Sa aspekta psihologije, na koji način se od prosečnog čoveka može napraviti hladnokrvni ubica?
Šta je okidač?
Znači, kako obični ljudi postaju zlotvori , kako i zašto se dešava ta transformacija ljudskog karaktera ?
Stenli Milgram je s početka šezdesetih postavio jedno ovakvo pitanje , zapravo njega je interesovalo da li bi se tada u SAD mogao ponoviti holokaust ili nešto slično. Naime napravio je eksperiment sa 1 000 najobičnijih ljudi ( koji obavljaju obična zanimnja - frizeri , advokati , službenici , poslovođe , učitelji itd) . Njihov navodni zadatak je bio da da nateraju tobožnje učenike da bolje uče tako što će kažnjavati njihovo neznanje . Kažnjavanje se vrši na način da puštaju struju koja deluje na tobožnje učenike ako ovi nisu znali odgovore na postavljanja pitanja. Instrukcije su bile da oni sami određuju jačinu puštanja struje i da slobodno nastave sa jačom strujom (ukoliko učenici ne znaju odgovor) i da ništa da ne brinu jer nisu oni odgovorni. Pred sobom su imali potenciometar kojim su regulisali jačinu struje od 15 volti - slab bol , 30 volti - nešto jači , 60, 120 - počeci jaukanja itd., do 450 volti koja je bila posebno označena i značila je opasnost po život. Naravno navodni učenici nisu bili zaista priključeni na struju, to su samo dobri glumci koji su u zavisnosti od prikazanog stepena jačine struje jače ili slabije kukali i molili za milost.
Prosečno u SAD postoji 1% sadista , to su registrovani pojedinci koji imaju problema sa ovakvim sklonostima , međutim smatralo se da je ovaj procenat nešto veći jer nisu svi sadisti registrovani. Procena je bila da će otprilike toliki procenat biti onih ispitanika koji će ići do kraja puštajući 450 volti. Međutim rezultati ovih istraživanja koji su ponovljeni 16 puta pokazali su se više nego poražavajući, 90 % ispitanika je išlo do kraja (puštao je 450 volti).
Šta je pokazao ovaj eksperiment. Pa više stvari od kojih će biti pomenute samo tri. Prvo, da ljudska priroda nije toliko humana i da tamna strana vrlo lako može da prevlada ljudskim ponašanjem . Drugo, da velika većina ljudi slepo sledi autoritet do kraja . Treće, da je stepen agresivnosti proporcijalan većoj socijalnoj distanci a obrnuto proporcijalan jasno datoj odgovornosti. Na kraju da pomenem i to da je ovaj eksperiment pokazao da bi se nešto slično holokaustu moglo ponoviti.
Raspravljati o ovim stvarima a ne pominjati Filipa Zimbarda i Stanfordski zatvorski eksperiment je skoro nemoguće . Međutim pošto na ovom forumu postoji jedna takva tema ovaj put ću preskočiti priču o samom eksperimentu . Pomenuću samo neke Zimbardove postavke transformisanja ljudskog karaktera koje je ovaj izložio u svojoj knjizi "Efekt Lucifera"
http://www.filestube.com/32d76ea9220136db03ea/go.html
Evo kako on vidi strukturu takve transformacije .
Na samom dnu je sama
dispozicija - loš pojedinac , zapravo pojedinac koji je postao loš jer radi loše stvari . Zimbardo ovde postavlja pitanje i odgovara - "A šta je nateralo takvog pojedinca da radi takve stvari kada znamo da nije bio takav ? Odgovor je pre svega situacija u kome se našao ".
Situacija ili okruženje jeste to koje daje lošu ulogu tom pojedincu i ona predstavlja drugi stepen u kvarenju većine pojedinca. Zimbardo iznad ova dva faktora vidi
sistem kao osnovu svega , jer sistem čini moć a zlo nije ništa drugo nego primenjena moć . Suština svega je da
sistem pravi situaciju koja kvari ljude . Pošto sistem čine zakoni , politika , ekonomija , kultura , u ovim oblastima leži moć onih koji prave loše okruženje.
Zapravo Zimbardov stav je da ranji pristup , kako ga on naziva medicinski model koji se fokusirao na pojedinca treba odbaciti a umesto njega prihvatiti princip koji uzroke vidi u dinamici odnosa tri faktora; sistem -> situacija -> pojedinac. Konkretnije , on se zalaže za promociju modela zasnovanog na prepoznavanju i uklanjanju situacionih i sistemskih pokazatelja koji dovode do preobražaja pojedinaca .
Međutim Zimbardo je donekle kontroverzan, s jedne strane zalaže se za odbacivanje glediša koje se bazira na pojedincu a s druge i sam prizaje da u identičnim situacijama postoji većina koja prihvata autoritet i vlastitu transformaciju ali i pojedinci (koje on naziva heroji) koji odbijaju takvu promenu i identifikaciju sa većinskim stavom . Sama činjenica o postojanju pojedinaca koji odbijaju transformaciju govori da je na krajnjem nivou pojedinac taj koji donosi odluku i da je suština u pojedincu i njegovoj snazi karaktera (kao i svim faktorima koji su uticali na formiranje takvog karaktera) . Sve ovo znači da Zimbardo iako postulira novi sistemski princip računa i na princip koji je usmeren na pojedinca mada ga deklarativno odbacuje.
Kada je već reč o pojedincu , da završim sa jednim modifikovanim citatom Dostojevskog koga Zimbardo često citira u svojoj knjizi ;
"Ništa lakše nego osuditi čoveka koji je učinio zlo , ništa teže nego se takvom zlu suprostaviti na vreme" .