlo do objavljivanja niza dokumenta, među kojima i onih iz Wikileaksa (kao i nekoliko drugih izvora), pitanje karaktera ovakvog modela suradnje politike i svijeta financija ponovno je postavljeno u političko središte.
Hapšenje Bernia Sandersa 1963. godine na protestima protiv rasne segregacije u Chicagu/Foto: Wikipedia
Clintonova je hvalila Walmart (čiji je član Odbora nekoć bila) zbog širenja duha zajednice koji je „izrazito bitan za održavanje naše demokracije, naše slobode i naše snage“. Međutim, kako su primjetniji Zaid Jilan i Naomi La Chance, upravo je tvrtkina izrazito antisindikalistička politika dovela do uništenja brojnih zajednica tako što je preraspodjela gotovo četiri tisuće radnih mjesta, dopuštajući na taj način da obitelj Walton stekne bogatstvo koje je ekvivalent onome što posjeduje 40% Amerikanca zajedno. I Obitelj Walton uplaćivala je također donacije Clintonovoj kampanji.
Dok Demokratska stranka podupire politiku minimalne plaće u iznosu od 15 dolara, objavljeni mailovi otkrivaju kao senatorica Clinton ne samo da ne podupire taj plan, nego čak i bazu vlastite stranke, koja stoji iza ove politike, povezuje s Crvenom armijom[3]. Iako njezina kampanja barem prividno podupire izdavanja za socijalne programe, mailovi otkrivaju kako je ona zapravo hvalila Simpson-Bowlesov plan koji se odnosi na smanjenje davanja za socijalne program.
Stoga je i ovdje vidljivo kao Hillary dosljedno provodi dvojnu politiku: javnu i privatnu, a koje su nerijetko, kako je navedeno, u potpunoj suprotnosti.
očituje se njezina simpatija prema korporativnoj Americi i nekim od njezinih najgorih pripadnika. Osim očitoga, ovo također pokazuje koliko su njezine progresivne ideje zapravo proračunate i cinične.
U okviru svega navedenog očito je kako je Clintoničina izborna mašinerija gotovo neprimjetno napravila određeni raskorak sa samom Demokratskom strankom. Unatoč tomu njezin je stožer usvojio samo populističke stavove stranke, koje favorizira stranačka baza, ali samo u slučajevima kada im situacija ne dopušta ništa drugo. Na temelju toga politika Hillary Clinton oslanja se na učenje Lea Straussa. Takva politika nije utemeljena samo na pragmatizmu, nego na duboko ukorijenjenom ideološkom uvjerenju koje je Strauss proklamirao.
Objavljeni mailovi ne samo da potvrđuju Sandersovu kritiku upućenu Hillary, Demokratskoj stranci te Washingtonskoj politici, nego također ističu potrebu za progresivnim mjerama koje je Sanders zagovarao. Istinitost njegove središnje teze postala je posebno očita nakon objave ovih mailova. Naime, sasvim je jasno da novčani interesi između politike i ekonomskog sektora, stvaraju lažnu ekonomiju koja služi isključivo elitama.
U suprotnosti s ponešto populističkim Sandersonovim pristupom, Clinton je u kampanji, isticala individualno iskustvo, administracijske sposobnosti kao i vlastitu spoznaju kako se politički napredak može ostvariti isključivo kroz pažljivi inkrementalizam na tragu onoga što je zastupao Charles E. Lindblom.
Unutar stožera Hillary Clinton, kao i među njezinim pristašama, pojavilo se kolebanja oko toga predstavlja li njezina strategija apsolutni odmak od Sandersovih ideja ili ona tek označava mnogo blažu verziju politiku, ali s istim rezultatom kojega zagovara i Sanders
