Cao,svima!!!Citala sam vase postove u vezi AU PAIR-a,ali nisam mogla da nadjem odgovore na pitanja koja mene muce...
E ovako,recimo da sam se zainteresovala za ovaj program pre nekih mesec dana i to kad sam videla kako moje bliske drugarice koje su otisle tamo,sada uzivaju i ne zele da se vrate...Iako sam milion puta mastala o zivotu u Americi i definitivno nisam zadovoljna zivotom u Srbiji,ipak mislim da ce mi trebati vremena da prelomim i konacno se prijavim!
Pre svega,zelim da cestitam svim devojkama koje su otisle na hrabrosti i samostalnosti!
Svaka cast,uradile ste pravu stvar!
Ali Amerika je ipak dalje,da li vi imate taj osecaj udaljenosti i koliko vam, je bilo tesko bez porodice da se adaptirate na nov zivot?
Hvala puno unapred na odgovorima
Dobrodosla, pre svega!

Opet, malo kasnim s odgovorima jer sam prilicno zauzeta ovih dana. Tvoje pitanje cu iskoristiti da napisem nesto o mom zivotu ovde, pa ce to ujedno biti odgovor.
Kako vreme prolazi, moja razmisljanja i pogledi se menjaju iz casa u cas i mislim da se sada konacno asimptotski priblizavam konstanti. Dakle, moja preporuka bi bila da u svemu ovome gledate samo svoj cilj i nista vise. Ja sam napravila gresku jer sam idealizovala situaciju koja je bila daleko od toga. Naime, dosla sam i prve nedelje, tokom Thanksgiving day-a, sve je bilo veoma lepo. E, onda naredne nedelje, krece horor. Inace, nije horor ako se pripremis na to. Ali ja nisam bila spremna na to jer sam verovala da sve moze lepo. Deca su pocela da se ponasaju uzasno prema meni, poceli su da me testiraju, a ja nisam osoba koja uziva da bude autoritet i da bude stroga, da zabranjujem itd. i oni su tu videli moju slabost. Nazalost, koristili su je do odredjenog momenta, kada sam ja rekla DOSTA i kada sam shvatila o cemu se radi! Ovo je jedva velika skola za mene. Nakon dugog razgovora sa decom i roditeljima kada sam im rekla koliko me boli njihovo ponasanje prema meni, situacija se popravila. Meni je zaista bilo stalo da uradim posao kako treba, da im se priblizim, ali ne...to je jedna velika greska i zato je delim sa vama. Pored svega toga, to se desavalo druge nedelje nakon mog dolaska kada sam ja bila strasno osetljiva jer sam presla pola sveta da bih dosla tu, ostavila porodicu, sve sto sam do sada stvorila i da bi se oni tako ponasali. Bas me je pogodilo... No, sada sam sasvim odlicno! Naucila sam dosta i o njima i o sebi i napravila distancu. Ja i dalje radim svoj posao efikasno, ali sa manje ljubavi, manje kontakta, manje svega sto sam inace mogla da pruzim... Nazalost, oni su na gubitku jer nisu svesni sta su mogli da imaju. Sada je kasno... Tako da, hocu reci da je poenta svega da sve devojke treba da NALAZE samo SVOJ interes. Nemojte se priblizavati, deca su to. Da ne kazem, americka deca su to. Deca su okrutna jer ne umeju sakriti emocije i lako mogu da vas povrede. Juce sam imala cluster meeting i dosla nam je jos jedna devojka u cluster i to iz Turske. Tu je tek tri dana i imala je identicnu situaciju. Veoma ju je pogodilo, bas kao i mene.
Sto se tice ljudi i zivota ovde... Kada sam stigla mnogo razlika sam uocila odmah koje mi se i sada dopadaju i to kada su ljudi u pitanju. Ljudi su daleko stalozeniji i otvoreniji. Gotovo svako ti se osmehne kada ga sretnes u prodavnici npr., ljudi te pozdravljaju iako te ne poznaju itd. To je sve maska, naravno, ali ljudima prija da budu prijatni. I iako je to gluma, meni odgovara zato sto mi je ipak bolje da vidim nasmejanu prodavacicu i kasirku nego da vidim neku iznerviranu kasirku u Srbiji koja samo trazi sitno i ako nemas sitno onda prevrne ocima za 360 stepeni. Drugo... Mislim da nisu nista bolji od nas. Mislim da svako ko ima iole pristojan posao, moze sebi da priusti sve sto pozeli.
Sto se tice socijalnog zivota kao au pair, za to nemojte da brinete. Trudite se da nadjete porodice koje ce vam dati kola tako da mozete stici gde god za malo novca. Na moju veliku srecu, moja porodica ima extra auto za mene i zaista mogu da odem bilo gde. Problem je jer vozim skoro pa mini bus, tj. auto sa 8 sedista (nemam pojma za sta ce im toliki auto) i trosi vise. Ali ok, snalazim se. Sto se tice voznje, meni je trebalo oko nedelju dana da udjem u stos sa saobracajem. Mislim da je to zato sto sam u Srbiji vozila mnogo i nemam problema niti strah od voznje. Vozila sam vec i na autoputu sa sest traka, haha, moram se pohvaliti.

Pojam autoputa ovde i u Srbiji, razlikuje se jako. Dakle, ono sto mi imamo u Srbiji i sto zovemo autoput, to je ovde sekundarni put. Tako da, korisite google map pre nego sto bilo gde krenete. Gde god da se nadjete, imacete puno devojaka oko sebe i mocicete izlaziti, druziti se, sopingovati i raditi sta god zelite u vase slobodno vreme. Neke cure vole nocni zivot, neke ne, na vama je da izaberete jer imate jako puno opcija.
I da... Koliko ce ti nedostajati porodica i koliko ce ti biti tesko jako je individualno. Ako mislis da hoce, razmisljaj o tome kako mozes da resis to. Recimo da pricas sa njima cesce, da ih zoves ili sa Skypa ili telefona (preporucujem karticu za internacionalne pozive gde je minut manje od 10 centi), pa jos ako imas kameru za Skype, odlicno za vas. Meni moji nedostaju, naravno, ali ja ih zovem dosta cesto. Sledece nedelje je Bozic, pa sam se nakupovala poklona za svakoga i poslala. Znam da ce biti iznenadjeni i srecni kada ih budu videli, ali verovatno nece biti toliko srecni koliko sam bila ja dok sam ih kupovala. Za mene je to dusevno ispunjenje... Tako da, razmisli i ti o nekim nacinima da pomognes sebi da se osecas dobro.
A sto se tice New Yorka, o tome ti najbolje moze reci Mr. Sport Billy.
Veliki pozdrav za sve iz Atlante!
