Ма нећеш ваљда
-
- Popularno:
- Šta je Dodik uradio za Srbe i za...
- Dodik razvlašćen, povučeni svi njegovi...
- Da li ste za zaustavljanje rata u...
- Boni i Klajd
- Da li biste ucinili zeni..
- Maske koje nosimo na društvenim mrežama
- Trik za čistu rernu
- Da li je gravitacija nepotrošiva ?
- Forumasice u soap operi
- Pas u Rembrantovoj „Noćnoj straži“ je...
Beogradska premijera "U zemlji krvi i meda"
- Začetnik teme draksson
- Datum pokretanja
Ма нећеш ваљда
- Poruka
- 596
sadromance
Zainteresovan član
- Poruka
- 338
NIsam pogledao ali cu pogledati jer je glupo diskutovati o nepoznatim stvarima
- Poruka
- 596
Nisi ni ti u cvetu mladosti..
Јел си сигуран?
- Poruka
- 596
Cim si na forumima, znaci da ti je vreme dobro poodmaklo..
- Poruka
- 596
U sred srede..
Шта у сред среде
Zelena_oaza
Ističe se
- Poruka
- 2.502
Bas cudan debakl.
Ja sam mislila doci ce Ceda sa svitom, pa Natasa Kandic, pa Sonja Biserko, Sonja Liht, pa Predrag Azdejkovic, Biljana Srbljanovic, Mirjana Karanovic, predstavnici islamske zajednice u Srbiji, arapske ambasade...kad ono...trt Milojka...
Neko je u organizaciji opasno zakazao...
Slobodance
Ističe se
- Poruka
- 2.841
А зашто мрзети ту глупаву глумицу ?
Она или је плаћена за то од "неког" или је стварно неинформисана,или је злонамерна или глупа...
Видите колико има код нас "домаћих" који признају све !
За све смо ми криви !
Јесмо (за по нешто),али за то ће нам Бог пресудити,а не светске будале !
Она или је плаћена за то од "неког" или је стварно неинформисана,или је злонамерна или глупа...
Видите колико има код нас "домаћих" који признају све !
За све смо ми криви !
Јесмо (за по нешто),али за то ће нам Бог пресудити,а не светске будале !
gradjanin sveta
Domaćin
- Poruka
- 4.609
Веровтано се и њима више смучило, Сарајево па Загреб, па стварно чак ни они не могу то да гледају три пута,
а поштено њихови послодавци то од њих стварно нису могли ни да очекују, и једном је било много, али три пута, то нико није заслужио.
*BILJA*
Buduća legenda
- Poruka
- 32.189
Nema to veze koliko je ugovorom predvidjeno, da ide kako su se nadali ne bi silazili s bina, ali, ne ide...Istina, moze biti da se plase, na njhovom mestu i ja bih...Pitanje je kako je ugovorom predviđeno,na koliko premijera treba da se pojave.A možda su se i uplašili da ih tamo ne napadnu neki "klerofašisti"
Biljo,za noge si u pravu
Noge su strasne, ono je zivi kostur
Sad cu biti malo nepristojna, ali jedan novinar je pocetak filma ovako opisao: Vec u 15. sekundi, srspki .....ulazi.....u ....i vec znas, dakle, ogavno, beba bacena sa sprata i scene nasilja koje samo bolstan um moze da zamisli...
KadLupimLupim
Aktivan član
- Poruka
- 1.059
Film treba da otkupi RTS i pusti vise puta umesto Dnevnika 2. I posle da ide komisija od kuce do kuce i propituje gradjanje, jesu li naucili radnju filma. Pa ako se i onda ne postigne zadovoljavajuca gledanost, ponoviti isto, ali sa puskama u potiljak.
bilja3003
Primećen član
- Poruka
- 602
Узгред, интересује ме издвојено мишљење Драгана Николића, глумца кога сам некада изузетно ценила, у вези овог филма. Јер, како рече, не може да да суд о овом уметничком делу док га не буде видео. Поштовани Драгане, надам се да сте филм у међувремену одгледали, па ме интересују ваши утисци. Ако је образложење слично или исто као виђење које је је изнео Раде Шербеџија, немојте се трудити.
- Poruka
- 11.563
Anđa Đoli nije baš ništa zatresla. Dobila je novce (a i to pitanje od koga) da iskoristi svoju trenutnu umjetno napuhanu slavu i napravi jedan tipično američki patetični kič-propagandni filmić o balkanskim "divljacima" koji se tamo negdje kolju a bez ikakvog suvislog i razumljivog razloga. I to je i napravila. Naravno da je kao redateljica i scenaristica još manje talentirana nego kao glumica (a tu je vrlo limitirana), ali u današnjem poremećenom svijetu s čudnim kriterijima za sticanje slave spletom okolnosti postala je planetarna zvezda i to sada treba iskoristiti.
film nisam gledao, niti ne mislim, ali koliko čitam niti kritika a niti publika o njemu ne misle ništa posebno dobro što je bilo i za očekivati. Film čak u svetu nije ni izazvao baš neki interes, unatoč barnumovskoj promidžbi. Jedini koji oko toga histeriziraju su Bosanci koji sada misle da se cijeli svijet vrti oko njih (a tom svijetu se za njih živo j...), Srbi koje je Anđa u klasično infantilno-pojednostavljenoj američkoj maniri popljuvala i prikazala kao apsolutne negativce kjoji sveudilj kolju "dobre" "Bošnjake" i na kraju, potpuno nerazumljivo u cijelu priču se trpaju i Hrvati koje niti Anđelija ne spominje u svom filmiću, niti se Hrvati i inače ne doživljavaju u svijetu, a posebno u Americi kao neki relevantan faktor u bosanskom ratu. Oni tamo vjerojatno niti ne znaju da su i Hrvati sudjelovali i stradavali u ratu u Bosni.
Ali to ne sprečava našu iskomplekasiranu, malogrđansk-provincijsku poltronsku političku i "selebriti" scenu, kao i petparačke žute medije (a takvi su praktično svi) da počnu masovno onaniranje zbog tog "velevažnog događaja" - usputnog posjeta jedne drugorazredne glumice i medijske manipulatorice i njenog ofucanog muža (koji se u međuvremenu od velike glumačke zvijezde pretvorio u njen medijski privjesak) koja uostalom u Zagreb ne bi ni dolazila da nije bilo sarajevskog derneka.
I dok je donekle shvatljivo ponašanje Srba i Bosanaca, zaista je nejasno zbog čega se to Hrvati, tj. hrvatski mediji, političari i ostala "selebriti" klatež toliko uzbuđuje zbog žene kojoj su i Bosna i Bosanci i Srbi, a pogotvo Hrvati zadnja rupa na svirali i kojoj je "region" i rat u Bosni samo zgodno polsužio kao sredstvo dalje samopromocije i napuhavanja vlastitog precijenjenog ega.
A govoriti da je Anđelija bilo što u "regiji" "zatalasala" je debelo preterivanje. Sav ovaj jeftiini cirkus i vašar taštine će dan-dva biti predmet razgovora uz kavu i onda će sve to lepo pasti u zaborav jer ljudi u "regiji" i "exYu" imaju daleko većih problema i važnijih interesa od Anđelijinog prešetavanja po crvenom tepihu u pratnji mužića papučara i sveprisutnog Rade Šerbedžije i loše odlgumljene "ganutosti" i suzica.
film nisam gledao, niti ne mislim, ali koliko čitam niti kritika a niti publika o njemu ne misle ništa posebno dobro što je bilo i za očekivati. Film čak u svetu nije ni izazvao baš neki interes, unatoč barnumovskoj promidžbi. Jedini koji oko toga histeriziraju su Bosanci koji sada misle da se cijeli svijet vrti oko njih (a tom svijetu se za njih živo j...), Srbi koje je Anđa u klasično infantilno-pojednostavljenoj američkoj maniri popljuvala i prikazala kao apsolutne negativce kjoji sveudilj kolju "dobre" "Bošnjake" i na kraju, potpuno nerazumljivo u cijelu priču se trpaju i Hrvati koje niti Anđelija ne spominje u svom filmiću, niti se Hrvati i inače ne doživljavaju u svijetu, a posebno u Americi kao neki relevantan faktor u bosanskom ratu. Oni tamo vjerojatno niti ne znaju da su i Hrvati sudjelovali i stradavali u ratu u Bosni.
Ali to ne sprečava našu iskomplekasiranu, malogrđansk-provincijsku poltronsku političku i "selebriti" scenu, kao i petparačke žute medije (a takvi su praktično svi) da počnu masovno onaniranje zbog tog "velevažnog događaja" - usputnog posjeta jedne drugorazredne glumice i medijske manipulatorice i njenog ofucanog muža (koji se u međuvremenu od velike glumačke zvijezde pretvorio u njen medijski privjesak) koja uostalom u Zagreb ne bi ni dolazila da nije bilo sarajevskog derneka.
I dok je donekle shvatljivo ponašanje Srba i Bosanaca, zaista je nejasno zbog čega se to Hrvati, tj. hrvatski mediji, političari i ostala "selebriti" klatež toliko uzbuđuje zbog žene kojoj su i Bosna i Bosanci i Srbi, a pogotvo Hrvati zadnja rupa na svirali i kojoj je "region" i rat u Bosni samo zgodno polsužio kao sredstvo dalje samopromocije i napuhavanja vlastitog precijenjenog ega.
A govoriti da je Anđelija bilo što u "regiji" "zatalasala" je debelo preterivanje. Sav ovaj jeftiini cirkus i vašar taštine će dan-dva biti predmet razgovora uz kavu i onda će sve to lepo pasti u zaborav jer ljudi u "regiji" i "exYu" imaju daleko većih problema i važnijih interesa od Anđelijinog prešetavanja po crvenom tepihu u pratnji mužića papučara i sveprisutnog Rade Šerbedžije i loše odlgumljene "ganutosti" i suzica.
dragon x
Legenda
- Poruka
- 53.766
Глупача се ухватила режисерске палице а талентована је за то као камила за подводни риболов.
Као резултат тог рада је и могло настати само смеће које неки зову филмом.
Као резултат тог рада је и могло настати само смеће које неки зову филмом.
limunada
Buduća legenda
- Poruka
- 39.106
Ne znam je li ovaj tekst već bio na ovoj temi,ni ko je pisac istog,ali sviđa mi se:
"KOD KOŽE: Angelina Jolie i besmisao slobode
ČETVRTAK, 23 FEBRUAR 2012 10:59 GORAZDEONLINE.COM
Piše: Boris Dežulović
Nisu, naravno, ovdje važni ni Angelina ni njen film: ista je to, najzad Angelina Jolie i isti je to film zbog kojega su prije samo nekoliko mjeseci, čuvši da se u njemu silovana Bošnjakinja zaljubljuje u Srbina, ratni veterani, seoski hodže i ministri kulture Angelinu proglašavali četničkom kurvom. Da bi joj sad, čuvši da zaljubljenu Bošnjakinju u filmu siluju Srbi, uručivali Zlatni ljiljan. Ko bi Jolie, sad je gori.
Zvao me nekidan u dva iza ponoći Kožo da ispriča vic. Ima on taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic.
Elem, probudila se Fata u četiri ujutro i vidjela da nema Muje u krevetu. Uplašila se ona, tražila ga na balkonu, u kupatilu i dnevnoj sobi, kad Mujo u kuhinji, u mraku, sjedi za stolom, puši cigaru i pije rakiju. "Bježi tamo, prepade me!", otresla se Fata. "Šta ti je, šta radiš tu?" "Ništa", otpije on iz fića, "sjedim i nešto mislim." "O čemu misliš, pobogu Mujo, u ovo doba noći?" "Sjećaš li se", povuče on dim, "kad sam te ono ispratio od škole do kuće, pa kad nas je uhvatio tvoj babo?" "Jest, jest, kad ti je reko da sam maloljetna, pa il' da me ženiš, il' da ideš dvadeset godina na robiju", malo se kao i raznježila Fata. "Kako se ne bih sjećala!"
"E, vidiš", otpije Mujo gutljaj, "danas bi završilo tih dvadeset godina."
Nije Mujo tada prvi put zažalio, ali tek je toga dana zapravo pojmio i obuhvatio sav užas svog davnog pogrešnog izbora. Kad imaš dvadeset godina, sljedećih ti je dvadeset cijeli jedan život, i radije bi ga čovjek - uz dužno izvinjenje udrugama za ženska prava - i sa Fatom proveo, nego u zeničkom zatvoru. Kad, međutim, imaš četrdeset, tih ti je dvadeset prošlo u jednom duhanskom dimu, pa shvatiš da nisi birao između Fate i Zenice, već između slobode mogućnosti i mogućnosti slobode. Ne znajući, jasno, da bez mogućnosti slobode nijedne slobode nema, pa ni slobode mogućnosti. Shvatiš to u četiri ujutro, s fićem rakije u ruci i cigarom u pepeljari. I ostatak života provedeš sjedeći u mraku, sam za kuhinjskim stolom, brojeći dane propuštene slobode.
Ako vam ovo izgleda prekomplicirano, prije za Ingmara Bergmana nego za vulgarni mizogeni vic, znači da - baš kao i udruge za ženska prava - niste shvatili kako je Fata iz vica zapravo Mujin fatum, sudbina koju svaki čovjek bira kad ga uhvati njen babo. I da je dvadesetogodišnjem Muji današnja pamet, ne bi on u zenički zatvor, nego bi drugačije proživio svojih dvadeset godina s Fatom. Dobro, to je možda malo previše bergmanovski - Mujo bi možda ipak radije u Zenicu - ali shvatili ste što hoću reći.
Ako niste, može i ovako.
Dvadeset godina ovoga će se proljeća navršiti od početka rata u Bosni i Hercegovini, punih je šesnaest prošlo od potpisivanja Daytonskog sporazuma. Od one tri i pol godine rata ovih se šesnaest godina mira razlikuje samo po tome što ljudi ne ginu, nego umiru. Sve ostalo je isto, isti je odnos snaga, Srbi su agresori, a Bošnjaci žrtve. Hrvate ćemo za potrebe ogleda isključiti, oni su ionako malo agresori, malo žrtve, s njima bi to zaista na kraju ispao Ingmar Bergman.
Bošnjačkim političkim, kulturnim i vjerskim elitama takva pozicija žrtve u miru savršeno odgovara: sam smisao bošnjačke nacije, kako je njene elite definiraju, sublimiran je u njenoj žrtvosti, Bošnjaci su historijski zaokruženi kao nacija preživjelih žrtava. Onog trenutka, naime, kad bi Bošnjaci prestali biti samo žrtvama, ne bi više bilo potrebe da ih se brani, sveti i žive sahranjuje, i obesmislio bi se svaki razlog patriotskih elita, koje postoje samo dok ima dovoljno četnika za preživjele. Ako ih nema, mobilizirat će ih bošnjački generalštab, jer agresor uvijek mora biti brojčano nadmoćniji, a žrtva nikad do kraja slobodna: sloboda od sjene vlastitog nišana nepregledni je, tuđi teritorij u kojemu se gubi nacionalni identitet bošnjačke žrtve.
Sustav je razrađen da funkcionira trajno i bez greške: oni koji Bošnjake ne vide samo žrtvama genocida, u startu se označavaju svjedocima obrane srpskih zločinaca, advokatima Milorada Dodika i Mladićevim šegrtima. To je bošnjačka Kvaka 22: borci za slobodu preživjelih Bošnjaka zapravo su četnici koji im žele oteti slobodu za koju su pali. Pravi se bošnjački patriot bori, naime, za slobodu teoretske mogućnosti, za tu su slobodu pali njegovi heroji, a ne za stvarnu mogućnost slobode, koja uključuje i onu najstrašniju i najpogubniju slobodu, slobodu od vlastite žrtve.
Državna slavljenja takve žrtve obično su spektakularna i najčešće se održavaju u Zetri, poput nedavne premijere filma Angeline Jolie "U zemlji krvi i meda". Nisu, naravno, ovdje važni ni Angelina ni njen film: ista je to, najzad Angelina Jolie i isti je to film zbog kojega su prije samo nekoliko mjeseci, čuvši da se u njemu silovana Bošnjakinja zaljubljuje u Srbina, ratni veterani, seoski hodže i ministri kulture Angelinu proglašavali četničkom kurvom. Da bi joj sad, čuvši da zaljubljenu Bošnjakinju u filmu siluju Srbi, uručivali Zlatni ljiljan. Ko bi Jolie, sad je gori.
Ritual u Zetri ionako nije bio zamišljen kao premijera jednog filma, već kao svečanost međunarodnog priznanja, dobijanja službenog certifikata žrtve. Kako je to nakon premijere objasnio vrhovni filmski kritičar u BiH Mustafa ef. Cerić: "Film Angeline Jolie najbolje je što se Bosni i Hercegovini dogodilo od Daytonskog sporazuma."
Angelina Jolie je, dakle, za Bosnu i Hercegovinu ono što je Sasha Baron Cohen alias Borat Sagdijev bio za Republiku Kazahstan, dakle ozbiljna međunarodna referenca, samo sa suprotnim predznakom. U takvoj jednadžbi - ako su Angelina i Borat suprotne vrijednosti - isti pak ispadaju Bosna i Kazahstan, mali vilajeti kojima treba priznanje hollywoodske porte. Što, naravno, ide na štetu Bosne, jer kazahstanske elite barem nikad nisu Cohenov film označile najgorim što se Kazahstanu dogodilo od proglašenja nezavisnosti.
Političkim, kulturnim i vjerskim elitama takva je šteta, kao kolateralna, ukalkulirana u žrtvu. Bošnjačka nacija dobila je za nju međunarodni ISO-certifikat, a ako se Mujo i usudi posumnjati u sam smisao takve žrtve, čiji je sav historijski rezultat država u kojoj će najbolje što se u šesnaest godina mira dogodilo biti jedan hollywoodski film - ako dakle makar i na čas umjesto mogućnosti poželi slobodu - to se, jasno, računa u veleizdaju i sabotažu svete bošnjačke neslobode.
Da je Mujo, naime, onoga dana mogao birati - da bude pobjednik u troipolgodišnjem pravednom ratu za slobodu s jedne strane, ili žrtva dvadesetogodišnje okupacije s druge - do sad bi, ******, već prošlo i tih dvadeset godina. Ne bi više bio samo žrtva. Bio bi slobodan čovjek i slobodan Bošnjak.
Umjesto da za kuhinjskim stolom u četiri ujutro, s fićem rakije u ruci i cigarom u pepeljari, broji dane propuštene slobode i čeka nekoga da siđe pitati ga šta mu je. Sve se nadajući da će to biti Angelina Jolie..."
"KOD KOŽE: Angelina Jolie i besmisao slobode
ČETVRTAK, 23 FEBRUAR 2012 10:59 GORAZDEONLINE.COM
Piše: Boris Dežulović
Nisu, naravno, ovdje važni ni Angelina ni njen film: ista je to, najzad Angelina Jolie i isti je to film zbog kojega su prije samo nekoliko mjeseci, čuvši da se u njemu silovana Bošnjakinja zaljubljuje u Srbina, ratni veterani, seoski hodže i ministri kulture Angelinu proglašavali četničkom kurvom. Da bi joj sad, čuvši da zaljubljenu Bošnjakinju u filmu siluju Srbi, uručivali Zlatni ljiljan. Ko bi Jolie, sad je gori.
Zvao me nekidan u dva iza ponoći Kožo da ispriča vic. Ima on taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic.
Elem, probudila se Fata u četiri ujutro i vidjela da nema Muje u krevetu. Uplašila se ona, tražila ga na balkonu, u kupatilu i dnevnoj sobi, kad Mujo u kuhinji, u mraku, sjedi za stolom, puši cigaru i pije rakiju. "Bježi tamo, prepade me!", otresla se Fata. "Šta ti je, šta radiš tu?" "Ništa", otpije on iz fića, "sjedim i nešto mislim." "O čemu misliš, pobogu Mujo, u ovo doba noći?" "Sjećaš li se", povuče on dim, "kad sam te ono ispratio od škole do kuće, pa kad nas je uhvatio tvoj babo?" "Jest, jest, kad ti je reko da sam maloljetna, pa il' da me ženiš, il' da ideš dvadeset godina na robiju", malo se kao i raznježila Fata. "Kako se ne bih sjećala!"
"E, vidiš", otpije Mujo gutljaj, "danas bi završilo tih dvadeset godina."
Nije Mujo tada prvi put zažalio, ali tek je toga dana zapravo pojmio i obuhvatio sav užas svog davnog pogrešnog izbora. Kad imaš dvadeset godina, sljedećih ti je dvadeset cijeli jedan život, i radije bi ga čovjek - uz dužno izvinjenje udrugama za ženska prava - i sa Fatom proveo, nego u zeničkom zatvoru. Kad, međutim, imaš četrdeset, tih ti je dvadeset prošlo u jednom duhanskom dimu, pa shvatiš da nisi birao između Fate i Zenice, već između slobode mogućnosti i mogućnosti slobode. Ne znajući, jasno, da bez mogućnosti slobode nijedne slobode nema, pa ni slobode mogućnosti. Shvatiš to u četiri ujutro, s fićem rakije u ruci i cigarom u pepeljari. I ostatak života provedeš sjedeći u mraku, sam za kuhinjskim stolom, brojeći dane propuštene slobode.
Ako vam ovo izgleda prekomplicirano, prije za Ingmara Bergmana nego za vulgarni mizogeni vic, znači da - baš kao i udruge za ženska prava - niste shvatili kako je Fata iz vica zapravo Mujin fatum, sudbina koju svaki čovjek bira kad ga uhvati njen babo. I da je dvadesetogodišnjem Muji današnja pamet, ne bi on u zenički zatvor, nego bi drugačije proživio svojih dvadeset godina s Fatom. Dobro, to je možda malo previše bergmanovski - Mujo bi možda ipak radije u Zenicu - ali shvatili ste što hoću reći.
Ako niste, može i ovako.
Dvadeset godina ovoga će se proljeća navršiti od početka rata u Bosni i Hercegovini, punih je šesnaest prošlo od potpisivanja Daytonskog sporazuma. Od one tri i pol godine rata ovih se šesnaest godina mira razlikuje samo po tome što ljudi ne ginu, nego umiru. Sve ostalo je isto, isti je odnos snaga, Srbi su agresori, a Bošnjaci žrtve. Hrvate ćemo za potrebe ogleda isključiti, oni su ionako malo agresori, malo žrtve, s njima bi to zaista na kraju ispao Ingmar Bergman.
Bošnjačkim političkim, kulturnim i vjerskim elitama takva pozicija žrtve u miru savršeno odgovara: sam smisao bošnjačke nacije, kako je njene elite definiraju, sublimiran je u njenoj žrtvosti, Bošnjaci su historijski zaokruženi kao nacija preživjelih žrtava. Onog trenutka, naime, kad bi Bošnjaci prestali biti samo žrtvama, ne bi više bilo potrebe da ih se brani, sveti i žive sahranjuje, i obesmislio bi se svaki razlog patriotskih elita, koje postoje samo dok ima dovoljno četnika za preživjele. Ako ih nema, mobilizirat će ih bošnjački generalštab, jer agresor uvijek mora biti brojčano nadmoćniji, a žrtva nikad do kraja slobodna: sloboda od sjene vlastitog nišana nepregledni je, tuđi teritorij u kojemu se gubi nacionalni identitet bošnjačke žrtve.
Sustav je razrađen da funkcionira trajno i bez greške: oni koji Bošnjake ne vide samo žrtvama genocida, u startu se označavaju svjedocima obrane srpskih zločinaca, advokatima Milorada Dodika i Mladićevim šegrtima. To je bošnjačka Kvaka 22: borci za slobodu preživjelih Bošnjaka zapravo su četnici koji im žele oteti slobodu za koju su pali. Pravi se bošnjački patriot bori, naime, za slobodu teoretske mogućnosti, za tu su slobodu pali njegovi heroji, a ne za stvarnu mogućnost slobode, koja uključuje i onu najstrašniju i najpogubniju slobodu, slobodu od vlastite žrtve.
Državna slavljenja takve žrtve obično su spektakularna i najčešće se održavaju u Zetri, poput nedavne premijere filma Angeline Jolie "U zemlji krvi i meda". Nisu, naravno, ovdje važni ni Angelina ni njen film: ista je to, najzad Angelina Jolie i isti je to film zbog kojega su prije samo nekoliko mjeseci, čuvši da se u njemu silovana Bošnjakinja zaljubljuje u Srbina, ratni veterani, seoski hodže i ministri kulture Angelinu proglašavali četničkom kurvom. Da bi joj sad, čuvši da zaljubljenu Bošnjakinju u filmu siluju Srbi, uručivali Zlatni ljiljan. Ko bi Jolie, sad je gori.
Ritual u Zetri ionako nije bio zamišljen kao premijera jednog filma, već kao svečanost međunarodnog priznanja, dobijanja službenog certifikata žrtve. Kako je to nakon premijere objasnio vrhovni filmski kritičar u BiH Mustafa ef. Cerić: "Film Angeline Jolie najbolje je što se Bosni i Hercegovini dogodilo od Daytonskog sporazuma."
Angelina Jolie je, dakle, za Bosnu i Hercegovinu ono što je Sasha Baron Cohen alias Borat Sagdijev bio za Republiku Kazahstan, dakle ozbiljna međunarodna referenca, samo sa suprotnim predznakom. U takvoj jednadžbi - ako su Angelina i Borat suprotne vrijednosti - isti pak ispadaju Bosna i Kazahstan, mali vilajeti kojima treba priznanje hollywoodske porte. Što, naravno, ide na štetu Bosne, jer kazahstanske elite barem nikad nisu Cohenov film označile najgorim što se Kazahstanu dogodilo od proglašenja nezavisnosti.
Političkim, kulturnim i vjerskim elitama takva je šteta, kao kolateralna, ukalkulirana u žrtvu. Bošnjačka nacija dobila je za nju međunarodni ISO-certifikat, a ako se Mujo i usudi posumnjati u sam smisao takve žrtve, čiji je sav historijski rezultat država u kojoj će najbolje što se u šesnaest godina mira dogodilo biti jedan hollywoodski film - ako dakle makar i na čas umjesto mogućnosti poželi slobodu - to se, jasno, računa u veleizdaju i sabotažu svete bošnjačke neslobode.
Da je Mujo, naime, onoga dana mogao birati - da bude pobjednik u troipolgodišnjem pravednom ratu za slobodu s jedne strane, ili žrtva dvadesetogodišnje okupacije s druge - do sad bi, ******, već prošlo i tih dvadeset godina. Ne bi više bio samo žrtva. Bio bi slobodan čovjek i slobodan Bošnjak.
Umjesto da za kuhinjskim stolom u četiri ujutro, s fićem rakije u ruci i cigarom u pepeljari, broji dane propuštene slobode i čeka nekoga da siđe pitati ga šta mu je. Sve se nadajući da će to biti Angelina Jolie..."
Дон
Buduća legenda
- Poruka
- 29.456
I još da mu Srpkinja rodi Jusufa...
Дон
Buduća legenda
- Poruka
- 29.456
Dok mu koka nije pojela mozak.
Tenkre
Buduća legenda
- Poruka
- 25.345
Pa oni su i bili medju tih 12.Samo je Ceda napustio premijeru pre vremena.Ucinilo mu se da ga zmaj zove napolju,da ga provoza.A ova "starija gospodja",koja je dala komentar na kraju filma je bila gdja. Biserko licno.Sreca pa interviju nije potrajao,inace bi bakuta pocela pricati o bratu kojeg su zli knindze upucali...
Nancy011
Veoma poznat
- Poruka
- 14.118
A, pa ta družina to smeće gleda u kućnoj varijanti
Jennifer Jennin
Elita
- Poruka
- 19.731
