gledam svoje vene, tok krvi, zivota...toliko procesa u tijelo, toliko otkucaja, puteva, toliko savrsenih proracuna i desavanja..sve da bi moglo moje srce da kuca..da bi zivjela...i tako non-stop..ti procesi se ne zaustavljaju...jednolicni su, ponavljaju se iz dana u dan...i kad bi se nesto promjenilo, kada bi jedan dio puko, kada bi jedna sitnica krenula drugim tokom procesi bi bili poremeceni, srce bi stalo, ja bi umrla, i sve bi nestalo, jednostavno me vise ne bi bilo, i sve moje misli, zelje, bi u tom momentu samo isparile,nestale...
sada, posto jos uvijek sve tece u savrsenom redu, ja imam sansu da se pokrenem, da se moje zelje ne izgube i nestanu jednog dana, da ne bude sve uzalud...da ne ode jedan zivot tek tako, kao da ga nije ni bilo...
Zeljela sam da putujem, da vidim sto vise stvari, da uzivam u zivotu, da po cijeli dan setam, crtam, sviram gitaru...pjevam...da ne budem rob, da imam slobodu,da svaku noc zaspem s osmjehom na licu, a da se budim sa pomisli ''jos jedan dan, jos nesto novo, jedva cekam''
samo sam htjela da prozivim ovaj zivot kako sam ja to zamislila, kako sam oduvijek sanjala...volim da mastam, do te mjere da sebe ubijedim da je stvarnost drugacija, da mogu da postignem sve sto zelim, da mogu sama da krojim svoj zivot...
I, eto sad shvatam da nije tako...da je vrijeme da se prikljucim koloseku, ciklusu, da je vrijeme da odrastem, prestanem da budem dijete, da prihvatim realnost, da se pokorim...za 3god zavrsicu srednju skolu, do tada cu zivjeti u ovoj kuci, dolazeci svaki dan u 2, rucajuci, hodajuci po sobi, ili setajuci istim ulicama kao i juce,a i sutra opet tako..3god...a onda cu da odem na fakultet..da isto tako provodim pola dana u ucenju,da se zaposlim..da crncim na poslu do 4 dodjem kuci umorna, cekat ce me muz isto umoran, koji ce da sjedi u fotelji, dijete ce da odolazi u skolu, da ponavlja svoj opet jednolicni zivot...i tako...bicu samo jos jedna tacka u nizu..jos jedna mrvica...i ako to ne budem zeljela, i ako ja budem pronasla zadovoljstvo zivota, opet cu morati na fakultet, opet cu morati na posao,ne mogu da zivim od vazduha, opet cu morati da budem dio ciklusa ljudi koji svaki dan zale, koji se pitaju zasto tako sve funkcijonise, koji duboko u sebi zele promjene, a opet zive po ovom sistemu, klanjaju mu se, jer to je jedino ponudjeno, jedini izbor..jedina sansa, za nesto sto su nekada zeljeli, za nesto sto je proslo...
prolaznost nas sve guta, a sadasnjost nas samo mrvi...a ja necu da budem smrvljena!
necu da budem jos jedan broj...zelim da srusim zid, norme, pravila...zelim da cekam sutra ne znajuci sta ce se desiti, zelim da moja masta bude stvarnost, da se snovi ostvaruju, zelim da bude dozvoljeno da cijeloga zivota ostanem dijete, da sama biram svoj put, da ostavarujem svoje zelje...
i eto opet ja pricam kao dijete, opet ne prihvatam realnost...
dokle tako??
jedna osoba mi je rekla; "maki, ti ces uvijek ostati dijete, nikad neces odrasti" i da li je to lose??
Gledam oko sebe, svoje vrsnjake, svi su pomireni sa realnoscu, prihvataju je...spremni su na ono sto ih ceka...djetinstvo i snove su ostavili iza sebe...pocinju da se bave politikom, i ovom nasom a i politikom zivota...imaju svoje ciljeve u zivotu, ali ciljeve koji su toliko prosjecni, jednostavni, svakodnevni, normalni, ocekivani...
i tako moj zivot se gradi, prolazi..cigla po cigla oko mene...zatvorice me...skroz...ostacu u tamnici i jedini izvor svjetlosti bice realnost...i ja cu je uzeti...u tom momentu bicu progutana, ponjeta lavinom zivota, u kojoj se necu ni vidjeti, jer kamencic moze da pokrene ali ne i da zaustavi odron...reci cu zbogom svojim mislima, snovima, zeljama...zbogom meni, onom iskrenom i naivnom dijelu...i to je to....na kraju cu da umrem bas kao i svi...a neko ce za 100god opet da zivi ,mozda opet da se pita, ali opet ce se predati...
ne znam, ne mogu da vidim poentu mog zivota....da li je ima...
da li vrijedi zivjeti zivot koji ne zelim, koji ne volim, koji znam kako ce da izgleda...ili je bolje pravit se lud, budala, pratit ovaj zivot, uklopit se u pravila i vjerovat da to nije to, da sam uspjela ono sto sam zeljela, da sve ima smisla, da sam srecna....
sto je najvaznije u zivotu?ja vise ne znam...bili su to moji snovi, koje sam zeljela da ostavarim, ciljevi, a sad ne znam...ne moze da mi najvaznije u zivot bude letenje kad to ne umijem i ne mogu....''i vec je vrime da se pomirim sa svitom...''
eto..prihvatam...a znam da cu uvijek, tiho, u sebi ostati ono dijete koje ce vjecito cekat da se probudi, ono koje ce sanjariti, i nadat se, ono koje ce zivjet u zabludi, ali ce bit srecno, i ipunjeno, zahvalno za zivot, za svaki otkucaj.....koje nece vidjeti zid, do kojeg nece doprijeti suze, kajanje, patnja...ono ce stojati iza tog zida, vjerujuci da je ispred, vjerujuci u svoju stvarnost, oslanjajuci se na mastu....
sta vi mislite o svojim zivotima, o svom zidu, o svojim snovima??
Imaš pravo...Zavisi ko otvori temu...Ako je otvori neki njihov,ona čak može da postane i lepljiva! A ako neko sa druge strane,onda ta tema pod ključ i aufiderzen...Modovi produbljuju razdor među članovima ovde na forumu i vuku jasnu granicu između jednog i drugog tabora,tj.na one poželjne za kreaciju i na one koji su samo tu da bi pisali,aličiji se nick (tu mislim kao osoba,odnosno nalog) ,postovi ne poštuju,ne slušaju i brzo tonu u zaborav...Dosta me podseća na borbu patricija i plebejaca...
Pa logicno je da ne treba srljati u smrt
).
, ali jednostavno pre otvaranja teme treba porazmisliti o sledećem: