Odavno želim da pokrenem ovo pitanje.
Molila bih učesnike teme, da prilikom čitanja uvodnog posta, u obzir uzmu da sam totalni laik kada je o psihologiji reč.
Za četiri godine koliko je postojao, u Aušvicu je ubijeno oko 1,1 miliona ljudi. Od toga najviše Jevreja. Ne znam koliko je tačno bilo Nemaca "stacioniranih" u Aušvicu ali na toliku količinu zarobljenika, nije ih sigurno bilo malo. Po nekim podacima oko 6000 SS-ovaca je radilo u Aušvicu.
Ako pođemo od toga da jedan normalan, psihički zdrav čovek neće oduzeti drugom čoveku život tek tako, osim iz neke iskonske mržnje ili u samoodbrani, kakva to vrsta masovne hipnoze je opčinila 6000 ljudi da ubije više od milion žena, dece, bolesnih, starih... Nemoguće da nikome od nemačkih vojnika nije zadrhtala ruka ili da nisu osetili ni mrvu kajanja/griže savesti? Ili možda grešim? Prosto mi je nejpojmljivo da niko od šest hiljada egzekutora nije pružio otpor naredbi. Ili su birani da budu baš takvi, hladnokrvne ubice i sociopate?
Ili je nacionalno ispiranje mozga bilo toliko jako, pa nikoga i nije bilo briga za ubijene?
Naravno, stravicna i razorna moc nacional-socijalizma koja je prouzrokovala toliko zla u 20. stoljecu se zasniva velikim dijelom na psiholoskim osnovama. Svoje idejne izvore fasisticka ideologija ima u filozofiji zivota, naturalizmu, iracionalizmu, univerzalizmu, itd.
Filozofija zivota upucuje da se radi o zivotu kao necem pradatom, sto je iznad covjeka, tako da se automatski stvara plodno tlo za razvijanje izrazito iracionalnih snaga.
Iracionalna i naturalisticka shvatanje teze ka poimanju vjecne i nepromjenljive prirode sto postavlja "krv i zemlju" na pijedestal ljudske istorije i nista racionalno ne moze uticati na to.
Univerzalizam stavlja drustvo iznad individue i gusi bilo kakvu genezu kriticki orijentisanog misljenja, a cjelina (njemacki narod) je nosilac stabilnosti i istine. Svi ovi elementi su smuckani da bi na kraju pokretna traka izbacila finalni proizvod: fasisticku ideologiju. Takvom poretku su mrske ideje iz 1789. kao humanizam, individualizam, i on proganja slobodu govora i stampe, liberalne ideje, parlamentarizam, itd.
Mora se malo vratiti i na pocetak 20. vijeka kad se ustanovljava da je covjek iracionalno bice koje zivi u svijetu tradicije i mitova. Konzervativizam koji se tada javlja u Njemackoj je razapet izmedju stvaranja i unistenja (pesimizam, nihilizam). Medjutim, masa je podrzavala rast nacional-socijalizma isto tako uz pomoc ekonomskih faktora, a onda opijenoscu i to je ono najstrasnije sto je sistem uspio da unisti volju za misljenjem.
Indoktrinacija odvec hipnotisane gomile koja ce u buducnosti biti spremna na sve, a pogonsko gorivo je ozivljavanja gorenavedenih tradicija i mitskih konstrukcija da se gomila drzi poslusnom. Krv, zemlja, zdravlje nacije, vjecita i bozja volja prirode, itd. Autonomija misljenja, objektivnost i neutralnost nauke se proglasavaju kopiladima liberalizma.
Idealan terean za iscrpljenu, iznureni i silovanu Njemacku nakom Prvog svjetskog rata da se uzdigne iz pepela... Ne treba zaboraviti da je Hitler rodjen u provincijskoj, sitnoburzoaskoj porodici a jos kao mladic je zelio da preuredi Linz iz temelja, i neki istoricari mu povodom toga pridaju izrazito infantilno obiljezje.
On je zelio biti gradjanima drzavnik, otac narodu, zapovjednik generalima, a zenama sarmer. U pocetku on svoju koncepciju prilagodjava oficirima, vojnicima, sitnoj burzoaziji, posljednjim rezervama reakcije protiv moguce proleterske revolucije.
Ono sto je interesantno, nakon 1933. u svakom selu u Njemackoj se vijore crvene zastave sa kukastim krstom, jedinica SA marsiraju neprestano ulicama, nacional-socijalizam preuzima ili kontrolise rad svih ustanova. Hitler pridobija kompletan narod (umjetnike radnike, intelektualce, studente, skolarce, zene) parolama koje se pozivaju na bratstvo, jednakost, socijalnu zajednicu, itd.
Slavi se novi tip covjeka, mjesavina njemackog vikinga, teutonskog mistika, pozrtvovanog pruskog vojnika cija velicina pociva na njemackoj krvi i zemlji. Hitler odlicno koristi ogorcenje i ocajanje Njemacke, te razocaranje naroda u Republiku, gradjansku demokratiju i reformisticku radnicku klasu u periodu izmedju dva rata.
Znaci, grupna identifikacija je veoma vazna, a najmladji clan toga kaosa ima prividno uvjerenja da je najkorisniji segment zajednice, te pripada vladajucima (iako istovremeno bezuslovno postuje tu istu vlast i autoritet), i tako se radja opasna, programirana masa.
Besuslovna moc sistema nad individuom. Fasizam je jedini sistem u kojem je individualni i drustveni zivot covjeka podvrgnut apsolutnoj kontroli u vidu fetisizovane svijesti i prakse.
U biti, da bi ova masa jos bolje funkcionisala treba pronaci neki razlog, zrtvenog jarca gdje stremljene ove energije moze uspjesno da se odvija. Prosto receno, neko ko bi se mogao mrziti. Sustina te mrznje je da se objekat identifikuje i jednostavno unisti, a neprijatelja ne samo da se nalazi spolja nego i iznutra. "Prinosenje zrtve" budi onaj atavizam (Lorenz, Skinner, Fromm) koji, na zalost, u svima nama lezi...
Javlja se bjesomucna propaganda kojoj je cilj da se formira covjek potpuno lisen sposobnosti shvacanja i racionalnog razmisljanja, nego poslusni, ali ne puki mehanicki robot, nego emotivni robot (djelovanje na cula) u svako doba sposoban za politicko djelovanje.
Domovina, nacija, kultura, tradicija, sve spomenuto ali i sirenje stereotipa, lazi, rasizma, predrasuda, manipulativnih emotivnih i psiholoskih mehanizama, straha od odredjene grupe, nacije, ideoloskog protivnika, itd.
Propagandna djelatnost je nabitniji aspekt i svako opoziciono gibanje je bukvalno uguseno tako da se formira javno mnijenje, javni moral, javni interes, itd. Medjutim, snaga ovoga lezi ne samo u klasicnoj propagandi nego i u obrazovanju mladih pokoljenja kod kojih se u potpunosti uklanja kriticko misljenje, sto je jos strasnije kad je u pitanju fasisticka pedagogija.
Potiskivanje individue, predimenzioniranje znacaja drustvenih vrijednosti i potpuna integracija robotizovanog djeteta, buduces odraslog ali pokornog, poslusnog, podredjenog covjeka u nemilosrdni sistem. Drzava je odgajatelj i nosilac civilizacije, ne samo terorom, progonima, strahom (jedan od najvecih instrumenata moci), represijom i nasiljem nego i socijalnom i politickom "socijalizacijom".
Tako jak naboj iracionalnog, idolopoklonstva, tjeskobe i frustracije nije mogao dugo biti prikriven i vrlo brzo se ispoljio u vidu najgoreg moguceg krvolocnog ponasanja, ekstremnog sadizma, socijalne psihopatologije kolosalnih razmjera da je i sama Zemlja proplakala kao nijemi svjedok...
