Setih se jednog primera:
Sredinom 90-ih moja poznanica ostane bez posla. Samohrana majka, malo dete, a ona bez ikakvih dodatnih prihoda.
Dobro je zarađivala, ali nije imala neku naročitu ušteđevinu. Živela je vrlo komotno, jer je oduvek bila naviknuta na lagodnost i finansijsku stabilnost.
Vremena su bila takva da nije uspevala da pronađe novi posao, i posle par meseci u šteku joj je ostalo samo 100 DM. Bivala je sve zabrinutija; takoreći da je vidljivo, fizički propadala od brige.
Jednom dođe ona kod mene na jutarnju kaficu - vrlo vesela - i izjavi kako ide da kupi zlatan broš, koji košta 80 ili 90 DM.
Ja se zgranem, i pitam je da l je normalna, zašto trošli poslednje pare na broš, proslavlja li nešto ... (aludirajući na mogućnost da je očekuje novi posao).
Dobijem odgovor: "Proslavljam to što sam živa", pa dalje: "Već godinu dana žarko želim taj broš, i nikako nisam stizala da odvojim novac za njega. Sad je pravi trenutak da ga kupim. Osećam da će posle toga sve krenuti na bolje."
I zaista je kupila glupi broš. Sećam se da je za ostatak novca vodila dete u McDonalds i posle rekla kako je, eto, ostala bez cvonjka ... ali da, jednostavno, nije mogla da odoli.
Posle par dana sretnem je, doteranu i užurbanu, na hodniku zgrade. Išla je na razgovor za novi, odlično plaćen posao. I dobila ga je. Kasnije je napredovala u službi i otišla, kao predstavnik te firme, u inostranstvo, gde se i ponovo udala.
Njena teorija bi, otprilike, glasila ovako: "Kada nešto mnogo želimo, bitno je da se usredsredimo na cilj i pozitivan ishod a ne da razmišljamo o mukama koje treba da prođemo kako bismo stigli do cilja. Naši postupci, ma koliko delovali nelogični i nerazumni, ponekad su u funkciji isključivo toga da se bolje osećamo ... a kada se bolje osećamo, širimo pozitivnu energiju pa je moguće i da nas ta energija lakše dovede do cilja."