Da, nisam dugo pisala, izvinjavam se na tome. Kako si ti? Kako ide arhitektura?
Eh, kao i svaki pocetak, bio je i uzbudjujuci i deprimirajuci. Porodica mi je falila mnogo za praznike, Bozic, Novu Godinu i tako, a plus sam ovde bila opterecena situacijom. Deca su mnogo slobodna, blago receno lose vaspitana ili je to mozda samo njihov nacin odgajanja. Ne znam jos... Mislim da je ipak ovo drugo u pitanju. Da ne detaljisem previse, imala sam problema sa malim decakom, on je 5 godina i trebalo mu je dosta vremena da me prihvati. Dve godine pre mene oni su imali muskog au pera i sada je malom bilo tesko da se privikne na mene. Sada je malo bolje, ali i dalje dete ima ispade. Pored toga, dete je jako hiperaktivno, igra igrice koje po mom misljenju nisu za tako malu decu, jedu naravno junk food jer se na zdravlje najmanje pridaje znacaj. Tako da se ja neretko latim kuhinje i rado to cinim jer znam koliko je vazno zdravo se hraniti. Narocito za decu koja su u razvoju. Bar jednom ili 2 puta idu po restoranima gde se servira cesto meso nabijeno hormonima, kao i mleko itd. Da ne pricam dalje... Ja se trudim odupreti se tome, pravim hranu za sebe, vezbam u teretani nekoliko puta nedeljno i trudim se da se stresiram sto manje. Tako da, za sve ima resenje, narocito ovde u USA.
Sve u svemu, svim devojkama i deckima koji zele ziveti au perski zivot na godinu dana, hocu poruciti da sacuvaju sebe, da misle samo na sebe i da se ne libe da uzmu sve sto im zivot pruza. Sretno!!!