Moramo se zapitati o logici mita o Sveznajućem, Svemogućem Bogu koji stvara ljude, a kasnije ih okrivljava za vlastite pogreške (i žrtvuje svog Sina samome sebi da bi im te pogreške oprostio)
Indokrinacija počinje u još najranijoj dobi. Djeci se odmalena oblikuje um odgojem, najprije od indokriniranih roditelja koji su i sami programirani od crkve i škole, od medija i okruženja, zatim se konstantno agresivnim sugestijama to radi od crkve i škole, naravno i okruženjem. Ugrađuju im se još kao malima životna načela ;sa strahom od boga, sa naredbama i sugestijama im se odmalena stvaraju moralna uvjerenja i oblikuje ponašanje, propagira im se vjera u boga, strah u boga... Konstantnim uvjeravanjem i vjerovanjem koja oblikuju svijest čovjeka i oblikuju um još od malena, dok se nema još razvijeno racionalno rasuđivanje,počinje se propagandno formirati osobnost čovjeka. I ta indokrinacija koja počinje odmalena, ta usađena vjerovanja, načela, navike, i stavovi koji se formiraju djetinjstvom, upravljaju čovjekom kao odraslom osobom. Doslovno,odmalena počinju oblikovati mozak čovjeka na način da mu ta indokrinacija kontrolira ponašanje kao odrasloj osobi. Tako kontroliraju čovjeka, od njega samog rade tamničara i roba. Sam sebe drži zarobljenog, i tako lakse s čovjekom se upravlja i kontrolira mu se ponašanje, jer su mu ugrađena načela koja odgovaraju crkvi. Nalakše je indokrinirati dijete, moze ga se pretvoriti odgojem u kakvu god se želi osobu, u 99% uspješnosti. I malo tko se oslobodi tih okova i prestane biti rob. Svatko dijete kad se rodi je ateist, a vjera u boga mu je usađena odgojem, crkvenom propagandom, vjeronaukom u školi, okruženjem, odgojem roditelja... Da se čovjek rodi na nekom otoku,da nikad nije čuo za riječ bog, dali bi onda vjerovao u boga?! Nebi! Uopće nebi bio svjestan riječi te, a kamoli postojanja boga. Nema inteligencija toliko veze sa time u što se vjeruje, već koliko je bitna i formirana svijest. Najveća zabluda u povijesti čovječanstva, i prevara ljudskog roda koja se u povijesti dogodila, je prevara od strane crkve, i državnog sistema, stvorivši planski milijarde robova, uspješno ih uvjerivši da postoji bog, i tako su kontrolirali ljudsko ponašanje stoljećima. Nema veće prevare od te. Nakon smrti bude isto onako kako je bilo prije nego smo s rodili. Smrt je kao duboki san bez snova. Nakon smrti, nema ničega, nikakvog života u nikakvom obliku, kada umre mozak, kad nestane svijest, ne postoji ništa. Smrt je najsličnija... npr. općoj anesteziji. Tko je bio pod njom, nek se proba sjetiti jel je vidio život
Bio sam indokriniran naravno i ja. Postepeno sam prestajao na početku punoljetnosti. Moje mišljenje se odnosi uglavnom na prirodu ljudi koju ljudi zajednički dijele, svi smo podložni istom zakonu prirode. Da sam rođen na nekom otoku gdje nema indokrinacije religijom, vjerojatno bi bio ono što bi bilo i 99% ljudi, nereligiozan. Iskreno, ništa od mojih stavova nije došlo po samoj prirodi bez utjecaja kulture i vremena u kojem živim.
ako srce prestane kucati, ne znači da je nastupila i moždana smrt,a kad nastupi moždana smrt - tko je jednom umro, taj se više nije vratio.
Nauka je dokazala da se čovječanstvo razvijalo – kao i svaka druga vrsta – milijunima godina, i da se i sam život razvio iz neorganske materije. Ne postoji mozak bez centralnog nervnog sistema, i ne postoji centralni nervni sistem bez materijalnog tijela, krvi, kostiju, mišića itd. Zauzvrat, tijelo se mora održavati hranom iz materijalnog okruženja. Najnovija otkrića u genetici u okviru projekta s ljudskim genomom osigurala su nesporne dokaze za materijalističko stanovište.
Nevjerovatno je da su u trećem desetljeću dvadeset prvog vijeka Darvinove ideje osporavane od strane takozvanog Kreacionističkog pokreta u SAD, koji žele da američka djeca u školama uče da je bog stvorio svijet za šest dana, da je čovjek stvoren od prašine i da je prva žena stvorena. od jednog od njegovih rebara.
Najnovija otkrića konačno su razorila besmisao kreacionizma. Sveobuhvatno su srušile ideju da je svaka vrsta stvorena zasebno, i da je Čovjek, sa svojom vječnom dušom, stvoren isključivo da pjeva hvalospjeve Gospodu. Sada je jasno dokazano da ljudi uopće nisu jedinstvena stvorenja. Rezultati projekta s ljudskim genomom pokazuju da konačno dijelimo gene s drugim vrstama – ti drevni geni su pomogli da postanemo to što jesmo. Ljudi dijele gene sa drugim vrstama unazad do najranijih vremena. Zapravo, mali dio ovog zajedničkog genetskog naslijeđa može se upratiti do primitivnih organizama kao što su bakterije. U mnogim slučajevima ljudi imaju potpuno isti gen kao pacovi, miševi, mačke, psi, pa čak i muhe. Naime, znanstvenici su do sada pronašli nekih 200 gena zajedničkih ljudi i bakterija. Na ovaj način, konačni dokaz evolucije je utvrđen. Na fundamentalan način. Nikakva božanska intervencija nije potrebna.
Dakle, zašto religija, unatoč cjelokupnom znanstvenom razvoju, čvrsto drži umu milijunā? Religija nudi muškarcima i ženama utjehu života nakon smrti.
ideje, duša – sve ove stvari su proizvod materije organizirane na određeni način. Organski život nastaje iz neorganskog života na određenom stupnju, a isto tako, jednostavne forme života – bakterije, jednoćelijski organizmi itd. – razvijaju se u kompleksnije forme sa kičmom, centralnim živčanim sustavom i mozgom.
Želja za vječnim životom je stara bar koliko i civilizacija – vjerovatno i starija.
Problem je što je život većine muškaraca i žena u današnjem društvu toliko težak, toliko nepodnošljiv, ili bar toliko besmislen, da se čini da je ideja života poslije smrti jedini način da mu podarimo značenje. Ali onog trenutka kad je podvrgnuta ozbiljnoj analizi, potpuno se urušava.
Ipak, u svakodnevnom životu, ljudi bez ikakvog obrazovanja sa samopouzdanjem govore o temi duše i života poslije smrti. Oni to zamišljaju kao buđenje nakon sna i čudesno okupljanje sa davno izgubljenim voljenim osobama, nakon čega slijedi sretan nastavak.
Duša je navodno nematerijalna. Ali šta je život bez materije? Uništenje tijela znači kraj života individualnog bića. Istina, trilioni atoma koji sačinjavaju naše tijelo ne nestaju, nego se ponovo pojavljuju u različitim kombinacijama. Na taj način svi smo besmrtni, jer materija ne može biti stvorena ni uništena.
Na isti način, smrt je sastavni dio života. Život je neshvatljiv bez smrti . Mi počinjemo umirati onaj trenutak kad smo rođeni, jer je to zapravo samo smrt trilijuna ćelija i njihova zamjena od strane trilijuna novih ćelija, koje sačinjavaju život i ljudski razvoj. Bez smrti ne bi moglo biti života, rasta, promjene, razvoja. Prema tome, pokušaj uklanjanja smrti iz života – kao da se te dvije stvari mogu razdvojiti – pokušaj je dostizanja stanja apsolutne neizmjenljivosti, nepromjenljivog, statičnog ekvilibrijuma. Ali to je još samo jedan naziv za – smrt. Jer ne može postojati život bez promjena i kretanja.
Ali kakvu štetu može učiniti vjerovanje u drugi život? Ne veliku, čini se. Ali ipak, nije nepoželjno obmanjivati muškarce i žene, i ohrabriti ih da izgrade svoje živote na iluziji? Do tog stepena da ostavimo iza sebe sve iluzije i vidimo svijet onakvim kakav jeste, i nas onakvim kakvi smo, možemo steći potrebno znanje da promjenimo sebe i svijet.
To što jesmo kao individualne ličnosti usko vezano za naša materijalna tijela i ne postoji zasebno i odvojeno od njih. Rađamo se, živimo i umiremo kao i svi drugi organizmi u univerzumu. Svaka generacija mora živjeti svoj život i onda ustupiti mjesto novim generacijama koje ga trebaju zauzeti. Težnja ka besmrtnosti, zamišljeno pravo na vječni život duboko je egoistično i nerealno. Umjesto da trošimo vrijeme na težinu za nepostojećim „drugim svijetom“, potrebno je težiti da napravimo ovaj svijet skladnim mjestom za život. Jer za većinu muškaraca i žena rođenih u ovom svijetu, pitanje je da li postoji život poslije smrti, nego da li ima života prije smrti?
Svjesnost da je ovaj život prolazan, da mi i naši najdraži nećemo uvijek biti ovdje, koja je daleko od toga da bude razlog za zaprepašćenost, treba da nas nadahne strastvenom ljubavlju prema životu, i žestokom čežnjom da napravimo život boljim za svakoga. Znamo da je svaki cvijet stvoren da uvene, i na neki način prolaznost cvjetanja daje mu tragičnu ljepotu. Ali mi također znamo da priroda cvjeta nanovo svakog proljeća, i da beskrajni ciklus rađanja i umiranja koji je suština svega živoga ono što životu daje taj gorko-slatki ukus, da su komedija i tragedija, smijeh i suze ono što čini život bogatim mozaikom ljudskih osjećaja. , što on i jeste. To je neizbježna sudbina nas kao ljudskih bića.
Za siromašne, međutim, pasivno prihvaćanje svijeta bola i patnje u ovoj dolini suza je cijena za obećanje budućeg blaženosti u zagrobnom životu. Ovo obećanje odvelo je bezbroj muškaraca i žena u zaborav, koji su se iscrpljivali u životu beskrajnog napora i fizičke i duševne patnje.
„Oduzmite nadu narodu, i šta će im ostati?“ Tako glasi argument uhranjenog sofiste. Odgovor je: imali bi istinu, a Biblija nam govori da će nas istina osloboditi. Sve dok su oči muškaraca i žena okrenuti ka nebu, neće moći usmjeriti pogled prema stvarnim problemima koji ih muče i prema svojim stvarnim neprijateljima. Oni će zamijeniti mogućnost stvarne sreće i ispunjenosti svog ljudskog potencijala za lažnu mogućnost nepostojećeg života poslije smrti. To jest, žrtvovaće se kao ljudska bića, u potpunosti kao i žrtve krvožednih starih religija daleke prošlosti. Stvarni životi su uništeni zarad iluzije.
Ljubav prema životu koja je istinska oznaka filozofskog materijalizma mora zahtijevati strastvenu želju da promijenimo svijet u kome živimo i poboljšamo živote svojih drugova i drugarica. Kada nas religija uči da podignemo pogled ka nebu, marksizam nam govori da se borimo za bolji život na zemlji. Marksisti vjeruju da se muškarci i žene moraju boriti da promijene svoje živote i stvore istinsko humano društvo koje bi dozvolilo ljudskoj vrsti da se podigne do svog stvarnog nivoa. Vjerujemo da ljudi imaju samo jedan život, i da se trebaju posvetiti tome da naprave taj život lijepim i ispunjavajućim. Ako tako želite, borimo se za raj u ovome životu, jer znamo da drugoga nema. Do tog stepena da živimo i borimo se za svijet pogodan za život, spremamo bolju budućnost za svoju djecu i unuke. I iako svaki pojedinac ima ograničen životni vijek, ljudski rod ostaje, i naš individualni doprinos ciljevima čovječanstva nastavlja da živi nakon što prestanemo. Možemo dostići besmrtnost, ne osporavajući zakone prirode, nego kroz sjećanje budućih generacija – jedina besmrtnost kojoj smrtnici imaju pravo da teže.
Koje je vaše objašnjenje o ateizmu, religiji, vjerovanju...?
Indokrinacija počinje u još najranijoj dobi. Djeci se odmalena oblikuje um odgojem, najprije od indokriniranih roditelja koji su i sami programirani od crkve i škole, od medija i okruženja, zatim se konstantno agresivnim sugestijama to radi od crkve i škole, naravno i okruženjem. Ugrađuju im se još kao malima životna načela ;sa strahom od boga, sa naredbama i sugestijama im se odmalena stvaraju moralna uvjerenja i oblikuje ponašanje, propagira im se vjera u boga, strah u boga... Konstantnim uvjeravanjem i vjerovanjem koja oblikuju svijest čovjeka i oblikuju um još od malena, dok se nema još razvijeno racionalno rasuđivanje,počinje se propagandno formirati osobnost čovjeka. I ta indokrinacija koja počinje odmalena, ta usađena vjerovanja, načela, navike, i stavovi koji se formiraju djetinjstvom, upravljaju čovjekom kao odraslom osobom. Doslovno,odmalena počinju oblikovati mozak čovjeka na način da mu ta indokrinacija kontrolira ponašanje kao odrasloj osobi. Tako kontroliraju čovjeka, od njega samog rade tamničara i roba. Sam sebe drži zarobljenog, i tako lakse s čovjekom se upravlja i kontrolira mu se ponašanje, jer su mu ugrađena načela koja odgovaraju crkvi. Nalakše je indokrinirati dijete, moze ga se pretvoriti odgojem u kakvu god se želi osobu, u 99% uspješnosti. I malo tko se oslobodi tih okova i prestane biti rob. Svatko dijete kad se rodi je ateist, a vjera u boga mu je usađena odgojem, crkvenom propagandom, vjeronaukom u školi, okruženjem, odgojem roditelja... Da se čovjek rodi na nekom otoku,da nikad nije čuo za riječ bog, dali bi onda vjerovao u boga?! Nebi! Uopće nebi bio svjestan riječi te, a kamoli postojanja boga. Nema inteligencija toliko veze sa time u što se vjeruje, već koliko je bitna i formirana svijest. Najveća zabluda u povijesti čovječanstva, i prevara ljudskog roda koja se u povijesti dogodila, je prevara od strane crkve, i državnog sistema, stvorivši planski milijarde robova, uspješno ih uvjerivši da postoji bog, i tako su kontrolirali ljudsko ponašanje stoljećima. Nema veće prevare od te. Nakon smrti bude isto onako kako je bilo prije nego smo s rodili. Smrt je kao duboki san bez snova. Nakon smrti, nema ničega, nikakvog života u nikakvom obliku, kada umre mozak, kad nestane svijest, ne postoji ništa. Smrt je najsličnija... npr. općoj anesteziji. Tko je bio pod njom, nek se proba sjetiti jel je vidio život
Bio sam indokriniran naravno i ja. Postepeno sam prestajao na početku punoljetnosti. Moje mišljenje se odnosi uglavnom na prirodu ljudi koju ljudi zajednički dijele, svi smo podložni istom zakonu prirode. Da sam rođen na nekom otoku gdje nema indokrinacije religijom, vjerojatno bi bio ono što bi bilo i 99% ljudi, nereligiozan. Iskreno, ništa od mojih stavova nije došlo po samoj prirodi bez utjecaja kulture i vremena u kojem živim.
ako srce prestane kucati, ne znači da je nastupila i moždana smrt,a kad nastupi moždana smrt - tko je jednom umro, taj se više nije vratio.
Nauka je dokazala da se čovječanstvo razvijalo – kao i svaka druga vrsta – milijunima godina, i da se i sam život razvio iz neorganske materije. Ne postoji mozak bez centralnog nervnog sistema, i ne postoji centralni nervni sistem bez materijalnog tijela, krvi, kostiju, mišića itd. Zauzvrat, tijelo se mora održavati hranom iz materijalnog okruženja. Najnovija otkrića u genetici u okviru projekta s ljudskim genomom osigurala su nesporne dokaze za materijalističko stanovište.
Nevjerovatno je da su u trećem desetljeću dvadeset prvog vijeka Darvinove ideje osporavane od strane takozvanog Kreacionističkog pokreta u SAD, koji žele da američka djeca u školama uče da je bog stvorio svijet za šest dana, da je čovjek stvoren od prašine i da je prva žena stvorena. od jednog od njegovih rebara.
Najnovija otkrića konačno su razorila besmisao kreacionizma. Sveobuhvatno su srušile ideju da je svaka vrsta stvorena zasebno, i da je Čovjek, sa svojom vječnom dušom, stvoren isključivo da pjeva hvalospjeve Gospodu. Sada je jasno dokazano da ljudi uopće nisu jedinstvena stvorenja. Rezultati projekta s ljudskim genomom pokazuju da konačno dijelimo gene s drugim vrstama – ti drevni geni su pomogli da postanemo to što jesmo. Ljudi dijele gene sa drugim vrstama unazad do najranijih vremena. Zapravo, mali dio ovog zajedničkog genetskog naslijeđa može se upratiti do primitivnih organizama kao što su bakterije. U mnogim slučajevima ljudi imaju potpuno isti gen kao pacovi, miševi, mačke, psi, pa čak i muhe. Naime, znanstvenici su do sada pronašli nekih 200 gena zajedničkih ljudi i bakterija. Na ovaj način, konačni dokaz evolucije je utvrđen. Na fundamentalan način. Nikakva božanska intervencija nije potrebna.
Dakle, zašto religija, unatoč cjelokupnom znanstvenom razvoju, čvrsto drži umu milijunā? Religija nudi muškarcima i ženama utjehu života nakon smrti.
ideje, duša – sve ove stvari su proizvod materije organizirane na određeni način. Organski život nastaje iz neorganskog života na određenom stupnju, a isto tako, jednostavne forme života – bakterije, jednoćelijski organizmi itd. – razvijaju se u kompleksnije forme sa kičmom, centralnim živčanim sustavom i mozgom.
Želja za vječnim životom je stara bar koliko i civilizacija – vjerovatno i starija.
Problem je što je život većine muškaraca i žena u današnjem društvu toliko težak, toliko nepodnošljiv, ili bar toliko besmislen, da se čini da je ideja života poslije smrti jedini način da mu podarimo značenje. Ali onog trenutka kad je podvrgnuta ozbiljnoj analizi, potpuno se urušava.
Ipak, u svakodnevnom životu, ljudi bez ikakvog obrazovanja sa samopouzdanjem govore o temi duše i života poslije smrti. Oni to zamišljaju kao buđenje nakon sna i čudesno okupljanje sa davno izgubljenim voljenim osobama, nakon čega slijedi sretan nastavak.
Duša je navodno nematerijalna. Ali šta je život bez materije? Uništenje tijela znači kraj života individualnog bića. Istina, trilioni atoma koji sačinjavaju naše tijelo ne nestaju, nego se ponovo pojavljuju u različitim kombinacijama. Na taj način svi smo besmrtni, jer materija ne može biti stvorena ni uništena.
Na isti način, smrt je sastavni dio života. Život je neshvatljiv bez smrti . Mi počinjemo umirati onaj trenutak kad smo rođeni, jer je to zapravo samo smrt trilijuna ćelija i njihova zamjena od strane trilijuna novih ćelija, koje sačinjavaju život i ljudski razvoj. Bez smrti ne bi moglo biti života, rasta, promjene, razvoja. Prema tome, pokušaj uklanjanja smrti iz života – kao da se te dvije stvari mogu razdvojiti – pokušaj je dostizanja stanja apsolutne neizmjenljivosti, nepromjenljivog, statičnog ekvilibrijuma. Ali to je još samo jedan naziv za – smrt. Jer ne može postojati život bez promjena i kretanja.
Ali kakvu štetu može učiniti vjerovanje u drugi život? Ne veliku, čini se. Ali ipak, nije nepoželjno obmanjivati muškarce i žene, i ohrabriti ih da izgrade svoje živote na iluziji? Do tog stepena da ostavimo iza sebe sve iluzije i vidimo svijet onakvim kakav jeste, i nas onakvim kakvi smo, možemo steći potrebno znanje da promjenimo sebe i svijet.
To što jesmo kao individualne ličnosti usko vezano za naša materijalna tijela i ne postoji zasebno i odvojeno od njih. Rađamo se, živimo i umiremo kao i svi drugi organizmi u univerzumu. Svaka generacija mora živjeti svoj život i onda ustupiti mjesto novim generacijama koje ga trebaju zauzeti. Težnja ka besmrtnosti, zamišljeno pravo na vječni život duboko je egoistično i nerealno. Umjesto da trošimo vrijeme na težinu za nepostojećim „drugim svijetom“, potrebno je težiti da napravimo ovaj svijet skladnim mjestom za život. Jer za većinu muškaraca i žena rođenih u ovom svijetu, pitanje je da li postoji život poslije smrti, nego da li ima života prije smrti?
Svjesnost da je ovaj život prolazan, da mi i naši najdraži nećemo uvijek biti ovdje, koja je daleko od toga da bude razlog za zaprepašćenost, treba da nas nadahne strastvenom ljubavlju prema životu, i žestokom čežnjom da napravimo život boljim za svakoga. Znamo da je svaki cvijet stvoren da uvene, i na neki način prolaznost cvjetanja daje mu tragičnu ljepotu. Ali mi također znamo da priroda cvjeta nanovo svakog proljeća, i da beskrajni ciklus rađanja i umiranja koji je suština svega živoga ono što životu daje taj gorko-slatki ukus, da su komedija i tragedija, smijeh i suze ono što čini život bogatim mozaikom ljudskih osjećaja. , što on i jeste. To je neizbježna sudbina nas kao ljudskih bića.
Za siromašne, međutim, pasivno prihvaćanje svijeta bola i patnje u ovoj dolini suza je cijena za obećanje budućeg blaženosti u zagrobnom životu. Ovo obećanje odvelo je bezbroj muškaraca i žena u zaborav, koji su se iscrpljivali u životu beskrajnog napora i fizičke i duševne patnje.
„Oduzmite nadu narodu, i šta će im ostati?“ Tako glasi argument uhranjenog sofiste. Odgovor je: imali bi istinu, a Biblija nam govori da će nas istina osloboditi. Sve dok su oči muškaraca i žena okrenuti ka nebu, neće moći usmjeriti pogled prema stvarnim problemima koji ih muče i prema svojim stvarnim neprijateljima. Oni će zamijeniti mogućnost stvarne sreće i ispunjenosti svog ljudskog potencijala za lažnu mogućnost nepostojećeg života poslije smrti. To jest, žrtvovaće se kao ljudska bića, u potpunosti kao i žrtve krvožednih starih religija daleke prošlosti. Stvarni životi su uništeni zarad iluzije.
Ljubav prema životu koja je istinska oznaka filozofskog materijalizma mora zahtijevati strastvenu želju da promijenimo svijet u kome živimo i poboljšamo živote svojih drugova i drugarica. Kada nas religija uči da podignemo pogled ka nebu, marksizam nam govori da se borimo za bolji život na zemlji. Marksisti vjeruju da se muškarci i žene moraju boriti da promijene svoje živote i stvore istinsko humano društvo koje bi dozvolilo ljudskoj vrsti da se podigne do svog stvarnog nivoa. Vjerujemo da ljudi imaju samo jedan život, i da se trebaju posvetiti tome da naprave taj život lijepim i ispunjavajućim. Ako tako želite, borimo se za raj u ovome životu, jer znamo da drugoga nema. Do tog stepena da živimo i borimo se za svijet pogodan za život, spremamo bolju budućnost za svoju djecu i unuke. I iako svaki pojedinac ima ograničen životni vijek, ljudski rod ostaje, i naš individualni doprinos ciljevima čovječanstva nastavlja da živi nakon što prestanemo. Možemo dostići besmrtnost, ne osporavajući zakone prirode, nego kroz sjećanje budućih generacija – jedina besmrtnost kojoj smrtnici imaju pravo da teže.
Koje je vaše objašnjenje o ateizmu, religiji, vjerovanju...?
