.............................
Stari hrišćanski kompleks stoji kao sitna filigranska izrada u Marksovim spisima
Približno negde u isto vreme on piše u svom spisu pod naslovom "Razmatranja jednog mladog čoveka pri izboru poziva": - "Religija nas sama uči da se Ideal kojem svi ustremljuju svoje težnje Sam žrtvovao za čovečanstvo. Ko bi se smeo usuditi da mu suprotstavi nešto drugo? Ako smo, dakle, izabrali situaciju u kojoj za Njega možemo učiniti maksimum, nikada više nećemo biti smrvljeni teretom jer on, teret taj, neće biti ništa drugo već svesna žrtva u ime ljubavi za sve".
Nema obraćeništva ni apostazije koje čoveka mogu izmeniti sto posto. Događa se često da, potom, stara verovanja ili neverovanja ponovo stignu u polje svesti, potvrđujući tako da još uvek nisu u potpunosti izbrisana iz čovekovog duha već samo potisnuta u sferu podsvesnog. Stari hrišćanski kompleks stoji kao sitna filigranska izrada u Marksovim spisima dugo vremena nakon što je on postao ljuti borac protiv religije.
Ocena iz gimnazije
Čak i u onoj gustoj, debeloj knjizi posvećenoj političkoj ekonomiji, kakva je "Kapital", knjizi u kojoj su razmišljanja o religiji u potpunosti deplasirana, Marks, taj hladnokrvni protivnik religije piše sasvim izvan predmeta kojim se bavi: - "Hrišćanstvo sa svojim kultom apstraktnog čoveka, i posebno sa svojim građanskim oblicima i vidovima kakvi su protestantizam, deizam i tome slično, jeste najsavršeniji oblik religije" - glava prva, deo četvrti "Kapitala".
Ne treba zaboraviti da je Marks najpre bio ubeđeni hrišćanin. Kada je završio gimnaziju, u njegovoj diplomi, u rubrici "verska pouka", stajala je sledeća ocena - zapažanje: - "Njegovo poznavanje vere i hrišćanskog morala je lucidno i dobro utemeljeno. Jednako vlada u jednoj određenoj i istorijom Crkve".
Malo vremena nakon dobijanja te diplome u njegovom se životu događa nešto tajanstveno. Zapravo, mnogo vremena pre nego što ga je Moses Hes godine 1841. privoleo socijalističkim uverenjima, on je već bio duboko i strasno antireligiozan.
Tokom godina studija na univerzitetu pojavljuje se jedan drugi Marks. I sam beleži u jednoj pesmi: - "Želim da se osvetim Onom koji vlada nad nama". On je dakle ubeđen da "gore Neko vlada" i on ima zamerke koje upućuje njemu. Ipak, taj Neko mu nije bio učinio nikakvo zlo. Marks je pripadao jednoj porodici koja je bila relativno dobrostojeća. On nije upoznao glad u svom detinjstvu i bio je povlašćeniji među većinom svojih školskih drugova. Ko je dakle učinio da se u njemu rodi ta neuteživa mržnja naspram Boga? Lični njegovi motivi nam izmiču. Da li bi trebalo odatle zaključiti da je Marks s takvom izjavom jednostavno bio nečiji glasnogovornik?
U godinama kada svaki mlad čovek sanja prekrasne snove o tome da treba nešto dobro učiniti svom bližnjem, da se valja pripremati za budući poziv, koji razlozi njega navode da napiše sledeće stihove u svojoj poemi Zov jednog očajnika:
I tako mi bog neki iščupa "moje sve"
U kletvama i udarcima sudbine.
I svi svetovi ti iščezoše
Bez nade da će se vratiti,
I odsada meni ostaje osveta samo".
Želim da uzdignem tron svoj na visinama,
Vrh njegov biće leden i ogroman,
Zid će mu biti teror užasni,
A čuvar vojnik borba najgroznija".
Onaj ko tronu tom ustremi pogled svoj sigurni,
Okrenuće ga, nem i bled kao smrt,
Pašće on međ kandže smrtnosti slepe i zadrhtaće
Svom srećom će sebi grob iskopati!"
Zar reči "želim da uzdignem tron svoj" i priznanje da od Onoga koji tamo sedi proizilaze strepnja i teror ne podsećaju na Lucifera i njegov program: - "A govorio si u srcu svom: izaći ću na nebo, više zvijezda Božijih podignuću prijesto svoj, i sješću na gori zbornoj na strani sjevernoj".
Zbog čega Marks želi jedan takav tron? Odgovor se nalazi u jednoj malo poznatoj drami, koja je napisana takođe u godinama studija, i koja je naslovljena Ulanem. Da bismo objasnili taj naslov potrebno je da načinimo jednu digresiju.
Postoji Satanina crkva. jedan njen obred je i crna misa koju u ponoć služi sveštenik Zla. Sveće su postavljene na svećnjaku čija je glava okrenuta dole. Sveštenik je ogrnut odeždom sa postavom - izvrnutom, spolja. On čita sve što je propisano u molitveniku ali naopačke, počinjući od kraja.
Sveta imena Boga, Isua i Marije čitaju se obrnuto. Osvećena nafora ukradena u nekoj crkvi ima natpis Satana i služi kao ruganje pričešću. Za vreme te crne mise jedna Biblija gori na vatri. Svi prisutni se zaklinju da će počiniti sedam smrtnih grehova koji su pobrojani u katoličkom katihizisu. Služba se završava orgijanjem.
Kult đavola
Kult đavola je veoma star. U petoj knjizi Mojsijevoj koja se zove Zakoni ponovljeni, čitamo - "Prinosiše žrtve đavolima..." a i kasnije - kaže se o Jeroboamu kralju izrailjskom - i u Drugoj knjizi dnevnika - "I postavi sebi sveštenike za visine i za đavole i za teoce, koje načini". Ulanem je namerna inverzija jednog svetog imena - to je anagram od reči Emanueli, biblijskog imena Isusovog koje na hebrejskom jeziku znači "Bog je s nama". Takava izokrenuta imena su efikasna u crnoj magiji.
I sada, mi nećemo biti baš u stanju da razumemo dramu Ulanem ako najpre ne čujemo Marksovu čudnu ispovest iz njegove pesme Svirač:
Isparenja paklena do mozga mi stižu
Pune ga, skoro ću poludeti sasvim
A srce se moje sasvim promenilo.
Pogledaj mač ovaj:
Knez tame mi ga prodade".
********************************************************
из књиге:
"Карл Маркс и Сатана"
Ричард Вурмбрант